Neki opravaju, neki ne - objavljivanje smrtovnica i sjećanja uobičajena je praksa na televizijama u Zeničko-dobojskom kantonu već godinama.

foto: Mirsad Bajtarević

Globalizacija, internet, razvoj elektronskih medija, društvene mreže u kontekstu novih tehnologija koje sa sobom donose mijenjanje navika i običaja, u velikoj mjeri su utjecali i na proizvodnju i emitovanje radijskog i televizijskog programa. Naročito televizijskog. Mnoge televizije, u konkretnom slučaju u Zeničko-dobojskom kantonu, redovno u svom programu imaju rubriku „sjećanja“ koja se u programskoj šemi uglavnom vodi kao marketing.

Od „sjećanja“ pa do „sjećanja“

Ubrzan način života, logično sa sobom donosi novine zbog nedostatka vremena koje rezultiraju pravovremenim informisanjem stanovništva. Televizije (kao i printani mediji i internet), u svoj program su omogućile ožalošćenim porodicama ili prijateljima objave osmrtnica, posljednjih pozdrava, sjećanja, izraze sućuti. U Zeničko-dobojskom kantonu radi se uglavnom o privatnim medijima koji za navedenu uslugu ostvaruju i određeni profit. Tačnije, usluge sjećanja se naplaćuju i to po različitim cijenama u zavisnosti od toga o kojoj televiziji je riječ ili koliko objava traži zainteresovana (ožalošćena) strana.

Sadržaj „sjećanja“ u programu Radio-televizije Zenica uveden je u periodu ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, a u praksu je uvedeno da se prvo u programu radija objavljuju informacije o smrti, odnosno sahranama i dženazama, kao i zahvalnice ljekarima, porodicama i prijateljima. Radio Zenica je u to vrijeme bio najvažniji medij i izvor informacija za većinu stanovništva Zenice. Umrlice, odnosno informacije te vrste, nisu bile česte niti brojne, a i danas je tako kada je u pitanju radijski program, kaže direktor Radio-televizije Zenica, Nandino Škrbić.

„Nakon što je 1995. godine i televizija Zenica počela s radom, stizali su upiti i molbe stanovnika Zenice da se praksa emitovanja tužnih sjećanja uvede i u televizijskom programu. To je i urađeno kroz marketinšku ponudu kao jedna od vrsta plaćenog oglasa. Umrlice su postale sve brojnije tako da danas predstavljaju vrlo značajan izvor prihoda. Treba, također, reći da su programski sadržaji najgledaniji, odmah nakon centralne informativne emisije“, navodi Škrbić.

Cijena usluga objavljivanja te vrste informacija na RTV Zenica već dugo nije promijenjena i iznosi 25 maraka, a emituje se u dva termina, u 18 sati i u repriznom terminu u 22 sata.

RTV Visoko je još 1993. godine uvela rubriku „sjećanja“ zbog obavještavanja stanovništva o smrti određene osobe na području koje pokriva ta TV stanica, a dio je i današnje programske šeme, navodi direktorica, Alma Šahinović.

„Na taj način smo popunili znatnu prazninu zbog nedostatka štampanih smrtovnica, ali i zbog neizlaganja stanovništva ratnim dejstvima. 'Sjećanje' je stanovništvo odmah prihvatilo i s vremenom je postalo neizbježni dio svakodnevnice građanstva, te naše programske šeme. U poslijeratnom periodu smo razmišljali o ukidanju ovog sadržaja, ali na insistiranje konzumenata naših programa, to više nije bilo moguće. Današnji sadržaj i količinu emitovanih sjećanja diktiraju naši gledaoci u skladu sa njihovim potrebama i datim okolnostima“, navodi Šahinović, i dodaje da ta rubrika finansijski pokriva djelimične troškove realizacije produkcije.

S druge strane, Nezavisna televizija Amna iz Tešnja uopšte nama usluge poput „sjećanja“ ili objave osmrtnica (umrlica). Direktor Halid Hundur kaže da u toj medijskoj kući ne žele imati takvu vrstu usluge.

„Televizija se, po mom mišljenu, treba baviti drugim sadržajima, a ne objavljivanjem sjećanja na one koji više nisu s nama, bilo da se radi o datumima objavljivanja umrlih, godišnjicama smrti, dženazama (sahranama)... Televizija, prema mom mišljenju, treba imati drugu ulogu prema građanima. Također, takva vrsta prihoda nam ne treba kako bi normalno i svakodnevno funkcionisali, a i kada smo se formirali prije 21 godinu, o tome nismo razmišljali kao o izvoru prihoda“, kaže on navodeći da prihod ništa ne bi značio za normalno funkcionisanje televizije.

Televizija Maglaj objavljuje sjećanja, no priča nije bazirana na profitu već na humanom odnosu prema društvu, objašnjava direktor Nezavisne televizije Maglaj Faruk Zupčević, pošto svako „s ovog svijeta“ treba da bude ispraćen na dostojanstven način,

„U početku emitovanja našeg programa nismo imali namjeru objavljivati sjećanja. No, ja sam stava da svaki značajni građanin Maglaja treba biti ispraćen na odgovarajući način, ne samo u novinama. Samoinicijativno sam objavljivao smrti istaknutog sugrađana, jer vjerujem da na kraju svako zaslužuje najmanje takav način. Tokom vremena građani su sami počeli dolaziti s fotografijama i vlastitim tekstom da objavimo datum smrti, datum dženaze ili sahrane. Sada mislim da ukoliko bi ukinuli tu uslugu građanima koja se emituje pred dnevnik, da bi došlo do masovnih protesta!“

Prvi čovjek maglajske televizije navodi da se objavljivanje naplaćuje po simboličnim cijenama od pet do 10 maraka u zavisnosti od emitovanja, te da taj prihod, bilo na sedmičnom ili mjesečnom nivou, uopšte ne utiče na poslovanje televizije. Gledanost tog sadržaja je izrazito visoka, kaže Zupčević.

„Sjećanja„ su preskupa

Nezavisna televizija IC Kakanj također je od osnivanja uvela „sjećanja“ kao dio marketinške ponude u vidu plaćenih oglasa. Danas se dnevno emituje u prosjeku 40 oglasa te vrste, a četvrtkom broj dostigne i 60. Oglasi se emituju u tri termina, a cijena je 20 maraka dnevno. Direktor NTV IC Almedin Trako, objašnjava zašto se ta televizija opredijelila za pružanje usluge „sjećanja“ i kaže da je sve počelo na zahtjev stanovništva Kaknja i okolice, kako bi rodbina, prijatelji i poznanici bili blagovremeno obaviješteni o smrti ili ukopu preminulog.

„Sjećanja su i u našem programu najgledaniji sadržaj. Mi smo privatna televizija i živimo od toga šta zaradimo. Ne mislim da je ova vrsta objave štetna po zajednicu ili pojedinca – gledatelja televizije. Svjedoci smo mnogih moralno upitnih sadržaja na drugim televizijama, od 'farmi' do drugih realiti šoua, pa sve prolazi. Ovo je, ipak, na neki način dužno odavanje počasti preminulom“, konstatuje Trako.

Stanovnik Kaknja Mirnes Hodžić kaže da „sjećanja“ na televiziji trebaju „narodu“ ali da je cijena te usluge objavljivanja previsoka.

„Moj otac živi izvan Kaknja i zbog starosti nije u mogućnosti posjetiti grad. Puno mu znači da sazna da li je umro neko od njegovih prijatelja, bivših radnih kolega, ali treba sniziti cijenu emitovanja na 10 maraka jer je 20 koliko traži kakanjska televizija previsoka. Naročito za penzionere i nezaposlene“, navodi Hodžić.

Sinan Ferid, demobilisani borac, smatra da je za objavu umrlice/smrtovnice previše i 10 maraka.

„Realno bi bilo da cijena bude simbolična, na primjer pet maraka dnevno, za svakoga. Kako penzioner ili demobilisani borac može platiti 20 maraka za objavu?“

Cijena objavljivanja ne bi trebalo da bude ekonomska, kaže Fadil Beganović.

„Usluga je zaista preskupa. Nije humano da se ostvaruje zarada na račun tuđe tuge. 'Sjećanja' svakako trebaju, ali ne po postojećim cijenama“, kazuje Beganović.

Moral i etika u „službi“ naroda

Profesor Filozofije prava Univerziteta u Zenici, Spahija Kozlić, kaže da je objavljivanje umrlica na TV stanicama poseban društveni fenomen kojeg bi trebalo podrobnije istražiti.

„Smrt nekoga je informacija ili činjenica koja se treba objaviti. S druge strane, prenaglašena promocija nečije smrti može se smatrati degutantnom, naročito ukoliko se to radi putem TV stanica. Činjenica je, također, da objavljivanje 'sjećanja' TV stanicama donosi gledanost i dodatni prihod. No, moje je mišljenje da je suština u ugledu porodice koja će odlučiti da li će smrt svog najmilijeg promovisati na način da se to objavi u televizijskim programima“, zaključuje Kozlić.

Koliko je stanovništvo zainteresovanoo za takvu vrstu usluga najbolje pokazuje činjenica da je taj televizijski sadržaj nemoguće izbjeći, naročito na televizijama koje pokrivaju uže lokalno područje. No, ima i onih koji smatraju da osmrtnice na televiziji predstavljaju samo podsjetnik za one koji nisu rodbina o smrti određene osobe.