Dobitnici treće regionalne nagrade za najbolje novinarske priče za izvještavanje o održivoj energiji sa Zapadnog Balkana.

foto: Dado Ljaljević/Privatna arhiva H. Dinarević

Novinarka portala Naratorium i fact-checking platforme Raskrinkavanje.ba Alena Beširević i urednik Naratoriuma i saradnik portala Prometej.ba Harun Dinarević dobitnici su treće regionalne nagrade za najbolje novinarske priče za izvještavanje o održivoj energiji sa Zapadnog Balkana 2023. godine.

Ovu nagradu im je dodijelila Balkanska istraživačka mreža – BIRN u saradnji sa Evropskom klimatskom fondacijom, za priču “Stolački solarni bum: sunce meni, sunce tebi”. Nagrade za izvještavanje o održivoj energiji na području Zapadnog Balkana dodjeljuju se od 2022. godine kada ih je organizovala Škola za napredne društvene nauke. Nagrade se dodjeljuju s ciljem osvješćivanja društva o klimatskim promjenama i ukazivanja na potrebu i ulogu energetske tranzicije u njihovom rješavanju.

Alena Beširević je studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu završila 2010. godine. Svoje novinarske početke je iste godine napravila u dnevnim novinama Oslobođenje, a skoro deset mjeseci kasnije se priključila timu Udruženja BH novinari gdje je radila i kao projektna koordinatorica. Klasičnom novinarstvu se vraća 2016. gdje piše za Oslobođenje i magazin Dani.

Kroz svoj rad, bavila se zaštitom novinarskih prava i medijskih sloboda, bila angažovana na projektima koji su se ticali suzbijanja govora mržnje i širenja lažnih vijesti, a izvještavala je i o marginalizovanim grupama, LGBTI pravima, i pravima žena. Od 2020. piše za portal Naratorium, a od 2022. dio je i redakcijskog tima Raskrinkavanje.

Harun Dinarević je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij književnosti naroda Bosne i Hercegovine i komparativne književnosti. Kao student je pisao književne kritike, satiru i kratke priče za SIC -  časopis za po-etička istraživanja i djelovanja. Od 2015. do 2019. godine sarađivao je sa filmskim festivalom „Pravo ljudski“ za koji je prevodio filmove i pisao filmske kritike. U svijet novinarstva je ušao 2018. godine kada počinje raditi na portalu Oslobođenja, gdje je ostao do 2020. Iste godine, Harun i Alena postaju dio novinarske grupe koja pokreće portal Naratorium. U Naratoriumu, ovaj dvojac iz Breze se posvećuje ekološkim i energetskim temama gdje za svaku priču nastoje otići na teren i istražiti sve, od šuma do rudnika.

Kako ste počeli raditi zajedno? Kako je osnovan Naratorium?

Harun: U novinarstvo sam ušao 2018. godine na Aleninu preporuku koja je tada radila u Oslobođenju. Mi se nismo lično poznavali, ali smo imali neke zajedničke prijatelje. Tada sam došao na razgovor u Oslobođenje, počeo sam raditi na web portalu prvo pokrivajući neke manje teme, a kasnije su dolazile i ozbiljnije. Radio sam razne vrste novinarskih poslova za tih godinu i po, koliko sam bio u Oslobođenju.

Poslije toga, kada smo napustili Oslobođenje i osnovali svoju novinarsku grupu, kasnije i portal Naratorium, prvo sam pisao o pandemiji koronavirusa, jer je to bilo na početku pandemije. Može se reći da je naš portal “čedo krize” jer je nastao u tom kriznom periodu za vrijeme pandemije 2020. godine.

Alena: Oslobođenje je 2020. otpustilo više od 20 novinara, a ostalih 20 su bili honorarni saradnici kojim nisu bili produženi ugovori. Tako da je u Oslobođenju 2020. godine, u jeku te krize, otišlo i bez posla ostalo više od 40 ljudi. Nas šest od ukupno osam ljudi koji su kasnije osnovali Naratorium smo, u mjesecima koji su uslijedili nakon tih otkaza, dali otkaz. U tom momentu nismo imali nikakvu ponudu ni mogućnost da počnemo negdje drugo raditi s obzirom na to da su okolnosti bile takve kakve jesu tokom pandemije gdje je svima bila nesigurna i neizvjesna budućnost. Mi smo se privatno družili, nas četvero od osam koji smo pokrenuli Naratorium smo iz Breze i svi smo bili u Oslobođenju. Uvijek smo maštali da imamo neko naše mjesto gdje možemo objavljivati stvari za koje smo smatrali da nedostaju u tom nekom dnevnom protoku informacija, u toj bujici svega i svačega što se objavljivalo na portalima.

Onda smo dobili podršku European Endowment for Democracy i osnovali Naratorium. Kroz dnevne redakcije se prođe kroz dosta korisnih stvari kroz koje novinar treba da prođe, ali isto tako ima puno stresa, mobinga, raznih stvari koje ne utiču baš najbolje na psihičko zdravlje.

Super mi je što sam sada u okruženju u kojem vlada potpuna harmonija i mislim da iz toga može da proizađe kvalitetan sadržaj, i kad imaš podršku. U Raskrinkavanju, recimo, imam potpunu podršku kolega iako sam npr. dobila nagradu za nešto što nisam radila za njih, nego sam radila za platformu koju sam pokrenula sa drugim kolegama.

Kako je došlo do toga da radite zajedno na priči “Stolački solarni bum: sunce meni, sunce tebi” za koju ste dobili nagradu?

Harun: Oboje su nas zanimale ekološke teme u to vrijeme. Međutim, ekologija i očuvanje životne sredine kod nas je usko povezano sa energetikom, kao i svugdje u svijetu. Odlučili smo da posjetimo sve rudnike u BiH, sve termoelektrane, da vidimo izbliza kako stoje stvari na terenu s tim i sa enormnim zagađenjem. Pošto smo pratili energetske teme, vidjeli smo taj trend koji se dešavao u Hercegovini sa izgradnjom fotonaponskih elektrana.

Drugi mediji su pisali o raznim nepravilnostima koje su se dešavale u tom sektoru i to nas je potaklo da vidimo šta se dalje dešava u tom procesu kupovine zemljišta, dobijanja dinamičkih kvota za proizvođače iz obnovljivih izvora energije. Tako smo došli do informacija da će Stolac postati grad sa najvećim brojem fotonaponskih farmi. Da će postati najveći proizvođač iz obnovljive energije u BiH. To su sve bile privatne kompanije koje su tu kupile zemlju ili uzele pod koncesiju.

Taj sistem podsticaja za obnovljive izvore energije je u to vrijeme, prije deset ili 15 godina, tako orkestriran da pogoduje velikim proizvođačima. Mali proizvođači koji npr. žele imati na svojoj kući fotonaponske ćelije, za njih ništa nije učinjeno da se ohrabre u toj namjeri. Učinjeno je sve da tajkuni koji su imali mogućnost da kupe zemljište i naprave fotonaponske ćelije, da još dodatno zarade, da na osnovu njih dobija novac od građana koji, preko računa za električnu energiju, plaćaju doprinose za obnovljive izvore energije. Taj sistem je tako napravljen da pogoduje njima i da oni zarade dodatne novce iako bi ih zaradili i bez tih podsticaja.

Alena: Oni su prodavali tu struju iz obnovljivih izvora električne energije po enormno većim cijenama u odnosu cijene električne energije koja dolazi iz termoelektrana, odnosno elektrana na fosilna goriva. Dakle, naši tajkuni koji su bliski vlastima su jednu plemenitu ideju o obnovljivim izvorima energije i jeftinijoj električnoj energiji za stanovnike zloupotrijebili kako bi ustvari profitirali na njoj. Ovo nisu priče koje svi razumiju i koje svi znaju i baš zato mislim da je važno da se o njima izvještava.

Kada je nastala priča? Kako je tekao rad i koliko dugo ste radili na njoj?

Harun: Jedan od načina kako smo došli do informacija bio je preko javno dostupnih izvora, odnosno registara koje svako može pronaći na stranici FERK-a (Regulatorna komisija za energiju u Federaciji BiH) i OIEIEK-a - Operatora za obnovljive izvore energije i efikasnu kogeneraciju.

Tamo su zabilježene sve privatne firme koje su aplicirale da se registruju kao proizvođači energije. Drugi način je bio da konsultujemo stručnjake, ljude koji puno više znaju od nas o tome pa smo imali čovjeka koji radi u državnom sektoru, ali se ne libi da otvoreno govori o svim problemima u energetici. Ponekad zvaničnici govore stvari za koje se možemo uhvatiti što se desilo i u ovom slučaju sa gradonačelnikom Stoca. S njim smo pokušali stupiti u komunikaciju da bi nam objasnio nešto o nama sumnjivoj prodaji zemljišta u Stocu privatnim kompanijama za solarne elektrane. On je jednom prilikom za TV Herceg Bosna rekao da su kompanije iz Banjaluke i Kiseljaka rezervisale zemljište za kupnju u Stocu. Znamo da se ne može rezervisati zemljište nego se mora raspisati tender. To je nama bilo vrlo sumnjivo i onda smo insistirali na njegovim odgovorima, ali je on sve vrijeme odbijao komunikaciju s nama i preko mailova i telefonski, čak sam mu i pismo slao i nikad nije odgovorio na naše upite. On je taj koji nam je kočio odgovore u ovoj priči.

Alena: Priča o obnovljivom izvoru energije je u našem istraživanju došla kao posljedica rada na energetskim pričama, na pričama o fosilnim gorivima, o termoelektranama, o zagađanju, o sredinama koje žive od tog uglja, a opet o termoelektranama koje ih istovremeno ubijaju i onda je logično da posljedica tih istraživanja dođe istraživanje o obnovljivim izvorima energije. Bilo je vrlo logično zapitati se koji nam je izlaz i šta su alternative fosilnim gorivima i energiji koju dobijamo iz njih. BiH oko 70 posto dobija energije iz termoelektrana, odnosno iz fosilnih goriva koji, znamo, imaju enormne posljedice na okolinu, na zdravlje, na sve. Radili smo na tom serijalu posvećeno i dugo. Generalno, sve priče radimo od mjesec do tri.

Koliko je izazovno raditi priče o održivoj energiji? Koje vještine i znanja su potrebni u odnosu na neke druge teme?

Alena: Mi smo se ustvari najviše bavili ekološkim temema. Više od dvije godine bili smo posvećeni temama koje su vezane za energetsku tranziciju u BiH. To je uključivalo obilazak svih gradova i/ili mjesta u BiH u kojima se nalaze rudnici i termolektrane i analizu svih dostupnih podataka o tome na koji način fosilna goriva, odnosno samo iskopavanje i spaljivanje uglja utiču na svakodnevni život stanovništva u tim područjima.

Do priče o održivoj energiji došli smo sponatno - istražujući alternativna rješenja za proizvodnju energije u našoj zemlji. Nagrađena priča o solarnim elektranama u Stocu je, nažalost, priča o kriminalu i korupciji koja pokazuje kako su tajkuni, uz podršku vlasti, uništili plemenitu ideju o korištenja malih solarnih elektrana postavljenih u sunčanom gradu na jugu BiH isključivo zarad vlastitog profita. Tu nam je dosta pomoglo predznanje koje smo stekli radeći na pričama o fosilnim gorivima.

Osim predznanja pomogli su razgovori sa ekspertima, kao i informacije do kojih su dolazili drugi novinari. U nagrađenom tekstu, a to nam je i inače praksa, navodili smo podatke do kojih su dolazile kolege iz drugih medija - u ovom slučaju Centra za istraživačko novinarstvo i portala Tačno.net. Pomogao nam je Almir Muhamedbegović, inžinjer elektrotehnike i energetski analitičar koji vrlo precizno sveobuhvatno piše o aktualnim energetskim temama na portalu Nomad. Značilo nam je i poznavanje rada na istraživanju online baza podataka.

U sažetku vještine koje su nama bile potrebne u istraživanju teme možemo svesti na: prepoznavanje sagovornika odnosno stručnjaka u oblasti energetike, analitičke sposobnosti, snalaženje u istraživanju javno dostupnih baza podataka, strpljenje i volja za učenjem.

Harun: Dodao bih da su potrebne klasične novinarske vještine tumačenja zvaničnih dokumenata i baza podataka. Ispočetka je izazovno pisati o ovoj temi jer je prvo potrebno naučiti, razumjeti, barem minimalno, tehnički vokabular kojim se operira kada se priča o električnoj energiji.

U Naratorijumu ste pisali i priče o ilegalim sječama šuma u BiH. Kako ste dolazili do informacija? Šta je bio izazov?

Alena: Na priči, odnosno pričama o korupciji i kriminalu u šumarskom sektoru, radili smo sa kolegicama iz Holandije i Francuske u okviru cross-border projekta koji je finansirao Journalism Fund. Iz tog projekta nastalo je ukupno šest priča od kojih su četiri objavljene na našem portalu. Na pričama smo radili skoro osam mjeseci. Najduže je, ustvari, trajao desk research, odnosno mapiranje mjesta i potraga za izvorima i sagovornicima.

Neki od ovih izvora su pristali anonimno da govore, ali njihove ispovijesti su predstavljale tek početak istrage. Sve ove informacije koje smo dobijali od izvora valjalo je prvo ispitati pa dokazati. To je bilo izuzetno naporno, uzimajući u obzir netransparentnost institucija, opću nezainteresovanost za saradnju, a često i institucionalnu povezanost sa onima koji su izvršioci nelegalnih poslova. Dolazak do informacija je sigurno jedan od najvećih izazova ne samo u priči o šumama nego i u svim drugim pričama kojima smo se do sada bavili.

Harun: Složit ću se da je najveći izazov u našim istraživanjima netransparentnost institucija. Kako Alena reče, do informacija smo dolazili kombinujući različite metode, od tvrdnji anonimnih izvora do korištenja javno dostupnih podataka. Sve te različite tačke na kraju je potrebno povezati linijama kako bi dobili neki smislen oblik, dakle, priču. Pošto smo u ovom slučaju imali veći tim nego inače, bilo nam je lakše glede provjeravanja podatka do kojih smo došli, pri čemu se znatno smanjuje mogućnost pogreške.

Ko su vam je uzor u novinarstvu?

Alena: Ja generalno nemam uzore. Imam medije i pojedince novinare prema kojima imam veliki respekt i jako pozitivno mišljenje i čiji rad cijenim i generalno ih poštujem, ali mi uzor nekako znači da bih ja voljela da budem poistovjećivana s njima što ne želim. Mislim da je svako na neki način jedinstven u bilo kojoj branši, pa tako i u novinarstvu koje je preširok pojam.

Harun: Ja sam do medija koje pratim i čiji rad pratim došao preko književnog svijeta iz kojeg dolazim, od ljudi koji su i novinari i pisci. Tako pratim, recimo, Borisa Dežulovića, ekipu Feral Tribunea - bilo mi je interesantno to što rade. Sviđa mi se rad Gabriela J.G. Markeza koji je bio novinar.

Uglavnom su to pisci, kolumnisiti, novinari. Među njima je i Sergej Dovlatov, sovjetski novinar, koji je postao pisac i koji je vrlo duhovito pisao o svom novinarskom poslu i pisao o tome kako je novinarstvo izgledalo u Sovjetskoj Rusiji. Danas najviše pratim portal Novosti iz Hrvatske, koji ima zastupljene sve različite pristupe, teme i forme. U BiH ima više novinara koje čitam nego medija. Nomad recimo rado čitam, njihove kolumne. Balkanska istraživačka mreža BiH uvijek ima dobre izvještaje o ratnim zločinima, a rado otvorim i Buku.

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___