Dobitnik novinarske nagrade "Nino Ćatić" za radijski izvještaj.

foto: Privatna ahiva / za MC ustupio Mirza Skenderagić

Filmski kritičar, diplomirani novinar i član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa BH Radija 1 Mirza Skenderagić dobitnik je prošlogodišnje novinarske nagrade “Nino Ćatić”. Nagrada je nazvana po novinaru koji se 10. jula 1995. posljednji put javio iz Srebrenice u program Radio-televizije Bosne i Hercegovine, nakon čega mu se izgubio trag. Skenderagić je, po ocjeni žirija, nagradu dobio za radijski izvještaj pod nazivom "Poetska radiodrama – Nino Ćatić – Molitva za smrt".

Skenderagić je 2009. završio studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a 2018. je diplomirao Dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Bio je stipendista Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu, koja se dodjeljuje studentima sa izrazitim talentom iz oblasti kulture, umjetnosti, književnosti i novinarstva. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. Bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, kao i priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Njegova drama “Probudi me kad završi” proglašena je pobjedničkom na 4. Heartefactovom konkursu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Tokom svoje karijere objavio je brojne autorske tekstove, uključujući filmske, književne i teatarske kritike.

Književnik si, scenarista i novinar. Kako je tekao tvoj put u novinarstvo i koliko se pored scenarija i književnosti baviš ovim poslom?

Ja sam oduvijek sanjao da se bavim nečim što ima veze sa filmom i to je obilježilo moje odrastanje i moje obrazovanje, ali kako sam vjerovao da nisam bio spreman za Akademiju nakon Elektrotehničke škole, onda sam upisao novinarstvo kao poziv koji je predstavljao moje rezervno interesovanje.

Pošto Fakultet političkih nauka u Sarajevu ne podrazumijeva praktično razvijanje novinara, taj sam period iskoristio za lično obrazovanje, gledao filmove i čitao i tu je negdje i nastala moja ljubav prema kritici. Onda sam, nakon Fakulteta političkih nauka, upisao i završio Dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo.

Naravno, na Akademiji smo nekoliko semestara posvetili kritici i tu puno dugujem profesorima Muhamedu Dželiloviću i Faruku Lončareviću. Zanimljivo je da na Političkim naukama uopšte ne postoji nikakva konekcija sa kritikom, što je pogrešno jer je to prostor koji tjera na kritičko mišljenje, na objektivnost i argumentaciju. U kritici sam uspio spojiti film, tj. teoriju i novinarstvo kao društveni kanal kojim bi se približio većem auditorijumu.

I eto, dan-danas, a uprkos povremenim izletima u umjetničko stvaralaštvo pa i uspjesima u istim, moj trenutni poziv jeste kritičar, u kojem je naravno ostala i ta istinska novinarska oštrica koju svako malo treba ponovo naoštriti. Pogotovo, jer mi nismo društvo kojem treba objektivna, stručna kritika, to sam jasno spoznao tokom ovih skoro 15 godina bavljenja teatarskom i filmskom kritikom. Mi počivamo na ličnom dizanju u nebesa i patetičnom hvalisanju zarad privatne koristi i tako funkcionišemo godinama unazad.

Možeš li nam opisati kratko svoj rad na BH Radiju?

Član sam redakcije Dramskog i dokumentarnog programa BH Radija 1, jedine preostale oaze radiodramskog stvaralaštva u BiH. Uprkos teškim uslovima za produkciju, uspjeli smo vratiti i zadržati igranu formu i radiodramu kao najvažniji segment svakog Dramskog programa. Osim toga što smo snimili nekoliko desetina radiodrama, najvažnije postignuće ove redakcije jeste što smo uveli potpuno novu generaciju glumaca.

Također, i na radiju sam uspio pronaći prostor za kritičko promišljanje kroz rubriku Radio kritika koja je ove godine dočekala petu godinu postojanja, a tu su i Kratki rezovi kao kritički dodatak posvećen savremenom filmu i TV serijama, Netflixu najviše da se ne lažemo (smijeh), ali i tu se trudim djelu pristupiti fenomenološki i pomoći slušatelju da spozna nešto novo o filmu. Dakle, uprkos svim izazovima, Dramski i dokumentarni program BH Radija 1 i dalje predstavlja kreativni prostor slobode i dokle je god takav ja ću rado predstavljati njegov dio.

Baviš se i dokumentarnim filmom. Koliko zajedničkog zapravo dokumentarni film i novinarstvo imaju? Koja vrsta prenošenja istine ima veću moć uticaja?

Ja sam zapravo snimio jedan dokumentarni film koji je nastao kao rezultat rada na trećoj godini Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i nakon toga sam odustao od dokumentaraca, iako je taj film pobijedio na Festivalu BH filma u New Yorku u konkurenciji sa jednom Jasmilom Žbanić, jer me ta vrsta produkcije toliko izmrcvarila da sam u velikoj mjeri izgubio svaki osjećaj prema umjetničkom stvaralaštvu, a nikako nisam bio spreman niti da umanjim, a kamoli da u potpunosti napustim svoju autorsku ideju.

Mislim da kreativni dokumentarizam i današnje novinarstvo nemaju puno zajedničkog u smislu načina djelovanja. Naime, današnje novinarstvo postoji samo u trenutku, i može poput groma osvijetliti prostor mraka, a najčešće samo zasmrdi prostor i ispari. Dokumentarizam danas postoji samo ako ima odloženo djelovanje, ako je aktualan i sutra, kao i jučer. Također, on uvijek u sebi mora imati uključeno i lično, kao recimo i moj film "Ja mogu da govorim" u kojem se bavim temom mucanja, dok novinarstvo prestaje tamo gdje počinje subjektivno. Novinarstvo danas počiva na pitanju "ko će biti prvi", a ne "ko će biti najtačniji".

Istina je da se proteklih nekoliko godina dokumentarni filmski rod sve više povezuje sa umjetničkim, a udaljava od društvenog, dok novinarstvo nikada nije bilo na nižoj grani, pogotovo u BiH, gdje mediji razmišljaju isključivo samo o kliku na društvenim mrežama, a nikako o utjecaju toga klika. Pa pogledajte samo kako su iz žudnje za klikovima, a iz potajne želje da se potakne na ismijavanje i omalovažavanje, sarajevski mediji napravili zvijezde od političara iz entiteta Republika Srpska. Te ličnosti postoje samo u sarajevskom medijskom oblaku smoga jer njihove objave ili izjave dobiju svoj toksični značaj tek kada se prošire i kada dođu do onoga kojem su zapravo upućene.

Šta je za tebe radio? I kako gledaš na budućnost radija?

Radio za mene zaista predstavlja neku vrstu lijeka, prostora pročišćenja gdje postoje samo glas, slušatelj i misao. Nažalost, ljepota mističnosti radija prestaje kada taj glas u mraku dobije svjetlo i završi na društvenim mrežama, što je recimo učinjeno sa podcastom. Da bi opstao, radio mora ostati radio, odnosno mora zadržati svoj gotovo mitski oblik, uostalom kao i knjiga koju se također pokušalo prebaciti na tablete i pametne telefone. Radio je prvi i sigurno će biti i zadnji medij, kada nas jednom sve poklopi mrak, to ne treba nikako zaboraviti.

Šta ti znači nagrada "Nino Ćatić" koju si osvojio u 2023. godini?

Nagradu "Nino Ćatić" sam dobio za radiodramu, dakle jedna novinarska nagrada je dodijeljena umjetničkom uratku, što, s jedne strane, ukazuje na važnost kreativnosti i u novinarstvu, a s druge strane je barem na trenutak vratilo u medijski fokus ovaj zaboravljeni radiofonski format. Meni lično ova nagrada znači "samo" onoliko koliko je Nini značila prilika za posljednje javljanje iz Srebrenice, odnosno znači mi kao nova prilika da jedan glas nastavim prenositi do vječnosti.

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___