'Kao da me na neki način opet zatvore u logor', riječi su Satka Mujagića svaki put kad čuje medijsku laž o prijedorskim logorima. Ironično, Omarska, Keraterm i Trnopolje otkriveni su upravo zahvaljujući medijima da bi danas, nakon 40 pravosnažnih presuda i 600 godina zatvorskih kazni, prijedorski logoraši bili suočeni sa medijskom negacijom i relativizacijom, uz tvrdnje da se u Prijedoru u proljeće 1992. nije ništa desilo.

foto: Ilustracija

Patnja kroz koju prolaze bivši logoraši kada na srpskoj televiziji Happy čuju da su bili u otvorenom sabirnom centru gdje ih je neko branio, a ne zlostavljao, za Upravni sud u Beogradu košta 300 eura. Tako su dosudili, zbog čekanja na odluku da Regulatorna agencija za medije Srbije kazni novinara Milomira Marića, nakon što su Satko Mujagić i Fikret Alić, nekadašnji zatočenici prijedorskih logora, podnijeli prijavu protiv njega.

„To je bilo otvoreno, oni su mogli izaći iz tog logora kad god hoće. To je bio sabirni logor u kojem su oni bili sklonjeni da ih neko ne ubije. Oni su njega poslije nahranili, odveli su onog mršavog i prikazivali su ga po cirkusu po Evropi“, to je rekao Marić u jutarnjem programu Happy TV 22. februara 2021, tokom razgovora sa Predragom Antonijevićem, režiserom filma Dara iz Jasenovca. Komentarisali su i sliku Fikreta Alića iza žice, koju je na naslovnici 17. augusta 1992. godine objavio magazin Time, nazvavši ga „onaj sa tuberkulozom“.

Fikret Alić jeste na toj fotografiji izmučen. Ne od tuberkuloze, već od prebijanja i izgladnjivanja. Prema njegovom svjedočenju, od 56 dana provedenih u logoru Keraterm, pretučen je 50, a pošteđen teškog batinanja šest dana. Obroci su se sastojali od dvije šnite kruha sa malim tanjirom supe.

Srpske snage pokupile su ga u selu Sivci, pretukli ga, smjestili u autobus i odvezli u logor Keraterm sa još 200-ak muškaraca. Posmrtni ostaci dijela logoraša pronađeni su u Tomašici i u drugim masovnim grobnicama.

Površine od 10.000 metara kvadratnih, što bi bilo ravno jednom i pol nogometnom igralištu, Tomašica je jedna od najvećih masovnih grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Otkrivena je 2013. godine, a u njoj su pronađeni posmrtni ostaci 435 osoba. Zbog naknadnog premještanja tijela ubijenih identificirane su samo 274 osobe. Dokazi o masovnoj grobnici su izvedeni na suđenju Ratku Mladiću, načelniku Generalštaba Vojske Republike Srpske (VRS-a), pred sudom u Hagu. Lokaciju je Institutu za nestale Bosne i Hercegovine otkrio bivši pripadnik VRS-a, koji je učestvovao u prikrivanju ubistava. Ostao je anoniman do danas kako bi zaštitio svoj identitet.

Tomašica nije jedina masovna grobnica koja je, nakon rata u Bosni i Hercegovini pronađena na području Prijedora. Prema podacima Instituta za traženje nestalih, u okolini tog grada na zapadu Bosne i Hercegovine, otkrivene su 73 masovne grobnice. Tijela ukopana u masovnoj grobnici u selu Kevljani su, također, naknadno premještana u sekundarne i tercijarne grobnice.

Fikret Alić je 5. augusta 1992. premješten u logor Trnopolje. Tamo su nastale snimke ITN televizije. Novinarsku ekipu koja je objavila priču činili su Penny Marshal, koja je radila za ITN televiziju, i Ed Vulliamy, tada novinar The Observera. Cijeli svijet vidio je neuhranjene muškarce iza žice. Fikret Alić iz zdravstvenih razloga nije mogao govoriti o tužbi protiv Marića i Happy TV, ali se britanski novinar Ed Vulliamy jasno sjeća trenutka kada je shvatio šta se dešava u prostorima nekadašnjih prijedorskih fabrika.

„Nakon insistiranja da se zaustavi automobil u kojem smo bili, vidjeli smo poznatu scenu Fikreta i drugih iz žice. Počeli smo pričati sa njima i rekli su nam kako su došli tu i da nisu znali gdje im se nalaze porodice. Kada smo ušli unutar samog kampa, osjetili smo mješavinu izmeta, znoja i vrućine. Ono što je uradila Happy TV je nešto što se pojavljuje iznova i iznova. Ideja da smo nekako konstruisali sliku je groteskna. To naravno nije isto što i revizionizam Holokausta, ali ima isti motiv“, kaže Vulliamy.

I Satko Mujagić je bio zatočen u dva logora Omarsku i Manjaču. Kroz logor Manjača, na istoimenoj planini u blizini Banjaluke, gdje je bio nekadašnji vojni objekat JNA korišten za vojne vježbe, tokom rata u Bosni i Hercegovini će proći između tri i osam hiljada ljudi. Kao i Alić, i Mujagić je imao slično pojavljivanje na televiziji 8. augusta 1992. Mujagić je taj dan bio „izguran“ pred kamere RTRS-a kako bi „svjedočio“ da Omarska nije logor i kako su uslovi za život dobri unutar tog kompleksa.

U logore Keraterm, Omarska i Trnopolje, koje je u Prijedoru formirala srpska vlast sa policijom i vojskom, bilo je zatočeno više od 30.000 civila Bošnjaka i Hrvata. Više od 3.300 ljudi sa područja Prijedora i okoline bilo je zatočeno u Omarskoj. Raspuštanje tog logora počelo je 6. augusta 1992. godine, a gotovo 700 logoraša nije preživjelo torture.

U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. Za zločine u tom gradu Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Sud Bosne i Hercegovine osudili su više od 40 osoba na više od 600 godina zatvora.

Zločinima je prethodio poziv emitovan sa Radio Prijedora 30. maja 1992. u kojem je rečeno da nesrpsko stanovništvo na svojim domovima istakne bijele čaršafe, a već sljedeći dan stigla je naredba o nošenju bijelih traka oko ruke.

Tužba protiv Marića

Foto i video dokazi kao i postojanje sudskih presuda nisu bili dovoljan razlog da dio medija prestane sa negiranjem onoga što se desilo u Prijedoru. Naprotiv, Mujagić i ostali logoraši i više od tri decenije u javnom prostoru slušaju o nepostojanju prijedorskih logora, često od onih rođenih nakon rata.

„Kada čujem takve laži kao da me ponovo zatvara u taj logor u nekom simboličkom smislu. Ne treba meni niko priznavati da je tamo bio logor, ja to znam i sudovi su to ustanovili, ali kada ih se javno negira, sve što se desilo nekako pada u vodu. To postaje zamagljena prošlost u koju kao možemo vjerovati, a i ne moramo. I to me kao čovjeka i emotivno pogodi“, kaže Mujagić.

Zato se zajedno sa Fikretom Alićem odlučio da pokrene tužbu protiv nekadašnjeg novinara Happy TV Milomira Marića. Ubrzo se tom procesu priključilo i Udruženje logoraša Kozarac.

To što su Marić i Antonijević izrekli u televizijskom programu stajalo je nasuprot 21 presude koju je donio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i istog broja presuda koje je donio sud Bosne i Hercegovine. Mujagić kaže kako su upravo pravosnažne presude bile osnov tužbe protiv Marića.

„Cilj nam je bio da ne idemo u smjeru u kojem ćemo u Beogradu nekom ponovo dokazivati da u Prijedoru jeste ili nije bio koncentracioni logor. Ono što smo uzeli kao glavni argument jeste to da zakon Republike Srbije decidno govori da se sudske presude, uključujući i strane presude, moraju poštovati. Znači, sve ono što je ustanovljeno u Haškom tribunalu, i svim drugim međunarodnim sudovima koje Srbija priznaje, postaju pravne činjenice“, objašnjava Mujagić, pravnik i bivši logoraš.

Prvi dopis je poslan Regulatornom tijelu za elektronske medije (REM) Srbije u martu 2021. godine, a cilj je bio da se Mariću izreknu mjere ukora. Na 12 strana su najprije navedeni citati Marića i Antonijevića čije su izjave upoređivane sa utvrđenim činjenicama u presudama.

„REM je umjesto sedam članova komisije imao šest i na kraju su imali glasanje tri na prema tri, umjesto da se sačeka izbor novog člana, jer jedan od njih nije bio u mogućnosti prisustvovati. To je bila pravna besmislica zbog koje je obustavljena procedura što se ne može uraditi. Na sudu neko mora pobijediti“, objašnjava Mujagić.

Nakon te odluke uslijedila je tužba protiv REM-a na Upravnom sudu u Beogradu. Njihova odluka čekala se skoro tri godine, zbog čega je također uslijedila tužba. Tek prije dvije godine, nakon, kako kaže Mujagić, pravnih zavrzlama i birokratskih prepreka, njemu i Aliću su odobreni iznosi od po 300 eura zbog odugovlačenja sa presudom na žalbu protiv odluke REM-a.

„Upravni sud je na kraju poništio odluku REM-a, a to regulatorno tijelo je prošle godine moralo ponovo odlučiti i ovog puta su odbili našu tužbu tvrdeći da nema elemenata da se Marić kazni. Ponovo smo uputili tužbu jer se ne slažemo sa odlukom REM-a tako da smo ponovo u fazi čekanja“, objašnjava.

Dok bivši logoraši čekaju, Milomir Marić je laž o prijedorskim logorima ponovio i na tribini u Banjaluci u decembru 2024. Kazao je da su logori u okolini Prijedora bili stovarišta, odnosno građevinski objekti oko kojih nije bila bodljikava žica, a jednog od bivših logoraša je uporedio s „medvjedom iz cirkusa“.

„Ali taj fotograf je našao jednog neuhranjenog mršavog čoveka i slikao sliku koja će obeležiti našu istoriju. Mi ne možemo izaći iz te priče. Posle su ga ugojili, vodili i prikazivali u cirkusu u Amsterdamu i Briselu, kao mečka kada igra. Ja sam to pričao na TV-u, mene je nazvao Fikret i tužio me sudu da sam se poigravao sa žrtvama iz logora smrti, kako su oni rekli“, ispričao je Marić tokom nastupa.

Britanski list Living Marxism o 'logorima koji nisu logori'

Negiranje zločina, laži i dezinformacije o onome što se dešavalo u Prijedoru počele su još 1992. godine. Paralelno sa odvođenjem u logore, pozivima nesrbima da se označe bijelom trakom i masovnim ubistvima u tom gradu, postojali su mediji koji su sistematski i sa namjerom negirali zločine. Kozarski vjesnik i Radio Prijedor, dva su lokalna medija koja su još u to vrijeme počela sa stvaranjem revizionističkih narativa.

Između ostalih laži, ova dva medija su prijedorskog doktora Željka Sikoru optužili da je „doktor monstrum“ koji je namjerno izazivao abortuse kod srpskih žena, kao i da je kastrirao srpske muške bebe. Za takve tvrdnje nikada nije iznešen nijedan dokaz, a dr. Sikora je ubijen u logoru Keraterm. Istaknuti građani Prijedora i Kozarca su bili među glavnim metama ta dva medija. Među njima je bio i dr. Osman Mahmuljin koji je optužen da je svjesno i na pogrešan način liječio Živka Dukića koji je doživio infarkt. Kao i dr. Sikora, ni on nije preživio prijedorske logore.

No, priča o prijedorskim logorima kao otvorenim centrima ne vuče korijene iz ratnog izvještavanja ta dva medija.

„Sve je počelo od Thomasa Deichmanna i lista Living Marxism u Britaniji koji su doveli do te priče o logorima koji nisu logori“, objašnjava Mujagić.

Taj list je u svojim tekstovima tvrdio da se u proljeće 1992. u Prijedoru ništa značajno nije desilo. To je bilo u potpunoj suprotnosti sa pričama koje je sa terena donijela televizijska ekipa ITN-a koja je u to vrijeme bila u Prijedoru. Nakon što je izgubio sudski spor za klevetu protiv ITN-a, Living Marxism je ugašen 2000. godine. Uprkos tome, takvi mediji uspjeli su na zapadu do određene mjere izgraditi pogrešan narativ o Prijedoru i koncentracionim logorima.

„ITN je tužio Living Marxism, a ja sam pokušao da uvjerim i The Guardian da urade isto, ali oni su se previše bojali da to urade. Living Marxism nije doveo niti jednog svjedoka jer ga nisu imali. ITN je doveo samo jednog, dr. Idriza Merdžanića. Sudija nije imao sumnje i presudio je u korist ITN i protiv magazina Living Marxism”, objašnjava Ed Vulliamy, dugogodišnji novinar The Guardiana i The Observera.

On i televizijska reporterka iz Velike Britanije Penny Marshall u augustu 1992. godine od Radovana Karadžića dobijaju dozvolu da uđu u logore Omarska i Trnopolje. Njihovi snimci iz Omarske zaslužni su za otvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Vulliamy je bio prvi novinar koji je nakon Nirnberškog procesa svjedočio na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine. Kao svjedok Tužilaštva pred tim sudom pojavio se više puta, uključujući suđenja za zločine počinjene u Prijedoru, ali i tokom procesa koji su vođeni protiv lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

'Jer me se tiče'

Svrha dezinformacije nije uvijek stvaranje paralelne istine. Dezinformacija, zavisno od konteksta, može služiti i da zamagli činjenice čime se stvara dobra osnova za stvaranje društvene konfuzije što je prirodni habitat u kojoj dezinformacije opstaju i dobijaju moć.

Paralelno od tog svijeta nalaze se grupe i pojedinci koji svojim društvenim zalaganjem pokušavaju predstaviti događaje iz Prijedora onakvima kakvi su zaista i bili. I poslije 30 i više godina ti ljudi se i dalje bore za dostojanstveno obilježavanje sjećanja na ubijene u Prijedoru u proljeće 1992.

Emir Hodžić je sa bijelom trakom oko ruke je sam stao na gradski trg u Prijedoru, nakon što su gradske vlasti zabranile da se 23. maja 2012. godine postavi instalacija čiji je cilj bio da podsjeti na više od 200 ubijenih žena i 10 djevojčica tokom rata u tom gradu i komemoraciju za prijedorske žrtve na dvadesetu godišnjicu počinjenih zločina.

„Želio sam samo predstavljati oca i brata koji su preživjeli Omarsku i Trnopolje. U danima koji slijede stizali su razni komentari, psovke i prijetnje da više ne dolazim u svoj grad. S druge strane, podrška i riječi ohrabrenja. Za jedne sam postao 'njihov', a za druge 'naš'“, napisao je tada Hodžić.

Skoro deceniju i pol kasnije kaže kako je u njemu tada probuđen bunt, a znao je da u tom momentu ne može predstavljati niti jedno udruženje koje je postojalo tada u Prijedoru, pa je odlučio nastupiti sam. Samo nekoliko mjeseci ranije u rodni grad, iz kojeg je protjeran sa cijelom porodicom, došao je sa Novog Zelanda.

„Kada sam se vratio u Prijedor, vidio sam koliku represiju trpe povratnici i nakon toliko godina od rata. Poricanje genocida i svega što se tamo desilo nije ostalo samo u teoriji, nego se ti ljudi s tim suočavaju svaki dan. Kao aktivista i umjetnik, odlučio sam da je to jedan način kako mogu pokazati da nismo izbrisani i da je nemoguće izbrisati ono što se desilo“, govori Hodžić.

„Mislim da bi ljudi mogli nastaviti živjeti zajedno da postoji politička volja, da se proguta knedla i prihvate neke stvari koje su se desile u njihovo ime. Čitava priča borbe protiv poricanja genocida, pored prava na sjećanje, nosila je i tu neku važnost iz naše zajedničke antifašističke historije, jer rehabilitacija četništva i kolaboratora, po mom mišljenju, spada u taj kontekst“, kaže.

Zahvaljujući prijedorskom aktivizmu kojeg predvodi centar za mlade KVART i Inicijativa „Jer me se tiče“, duh antifašizma o kojem Hodžić govori je i dalje prisutan u ovom gradu. Upravo zbog njihovih aktivnosti nove generacije svih nacionalnosti su se počele suočavati sa svim onim što se događalo devedesetih godina u Prijedoru i ostatku Bosne i Hercegovine.

Ostavljeni sami sebi  

Bez pravne zaštite onih koji su prošli kroz logore nije moguće pričati o društvenoj pravdi i izgradnji kulture sjećanja. Borba protiv dezinformacija i lažnih narativa uglavnom je ostala na plećima udruženja i aktivista dok država, koja bi trebala biti glavni akter u zaštiti logoraša, nije uradila ništa.

S tim se slaže i bivši logoraš Jusuf Arifagić. Podsjeća na izostanak konkretnih mjera po pitanju statusa logoraša u Bosni i Hercegovini.

„Država Bosna i Hercegovina kroz Predstavnički dom ili kroz svoj parlament nije donijela zakon o logorašima. Da je donešen bilo kakav zakon, koji bi trebao obuhvatiti sve logoraše nebitno kojem narodu pripadaju, danas bi imali bilo kakvu pravnu zaštitu i nisam siguran da li bi se svako tada usudio ovako koristiti jezik mržnje prema nama logorašima“, kaže.

Arifagić je prošao kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. U Norvešku je, kao izbjeglica, otišao 1992. godine, a u rodni Kozarac se vratio krajem devedesetih. Znanje koje je stekao u toj skandinavskoj zemlji primijenio je u Kozarcu 2007. godine kada je otvorio farmu norveških goveda. Ujedno je i predsjednik Udruženja logoraša iz Kozarca i godinama sa drugim pojedincima i aktivistima radi na organizaciji Dana bijelih traka u Prijedoru.

„Mi se sami borimo i idemo kroz ulicu i svake godine doživljavamo prijetnje i one su sve veće“, priča Arifagić.

Donošenje zakona o logorašima je potez koji vidi kao ključni korak u borbi za istinu. „Da je donešen zakon za sve logoraše na tlu države Bosne i Hercegovine, to bi bila jedna početna osnova ili temelj dolaska do istine, jer sva naša budućnost mora biti temeljena na istini, a istina samo može proizaći iz jednog određenog zakona. Potrebno je da se kroz zakon tačno kaže u Omarskoj se desilo to i to, u Dretelju se desilo to i to, na Kazanima se desilo to i to. Mislim da je istina na neki način temelj ili početna osnova za jedan vid pomirenja“, objašava Arifagić.

Nesuočavanje sa relativizacijom ratnih zločina i negiranjem postojanja logora pokazuje da je bosanskohercegovačko, ali i društva u regionu, suočeno sa dubokim preprekama kada je riječ o odnosu prema prošlosti. Izrečene laži i dezinformacije za preživjele logoraše nisu samo uvreda, već i nova trauma sa kojom su ostavljeni da se iznova sami suočavaju.

Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta 'Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija' koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekt.

___