Bio sam svim srcem za to. Bio sam patriota. Odgojen sam u republikanskoj porodici. Bio sam dobro dijete. Mislio sam da se borimo protiv komunista u Aziji i mislio sam da ako oni pobijede u Vijetnamu da će i Tajland krenuti tim putem. Bio je to romantičarski poriv, inspirisan ratnim filmovima, filmovima sa Džon Vejnom i svim tim smetljem. Uz to sam imao i velikih problema sa roditeljima. Bio sam buntovnog duha. Nisam želio da budem kao ostali. U Sjedinjenim Državama to nije bio popularan rat. Bogati mladići i mladi iz srednje klase išli su na koledže. Samo siromašni i oni neobrazovani išli su u Vijetnam. Ja sam bio protiv takvog stanja stvari. Osjećao sam se kao mladić u filmu (igra ga Čarli Šin). Želio sam dokazati sam sebi da sam u stanju da to napravim.

 

 

Ja sam promijenio svoje političke stavove 1974. godine, poslije rata i Votergejta. Došao sam do zaključka da nam je Amerika lagala u Vijetnamu zbog čega sam postao vrlo nepovjerljiv prema vladi. Od toga momenta počeo sam da sumnjam u sve. Kada sam pisao »Ponoćni ekspres« bila je to druga ideja. Što se mene tiče, to je film o pravdi i njenim zloupotrebama, što je u stvari jedna klasična tema. To što u scenariju ima anti-turskog osjećaja, to je zbog zloupotreba u turskom sudstvu. Ali ima tu i izvjestan humoristični ton u vezi sa ponašanjem Turaka u zatvoru. Ima jedna scena u filmu u kojoj tuku dijete i, kada kamera pređe u susjednu ćeliju vidi se da tamo nešto slave. U mom scenariju postoje pravila za strance i postoje pravila za Turke. Alan Parker je izbacio iz filma sve akcente te vrste u nastojanju da učini Turke humanijim, da ih prikaže drugačije, a ne kao sadističke mučitelje. Međutim, namjere su drugačije od rezultata. Dobar je to film, koji je stekao međunarodnu slavu, ali su ga kritičari uvijek gledali sa pozicija rasizma. I imali su pravo. Po meni, to je sramota, ali to nije dovoljno da uništi film. Film funkcioniše na drugom nivou. Priča koju sam želio ispričati je priča o mladiću koji iz adolescencije prelazi u zrelo doba. Što se tiče Ćiminovog filma, tu je namjerno dat portret Poljaka, desničara, rasiste opsjednutog seksom. To je ličnost koja o drugim rasama govori kao što je govorio Miki Rurk u filmu. To je tako učinjeno namjerno, ali ne smijete pomiješati ono što govori ličnost sa onim što je htio da prenese režiser. U svakom slučaju film je imao veliki uspjeh u Hong Kongu. Kinezi nisu nalazili da ima nekih problema sa filmom, posebno na nivou ulice. Njima se sviđao dijalog jer je sve jasno kazano. Korišten je način izražavanja Kineza koji se ne koristi u azijskim filmovima. Oni su bili zatečeni. To je značilo radikalan pomak za Kineze. U Americi je to isto tako dobro funkcionisalo na nivou ulice. Bilo je organiziranih protesta protiv onih koji su smatrali da film daje rasističku sliku Kineske četvrti. Nemojte me nasmijavati. Kinezi su najveći uvoznici heroina u Sjedinjene Američke Države. Tako je to već godinama a onda jednog dana neko dođe i u to upre prstom i čitav svijet počinje da se zbog toga uzrujava. To je kao sa Italijanima prije nekoliko godina. Kada se pojavio »Kum« i svi ti filmovi, Italijani su govorili: ne mogu se podnijeti svi ti filmovi, kao da su svi Italijani članovi mafije. Svi Kinezi nisu članovi mafije iz Kineske četvrti, ali problem je sličan. Ovim želim da kažem kako sam bio zahvaćen zupčanicima konfuzije i pogrešnim tumačenjima tokom godina. Pošto nisam bio u mogućnosti da režiram svoje sopstvene scenarije, nisam mogao kontrolisati svoje namjere u konačnim rezultatima jer je svaki put režiser uspijevao da primijeni, izbaci, prekine ili razmjesti stvari. Bio sam zadovoljan filmovima, ali ti filmovi ne odražavaju mene stopostotno. 

 

 

Da, da budem jasan. Uvijek sam želio režirati. Napravio sam tri kratkometražna filma, jedan film sa malim budžetom (1972.), snimio sam »The Hand« (1981.), ali nikako mi nije polazilo za rukom da istinski otpočnem karijeru režisera. Trudio sam se da zatomim svoje ambicije i da se ograničim na pisanje scenarija, ali osjećao sam se prikraćen. Ja sam zaista režiser... Ne, nisam režiser, ja sam tvorac filmova (»film-maker«) u školskom smislu riječi. To znači neko ko piše, rukovodi, montira, proizvodi, neko ko radi na filmu od početka do kraja.

 

 

Da, upravo to. Pisao sam sam, pisao sam zajedno s nekim. Ovim želim reći da ja volim pisanje; to me prisiljava da budem pošten prema samom sebi. Kada je došao momenat »Salvadora«, na koncu mi se pružila prilika da budem jasan, određen. Ima jedna scena u kojoj glumac govori tokom šest minuta o spoljnoj politici Sjedinjenih Država prema Centralnoj Americi. Ljudi su govorili: »To je suviše određeno, nemoguće je da ličnosti sve to govore«. To sam učinio da bih nadoknadio sve ono što je bilo prije kada mi nije uspijevalo da svoja gledišta objasnim u filmovima. Rekao sam Džems Vudu (James Wood): »Želim scenu u kojoj ti govoriš tokom šest prokletih minuta, u kojoj kažeš sve što treba da bude rečeno, sve što želim reći o toj situaciji«. Ima mnogo ljudi koji to ne vole i ima ljudi koji kažu da su razumjeli film zahvaljujući upravo toj sceni. U »Vodu smrti« imao sam takođe šta reći i bio sam vrlo određen. Mnogi intelektualci su me kritikovali i to otvoreno. Govorilo se đa nisam trebao tako postupiti. Ali meni je trebao glas. Ja mnoge stvari kažem glasom kada ih ne mogu izraziti kamerom. Bilo je potrebno reći da se dječak na kraju filma vraća drugom ratu, teškoj borbi za povratak svojoj majci-domovini. Tako je malo nade u filmu, tako malo šansi za veterane iz Vijetnama. Zato sam pokušao da im kažem: idemo naprijed, gradimo, prosvjećujmo se, koristimo ono što smo naučili, inače je smrt svih onih vojnika uzaludna.

 

 

Ja vjerujem da je rat bio unaprijed izgubljen. Bilo nam je suđeno da izgubimo još od 1946. godine kada smo sa Francuzima napravili sporazum da ih pomažemo protiv Ho-Ši-Mina. Trebalo je da sa Ho-Ši-Minom napravimo sporazum. Francuzi su nas uvukli u taj bordel. Sigurno je da nas je uvukao i naš hladni rat. Sama riječ komunist izluđuje Amerikance: za njih je to sinonim za velikog zlog vuka. Hladni rat uništava Ameriku. Ovaj rat u Indokini nije trebalo da nas liši toliko našeg integriteta i naše odlučnosti koliko nas je lišio. Rezultat toga je bio da smo se, upravo zbog pomanjkanja te odlučnosti, međusobno torili. Tamo su se vojnici borili protiv svojih frustracija, protiv neprijatelja, protiv komunista među njima; protiv komuniste u samom sebi.

 

 

I da i ne. On na sebe prima zlo da bi mogao ubiti zlo. Želio sam pokazati da je taj dječak bio potpuno nedužan kada je stigao u Vijetnam. Dobar, kakav je bio, oko sebe je vidio samo zlo. Gledao je kako zlo uništava dobro. I odjedanput, bio je prisiljen da i on u tome učestvuje. Morao je napustiti svoj položaj posmatrača i suprostaviti se zlu. Da li da pusti zlo da se izvuče ili da ga ubije? On donosi odluku, da kao čovjek treba da uništava zlo a ne samo da bude svjedok tog zla. Ubija to zlo i postaje čovjek koji je rezultat spoja dobra i zla. Odlazi iz Vijetnama uprljan i okaljan jer je jedan dio Barnesa (Tom Berandžer) ostao zauvijek u njemu. On postaje Barnes da bi ubio Barnesa.

 

 

»I am reality, I am reality« (ja sam stvarnost, ja sam stvarnost): (O. Ston ponavlja dva puta tu rečenicu podražavajući intonacijom Toma Berendžera u filmu sa izvjesnom dozom ponosa na tu rečenicu koju je napisao, ali više kao rečenicu koja predstavlja njega samog). Za njega, on sam je stvarnost. On je osnova na kojoj počiva rat. On je ratna mašina i Amerika može pobijediti samo održavajući ratne uslove i surovo se boreći. Zato on kaže: »Meni ne treba droga da bih poletio. Ja sam stvarnost«.

 

 

Da. Ja vjerujem da je priroda vrlo okrutna. Što se njega tiče, ona ga je ubija.

 

 

To je ono što sam ja doživio. Bilo je mnogo noćnih bitaka u Vijetnamu. Upravo zato je bilo tako strašno. Noći su bile posebno jezovite. Često nismo vidjeli neprijatelja ni danju ni noću. Bili su to dobri borci, oni su ubili mnogo naših vojnika, u svakom slučaju isto toliko koliko mi njihovih. Bili su posebno jaki u borbama u džungli. U svom filmu ja donekle pokazujem poštovanje prema neprijatelju umjesto da ga prikažem kao komičnu metu. Želio sam da pokažem da je bilo teško boriti se s njima. Čekanje predstavija veliki dio u životu vojnika. Straža se obavlja dva ili tri sata noću. Čovjek se ubija čekajući i odjedanput neprijatelj je tu.

 

 

Ne mislim da ima mnogo gro-planova. Sjećam se da sam snimio mnogo širokih i srednjih planova. Mislim takođe da lica sama za sebe pričaju priču. Ali ja nisam snimao gro-planove zbog budžeta. Pokušao sam da dam filmu izvjestan stil. Želim reći da je bilo mnogo harmoničnih kretanja kamerom, to što oduzima puno vremena, bilo je mnogo noćnih snimaka bez osvjetljenja sa široko otvorenom blendom. Rizikovali smo sa snimcima u tami. Čitav kraj filma je osvjetljen isključivo svjetlećim raketama. Vjerujte mi nismo koristili nikakva tehnička pomagala. Znali smo da film možemo napraviti za pedeset dva dana ako budemo radili kako treba. Ali ja taj stil nisam prilagođavao budžetu. Svaki put kada ja snimam gro-plan, to je bilo prema planu još od samog početka.

 

 

Ja sam napisao scenario i, znači da su sve slike bile u mojoj glavi. Kada pišam, pišem kao režiser. Ali boja, raspored, konačna estetika filma oblikuju se tokom razgovora sa glavnim snimateljem, glumcima, šminkerom i drugim. Pisani materijal tako oživljava u nešto drugačijem obliku. Ali slike, one žive u mojoj glavi.

 

 

Da, ali ma nijansi zelene boje. Prva zelena boja — noći u džungli su plave, to je hladna džungla. U prvim scenama želio sam prikazati neprijateljsku džunglu. Kada se čovjek počinje prilagođavati, džungla postaje više zelena. Ima i raznih tonova plave boje. U sceni vijetnamskog sela istaknuta ja žuta boja da bi se naglasila vrućina i dodali smo malo i crvene da bi izrazila gnjev, onda ima smeđe, prašina, užasno mnogo prašine, žućkasto smeđa boja za scene logora. Snimanje po noći bez osvjetljenja je bilo interesantno, samo svjetleće rakete. Mnogo smo reskirali. Glavni snimatelj je bio izvanredan. On je radio i »Salvadora«, to je Robert Ričardson (Robert Richardon). Mlad čovjek koji je napravio mnogo dokumentaraca, čovjek koji ima petlju.

 

 

Napraviću jedan film o Vol Stritu (Wall Street). Oduvijek sam želio napraviti »business-film« o berzi. Otac mi je bio berzanski agent tokom pedeset godina. Holivud nikada nije napravio dobar »business-film«. U svakom slučaju ja ga nisam vidio još od »Executive Suite« sa Frederikom Merčom (Frederik March) iz pedesetih godina. Mislim da je vrijeme da se napravi nešto dobro na tu temu, jer na koncu u Sjedinjenim Državama »business is business«.