Prof. Zdravko Grebo, o istorijskom događaju, referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine.

Danas, 25 godina nakon svega, prvo pitanje koje bi svako razuman i dobronamjeran morao sam sebi postaviti jeste ustvari o neposrednom rezultatu referenduma i njegovim rezultatima koji se u ovom ili onom obliku manifestuju već četvrtinu stoljeća. Oba moguća odgovora su prilično depresivna i vjerovatno ih nije primjereno izgovarati povodom jubileja. Prva varijanta odgovora jeste hipotetička i možda je nedostupno zakopana u istoriji/povijesti a to je da li su u tom trenutku u Bosni i Hercegovini i postojali građani u političkom smislu. Ako i jesu, onda je odgovor u koji sam mnogo sigurniji jeste da ih uopšte nema i obeshrabrujuće pitanje je da li će ih uopšte biti.

Referendumsko pitanje na koje su glasači u Bosni i Hercegovini skoro dvotrećinskom većinom odgovorili pozitivno, svojom formulacijom bilo je adresirano na sve građane BiH, mada je konačan rezultat pokazao da već tada imamo dovršen proces etnicizacije političkog prostora u Bosni i Hercegovini.

Ako načas zaboravimo odvijanje prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini koji su rezultirali ubjedljivom pobjedom tzv. nacionalnih stranaka, koje su neposredno nakon objavljivanja rezultata trijumfalno, ali doslovno, vezali zastave, ništa u ovoj zemlji više nije bilo isto. Zbog toga je sasvim jasno da je ta trećina glasačkog tijela, koja je glasala protiv, ili na nekom drugom paralelnom referendumu ZA - ali ostanak u Jugoslaviji - ustvari bila etnički čista. Dakle, tako su glasali, uz neznatne izuzetke, Srbi, a ona skoro dvotrećinska skupina su bili Hrvati i tadašnji Muslimani. U obje kombinacije tzv. Jugoslovena je bio zanemariv broj što je samo po sebi paradoks.

Vrlo brzo nakon obznanjivanja rezultata referenduma nastupio je period povećanih tenzija, optužbi, ucjenjivanja, da bi već početkom aprila u Bosni i Hercegovini izbio rat. Pod ovim zastrašujuće neutralnim terminom oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini naravno ne zaboravljamo dvojnu agresiju, ogromne ljudske gubitke, masovna iseljavanja i preseljavanja, koncentracione logore i konačno genocid.

Vraćajući se na početak ovog teksta, danas vapijuće zjapi građanska praznina i građanstvo postaje pogrdna i kužna riječ čak i u onom obliku u kome bi je poželjeli kao ustavni patriotizam.

Nakon svega što se dešavalo od aprila 1992. do famoznog Dejtonskog mirovnog sporazuma, ili Pariskog ugovora, do danas, čak i nevoljno se postavlja pitanje šta mi to danas slavimo. Koje to realizovane ciljeve, ispunjene nade, dobro smještenu budućnost... skoro ništa od toga.

Danas obilježavamo jedan istorijski datum - makar jedna trećina euforično, druga trećina ignorantski, a treća sa animozitetom. Teško da će Bosna i Hercegovina kao cjelina ikada više bilo šta zajednički slaviti.

Bosna i Hercegovina je nakon referenduma i oficijelno proklamovana kao nezavisna i suverena, a ubrzo po tome kao međunarodno priznata država. Osim toga, teško da je bilo šta krenulo po dobru, imajući u vidu aktuelne, skoro kataklizmične, političke sukobe, skoro da ćemo čak i oni koji će to manifestaciono pokazati, bez zebnje, gledati figurativno već u 2. mart ove i godina koje slijede. Skoro da su eksplicitne prijetnje raspadom koji će pratiti neizbježni rat. Za ovaj praznik hajdemo se ponadati da rata neće biti jer se Bosna i Hercegovina na ovaj ili onaj secesionistički ili federirajući način neće raspasti. Ona se neće raspasti jer se ne može raspasti. Mala je to utjeha, ali jeste osnov za makar utopijsku nadu.

Običan žitelj Bosne i Hercegovine će se makar potajno upitati šta nam je sve ovo ružno uopšte trebalo... Lako je biti naknadno pametan i reći da je i budali moralo biti jasno da sve što se desilo je i moralo da se desi. To jeste neka pijačna interpretacija Hegelovog razumijevanja istorije: sve što je umno je i stvarno.

Jedino pitanje koje nam možda preostaje - šta će to biti sutra i šta je smisleno makar i u ovakvoj nesretno sklopljenoj i nefunkcionalnoj državi moguće uraditi? Zadati okvir nije obećavajući ali ova nezavisna i suverena država Bosna i Hercegovina nastala/rođena 1. marta ipak je naša jedina domovina i otadžbina. To nam je dom, tu su nam roditelji, i zato bi je makar trebalo voljeti.

Uz malo gorčine u ustima, sretan vam praznik.