Od 7. oktobra 2023. u Gazi su ubijena 253 novinara. U brojnim slučajevima, zajedno s njima, ubijeni su i članovi njihovih porodica. No, počelo je puno ranije.

foto: Nadina Maličbegović

Nakon 7. oktobra 2023. najveći svjetski mediji pokušavali su relativizirati zločine izraelske vojske u Gazi, fokusirajući se na napad Hamasa tog dana, kao da prije toga nije bilo ništa. Kao da Palestina nije bila više od pola stoljeća pod izraelskom okupacijom, kao da ljudi nisu ubijani samo zato što su Palestinci, kao da nisu zatvarani bez suđenja, progonjeni, diskriminisani, praćeni... I kao da se zbog izgovorene riječi nije odlazilo u zatvor.

Pitajte bilo kojeg novinara u Palestini i reći će vam: Nije počelo 7. oktobra.

***

Slike mrtve djece, jecaji slomljenih roditelja, tragovi krvi i sve što ne želite vidjeti – a vidjeli ste – realnost su svakodnevnog života u Gazi, već dvije godine. Zahvaljujući hrabrom izvještavanju lokalnih novinara, svijet se suočio s nepojmljivim razmjerama zločina i istinom koju više niko ne može sakriti. Cijena koju su platili, ogromna je – od 7. oktobra 2023. u Gazi su ubijena 253 novinara i medijska djelatnika. U brojnim slučajevima, zajedno s njima, ubijeni su i članovi njihovih porodica.

Organizacije za ljudska prava i medijske slobode, poput Reportera bez granica ili Komiteta za zaštitu novinara, u više slučajeva su ukazivale na indicije da su određene akcije izraelske vojske u Gazi bile namjerne ili da ta vojska nije poduzela neophodne mjere da zaštiti civile, iako prema međunarodnom humanitarnom pravu, Ženevskoj konvenciji i Rezoluciji UN-a 2222, novinari u oružanim sukobima moraju biti tretirani i zaštićeni kao civili. Na upozorenja ovih organizacija da namjerno ciljanje novinara može predstavljati ratni zločin, Izrael se oglušio.

Palestinska novinarska zajednica u više je navrata pozivala na nezavisnu međunarodnu istragu o zločinima, no pokazalo se da za Izrael bilo kakva nezavisna istraga nije prihvatljiva – u protivnom bi i stranim novinarima bio dozvoljen ulazak u enklavu. Na ovaj način, sistematskom eliminacijom novinara, Izrael nije samo pokušao ograničiti izlazak informacija iz Pojasa Gaze, nego i preuzeti dominaciju u stvaranju narativa o svemu što se dešava u enklavi. Međutim, razmjere zločina, intenzitet i brutalnost koju vlast i vojska Izraela primjenjuju nad civilnim stanovništvom, pa i novinarima, postali su toliko ekstremni da su neizbježno otvorili pitanje o neopravdano velikom broju ubijenih medijskih djelatnika, načinu na koji su ubijeni, metodama kojima su se nastojala opravdati njihova ubistva.

Izraelske službe su, u protekle dvije godine, mijenjale iskaze od slučaja do slučaja – ako ti medijski djelatnici nisu bili „kolateralna šteta u vojnim operacijama usmjerenim na legitimne vojne ciljeve poput skladišta oružja ili Hamasovih tunela i skloništa“, onda su, u pravilu, predstavljeni kao „vojni ciljevi povezani sa Hamasom ili drugim vojnim organizacijama u Gazi“. I jedno i drugo pokazalo se, prema istragama Al Jazeere, ali i brojnih međunarodnih organizacija – netačnim.

Novinarstvo prije i poslije 7. oktobra

S ratom u Gazi intenzivirane su i akcije izraelske vojske, usmjerene prema novinarima na okupiranoj Zapadnoj Obali i u Istočnom Jerusalemu. Iako su prije 7. oktobra 2023. formalno imali mogućnost ulaska u Gazu, taj je ulazak bio strogo kontrolisan i ograničen političkim i sigurnosnim uslovima. Ukoliko bi palestinski novinari i dobili potrebne dozvole, a to je bilo vrlo rijetko i samo u posebnim okolnostima, suočavali bi se s poteškoćama i prijetnjama prilikom izvještavanja iz Gaze. Danas, u ratnim okolnostima, i minimalna sloboda kretanja postala je nezamisliva.

S druge strane, zbog povećanog broja kontrolnih punktova izraelske vojske između Zapadne obale i Istočnog Jerusalema, ali i unutar njih, dodatno je otežan rad palestinskih novinara na tom dijelu okupiranih teritorija. Više kontrola, opsežnije provjere i duži period zadržavanja novinara na tim kontrolnim punktovima, ugrozio je njihov novinarski angažman, a u nekim slučajevima ga potpuno obesmislio.

Prema podacima Palestinskog novinarskog sindikata, najmanje 179 novinara uhapšeno je od oktobra 2023. U administrativnom pritvoru, na osnovu tajnih dosijea i bez optužnice, zadržano je njih najmanje 42 – gotovo polovina i dalje je zatvorena. Prema istom izvoru, mnogi koji su u pritvoru zadržani bez suđenja, bez prava na advokata ili kontakt s porodicom, suočeni su s fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, uskraćena im je zdravstvena njega, oskudijevaju u hrani... Nekima se, kako navodi Sindikat, nakon pritvaranja izgubio svaki trag.

Upadi izraelskih vojnika u njihove domove, pretresi zasnovani na paušalnim, najčešće i lažnim optužbama povezanim s terorizmom – pomaganjem terorističkim organizacijama ili poticanjem na nasilje – dodatno su unijeli nesigurnost među novinare i njihove porodice. Upravo pod tom optužbom je u aprilu ove godine uhapšen, a kasnije osuđen na šest mjeseci administrativnog pritvora, novinar Ali Al-Samoudi. To je vrsta kazne koju izraelski pravosudni sistem najčešće koristi za disciplinovanje ili kažnjavanje palestinskih novinara zbog njihovog rada, kao i za suzbijanje slobode govora. Izraelska vojska Al-Samoudija je identifikovala kao osobu blisku organizaciji Islamski džihad koju Izrael smatra terorističkom i osumnjičila ga da je toj organizaciji prebacivao novac – ne ponudivši bilo kakav dokaz za takve optužbe. Iako je uhapšen ove godine, njegov medicinski karton potvrđuje da je okrutnost izraelske okupacije iskusio više puta u prošlosti – jer otkako izvještava s okupiranih palestinskih teritorija, novinar Al-Samoudi osam puta bio je ranjen, posljednji put istog dana kada je ubijena novinarka Shireen Abu Akleh. Zajedno su bili na radnom zadatku. Bilo je to prije 7. oktobra 2023.

Lama Ghosheh: 'Nije počelo 7. oktobra!'

Od početka izraelske okupacije palestinskih teritorija 1967. do oktobra 2023. godine, broj palestinskih novinara koji su ubijeni tokom izvještavanja nije precizno dokumentovan, ali procjene Reportera bez granica i Komiteta za zaštitu novinara govore o desecima stradalih. Palestinsko ministarstvo informisanja operira podatkom da je od početka Druge intifade 2000. ubijeno najmanje 45 palestinskih novinara. Strukovni sindikat, pak, navodi da je riječ o njih 55.

Stotine su u tom periodu ranjene. Hiljade su, zbog pisane riječi, završile u zatvorima. Među njima i Lama Ghosheh, palestinska novinarka posvećena izvještavanju o položaju palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima.

„Novinarstvo je danas posao koji nosi smrt. Svaki novinar u okupiranoj Palestini, prilikom izlaska na teren, treba da se oprosti sa članovima porodice – posebno ako se radi o ženi. Mi novinarke se suočavamo s dvije podjednako gorke opcije – zatvor ili smrt – što se dogodilo novinarki Shireen Abu Akleh, ali i stotinama drugih novinara u Gazi.“

Palestinsko-američka novinarka Al Jazeere Shireen Abu Akleh ubijena je na radnom zadatku u maju 2022, dok je izvještavala o raciji izraelske vojske u izbjegličkom kampu u Jeninu – iako je nosila jasno obilježenu zaštitnu opremu s oznakom PRESS. Činjenica da za njenu smrt niko nije odgovarao ostavlja snažan osjećaj nesigurnosti među Palestincima, posebno među novinarima, kaže Lama.

Lamu Ghosheh upoznala sam u martu 2023. godine, dok su diljem okupiranih teritorija porodice palestinskih zatvorenika protestovale, tražeći bolje, humanije uslove u izraelskim zatvorima. Insistirala je da dođemo u roditeljsku kuću u Istočnom Jerusalemu. Naselje Sheikh Jerrah u kojem se nalazi, prethodnih je mjeseci dospjelo u fokus svjetske javnosti zbog strategije tada novoizabrane izraelske vlade da Palestince deložira s njihove zemlje, a kuće, imovinu i sve što su decenijama i stoljećima gradili njihovi preci, ustupi izraelskim settlerima, odnosno doseljenicima. U to vrijeme, u Sheikh Jerrahu živjelo je 28 palestinskih porodica – mnoge su u godinama ranije istjerane iz svojih domova.

„Izvinite što ste morali doći, no ovo je bio jedini način da se sretnemo“, izustila je i prije nego što smo pružili ruke da se i formalno upoznamo. U to vrijeme, Lama već šest mjeseci nije napuštala roditeljsku kuću – nakon što je deset najtežih dana provela u jednom od izraelskih zatvora, pod optužbom da se „identifikuje s terorističkim organizacijama i da potiče na nasilje“. Nakon plaćene kaucije od 50.000 šekela (što je gotovo 15.000 dolara), istražni sudija joj je odredio kućni pritvor. Teška kvalifikacija povezana s terorizmom donesena je na osnovu nekoliko postova koje je objavila na društvenim mrežama.

„Jutro nakon što su se Palestinci sukobili s izraelskom vojskom, podijelila sam nečiji post na Facebooku i napisala: 'Dobro jutro, Silwad' i dodala crveno srce. Silwad je naselje u kojem su se prethodno dogodili ti sukobi. Istražitelj na sudu je protumačio da mi se sviđa šta se tamo dešava i povezao me s terorističkim aktivnostima“, objasnila je Lama.

U zatvoru, bez suđenja i optužnice – mjesecima i godinama

Gotovo 4.800 zatvorenika u to je vrijeme bilo u 23 izraelska zatvora, 600 u kućnom pritvoru – kao što je i ona sama. Novinarima bi najčešće bio određen administrativni pritvor. Po nekoliko mjeseci ili godina, mogli su biti u zatvoru, bez suđenja i optužnice.

Uslovi u zatvorima su, prema svjedočenjima onih koji su odslužili kaznu, bili teški. Osim što bi redovno bili podvrgavani fizičkom i psihičkom zlostavljanju, zatvorenici bi boravili u prljavim i pretrpanim ćelijama, uz loše higijenske uslove i nedostatak zdravstvene zaštite. Na nehuman tretman i kršenje osnovnih prava zatvorenika i zatvorenica – među kojima je bilo i djece od pet, šest i više godina – ukazivala je proteklih godina izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem, no ništa se u zatvorskom sistemu Izraela nije promijenilo. Metode su vremenom postajale okrutnije. Stoga je odluka izraelskog suda da kaznu od deset mjeseci zatvora preinači u kućni pritvor bila olakšanje za Lamu, makar privremeno, ali ne i ispravljanje nepravde.

„Ni nakon deset dana u zatvoru, kućni pritvor se ne čini lakšim. Utječe na mentalno zdravlje. Ljubav, ali i sve druge osjećaje porodice, pretvara u strah. Kao da smo svi zatvorenici“, govorila je Lama, obrazlažući kako je i u kućnom pritvoru imala određena ograničenja poput zabrane izlazaka, gledanja televizije, korištenja telefona i održavanja kontakata. O poštivanju pravila brinuli su njeni roditelji. Za nepoštivanje, ponovno je mogla završiti u zatvoru. U svakom trenutku, sud je mogao promijeniti odluku, što se i dogodilo u narednoj godini kada je kaznu kućnog pritvora zamijenio prinudnim radom.

„Prošla sam kroz tri nivoa kazne i tri oblika zatvora – klasični zatvor, kućni pritvor i, ono što je sad aktuelno u mom slučaju, prinudni društveno-korisni rad. I dalje sam izložena sistemskim ograničenjima kroz takozvani 'društveni zatvor' – obavezna sam raditi za izraelsku instituciju 6,5 sati dnevno, pet dana u sedmici, bez ikakve novčane naknade i pod direktnim nadzorom Shabasa, izraelske zatvorske službe“, kaže Lama, uz ocjenu da se ovdje radi o najtežoj kazni.

„U zatvoru si suočen sa zatvorenicima i izraelskim vojnicima, a kod kuće i na radu, gubiš samopoštovanje, gubiš sebe“.

Koliko će trajati njeno izdržavanje kazne i kakvu će odluku sud donijeti u budućnosti, ona ne zna. Neizvjesnost je, priznaje, najgori dio kaznenog postupka kojem su podvrgnuti palestinski građani.

Osim što je ovakvim postupkom lično pogođena jer joj je onemogućeno da obavlja svoj novinarski posao, posljedice snosi i palestinska novinarska zajednica u cjelini.

Zbog straha od odmazde i prijetnje da samo zbog objave posta na društvenim mrežama mogu biti optuženi za terorizam i osuđeni na kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora, mnogi novinari promijenili su profesiju. Jedni izbjegavaju pisati o temama u vezi s okupacijom i sistemom apartheida, a drugi su, pribjegli autocenzuri. Sve od navedenog, podjednako je opasno, odlučna je naša sagovornica.

„Mnogi novinari se plaše da bi im se moglo desiti ono što i meni. Danas dobro razmisle prije nego što počnu obrađivati neku temu. U tome je okupator uspio – da znamo o čemu smijemo govoriti, o čemu ne.“

Mediji pod ključem, novinari u zatvoru

Zbog izvještavanja o marginaliziranim grupama, zatvorenim i ubijenim Palestincima, Lama je prvi put bila uhapšena 2017, a zatim i godinu kasnije. U to vrijeme radila je za lokalnu organizaciju Elia Youth Media Foundation. U godini kada se drugi put našla pred istražiteljem, tadašnji ministar odbrane Avigdor Lieberman izdao je naređenje da se medijska organizacija zatvori, uz obrazloženje da je povezana s terorističkim aktivnostima i da potiče na nasilje. Iako optužbe nikada nisu potkrijepljene konkretnim dokazima, ured je nasilno zatvoren, oprema zaplijenjena, a osoblje podvrgnuto ispitivanju i provjerama.

„Kad su me te 2018. ponovno uhapsili, ispitivali su me u sobi broj četiri u Moscobiyyi (sjedište izraelske sigurnosne službe Shin Bet u Zapadnom Jerusalemu). Jasno se sjećam kako je istražitelj na ekranu prikazivao moje novinarske izvještaje, ispitujući me o njima – ko mi određuje teme, zašto mi je stalo do prenošenja glasova palestinskih zatvorenika, ubijenih i marginaliziranih... Organizacija koja je tada zatvorena odlukom Avigdora Liebermana. I danas je zatvorena. Tada mi je postalo jasno da je novinarstvo ugroženo, da je palestinski narativ pod stalnom prijetnjom, a moj rad pod stalnim nadzorom“, tvrdi Lama.

Metode sistemske represije koje izraelske službe primjenjuju prilikom ispitivanja palestinskih novinara, kao i intencija da se novinari i mediji zatvaraju, uvijek pod istim, uglavnom neutemeljenim optužbama povezanim s terorizmom, odlike su, ne samo aktuelne ekstremno desničarske i ultraortodoksne Vlade Izraela, već i onih prije nje.

U B’Tselemu primjećuju opasnu tendenciju da se svako palestinsko protivljenje represiji u izraelskom društvu etiketira kao terorizam. Prema takvoj interpretaciji, protesti su „narodni terorizam“, diplomatski potezi „diplomatski terorizam“, žalbe Međunarodnom krivičnom sudu „pravni terorizam“, a pozivi na sankcije „ekonomski terorizam“. Prema istoj logici, i novinarstvo može biti terorizam. Izraelsko pravosuđe često podržava ovakve stavove, što u B'Tselemu smatraju neprihvatljivim.

Na nišanu zbog istine

Izvještavanje s terena za novinare u Palestini znači izlaganje nasilju, često s jasno vidljivom oznakom PRESS na odjeći. To posebno dolazi do izražaja u toku protesta, racija ili opsežnih vojnih operacija. U takvim okolnostima izraelska vojska ne koristi samo gumene metke, šok-bombe ili suzavce, već i bojevu municiju.

U sukobima izraelskih doseljenika i palestinskog stanovništva, čemu smo proteklih godina više puta svjedočili diljem Zapadne Obale, pozicija palestinskih novinara u tampon zoni, činila ih je posebno ranjivim i bez bilo kakve zaštite. Za izraelsku vojsku bili su strana u sukobu – palestinska, pa su prema njima, u odnosu na izraelske doseljenike, primjenjivane represivnije mjere. Kao oblik zastrašivanja, izraelske sigurnosne službe često bi vršile pritisak na članove njihovih porodica, a u nekim slučajevima, odgovornost za neko krivično djelo prenošena je s generacije na generaciju, pa je tako, pojedinim novinarima na Zapadnoj Obali zabranjeno napustiti rodno mjesto. O odlasku u Jerusalem nema ni govora.

U Istočnom Jerusalemu su se, s druge strane, novinari nerijetko suočavali s oduzimanjem radnih dozvola ili konfiskacijom novinarske opreme. Mnogi su zbog toga primorani raditi bez dozvole, no ukoliko bi bili otkriveni, uslijedile bi nove sankcije.

Istovremeno, u digitalnom prostoru vodio se tihi rat protiv palestinskih narativa. Facebook, Instagram i druge društvene mreže redovno su brisale sadržaje, gasile naloge novinara i medijskih kuća, često pod direktnim pritiskom izraelskih vlasti i privatnih firmi koje s njima sarađuju. Takva praksa do izražaja je došla tek nakon 7. oktobra 2023.

Ni mrtvima nije dozvoljen mir

Istina koju izraelske vlasti nastoje ugušiti u digitalnom prostoru, u stvarnosti se pokušava postići silom – često i u situacijama koje nadilaze granice zamislivog, ali nerijetko i sa suprotnim učinkom. Kada je riječ o krajnjim oblicima brutalnosti prema novinarima, jedan od najupečatljivijih primjera ostat će napad izraelske policije na sprovod ubijene novinarke Shireen Abu Akleh.

Dok je kovčeg s njenim tijelom iznošen iz bolnice u Istočnom Jerusalemu, izraelske snage sigurnosti upale su u bolničko dvorište i pendrecima nasrnule na ljude koji su nosili kovčeg. Kovčeg je gotovo pao na tlo dok su ga okupljeni pokušavali sačuvati, suočeni s brutalnošću koja je šokirala i međunarodnu javnost. Hiljade ljudi prisustvovalo je sahrani, mašući palestinskim zastavama i uzvikujući parole protiv okupacije – da bi i tada bili napadnuti.

Taj čin nasilja, nad mrtvom novinarkom i njenim ožalošćenim narodom, simbolično je ogolio suštinu odnosa prema palestinskim novinarima – ni mrtvima nije dozvoljen mir.

„Tako je bilo prije 7. oktobra – tako je i danas“, podsjeća Lama, uz poruku da novinarstvo nije samo profesija, već poziv od kojeg, upravo zbog Shireen i stotina drugih nepravdi s kojima su suočeni Palestinci, nikada neće odustati.

„Bez obzira na cijenu koju moramo platiti, odlučni smo da podignemo glas i prenesemo poruku naše borbe cijelom svijetu. Zbog toga nikada nisam zašutjela, uprkos svemu što mi se dogodilo i kroz što prolazim.“

___