Dan bijelih traka: Prijedorski mediji 1992.

Dan bijelih traka: Prijedorski mediji 1992.

Dan bijelih traka: Prijedorski mediji 1992.

Isticanje bijelih traka danas je sjećanje na ubijene Prijedorčane, a veliku ulogu u širenju antagonizma protiv nesrba imali su tadašnji mediji.

Arhiv Infobiro

Mirna protestna šetnja i okupljanje porodica preživjelih Prijedorčana obilježavanje je 31. maja, kada su prije 24 godine morali okačiti bijele trake i čaršafe kako bi mogli biti raspoznati kao nesrpsko stanovništvo. 

Dan bijelih traka simboličan je način za podsjećanje na ubijene Prijedorčane. Osim tadašnje politike i vojnih formacija, za širenje propagande i stvaranje antagonizma prema nesrpskom stanovništvu debelo su zaslužni i prijedorski mediji.

Tenzije u tom gradu podgrijavali su govori i tekstovi na Radiju Prijedor i Kozarskom vjesniku.

U presudi Milomiru Stakiću, koji je od 30. aprila do 30. septembra 1992. godine bio predsjednik opštinskog Kriznog štaba i načelnik Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru, opisana je i uloga medija u to vrijeme, koji su između ostalog prenijeli i proglas o tome da se kuće obilježe bijelim.

Dijelovi presude govore o tome da je Radio Prijedor „širio propagandu govoreći o Hrvatima i Muslimanima na pogrdan način“ a programi medija iz Banje Luke i Beograda prenosili su govore političara iz SDS-a koji su „tvrdili da Srbi žele sačuvati Jugoslaviju, dok je Muslimani i Hrvati žele uništiti“.

Proglasi „novog rukovodstva i vlasti“ koji su čitani u programu Radija Prijedor u proljeće 1992. godine uvršteni su u presudu Stakiću, a ratni arhivi, poput izdanja Kozarskog vjesnika, daju široku, ali i iskrivljenu, sliku o stvarnim dešavanjima u Prijedoru.

U tekstu „Prijedorski članci smrti“ novinar Justice Reporta pokazao je način na koji je Kozarski vjesnik služio tadašnjim vlastima u blaćenju pojedinaca nesrpske nacionalnosti što daje uvid u prirodu uređivačke politike koja je tada stajala iza tog lista, kojeg je presuda Stakiću okarakterisala kao glasnika srpskih vlasti.

U Prijedoru i okolini ubijeno je više od 3.000 ljudi među kojima i 102 djece. Više od 30.000 osoba bilo je zatočeno u logorima.