Otkazivanje The Late Showa otvara pitanje budućnosti kasnonoćnih emisija u SAD-u.

Foto: Screenshot/The Law Show

Ko zna, možda je “jadni John”, ako je još živ, dočekao svoj trenutak.

“Poor John” je bio beskućnik kojeg je naša gazdarica, na preporuku lokalnog svećenika, primila u podrum da se, na nekoliko dana, ugrije pored peći. On je obilazio crkve u regiji Detroita, uživao gostoprimstvo, a za uzvrat, na popularan način, pisao tekstove o značaju kršćanstva u nekom regionalnom ekumenskom časopisu.

“Znam, znam sve o vama”, rekao je “poor John” kada me je gazdarica predstavila kao izbjeglicu iz Bosne. “Mi smo pisali o vama mnogo prije ovih Antikrista na CNN-u.” Naš kratki razgovor bio je o medijima i novinarima kojima novajlija u Americi treba vjerovati. “Sve su to polupismeni liberali. Možda Buckley, ali i on samo ponekad pogodi metu”, zaključio je “poor John”.

Fox News - tvrđava konzervatizma 

Proći će godine dok ne skontam ko je William F. Buckley Jr., vodeći konzervativni komentator s kraja prošlog stoljeća u SAD-u, ali mi je, od tog susreta u gazdaričinom podrumu, bilo jasno da mnogi ovdje ne dijele moju idiličnu sliku o američkim medijima i novinarima. Nekako u to vrijeme, krajem devedesetih, bit će pokrenut kablovski kanal Fox News i on će, praktično, postati protuteža većinskim srednjestrujaškim medijima i neprikosnoveni lider u gledanosti. Zasluge za to, prije svega, pripadaju čovjeku koji je bio “iza kamera”, Rogeru Ailesu, predsjedniku i glavnom izvršnom direktoru kanala. Ailes je bio konsultant za medije u gotovo svim republikanskim administracijama, a na vodeću poziciju u Fox News stigao je s NBC-ja, s namjerom da se izbori za novi medijski prostor u kome bi se politika prezentirala na drugačiji način. Mijenjali su se voditelji – “sidraši” (Glenn Beck, Bill O’Reilly, Tucker Carlson), posebno u udarnom večernjem terminu. Oni su odlazili zbog različitih afera (najmanje vezanih za uređivačku politiku), ali se reputacija Fox Newsa kao “tvrđave konzervatizma” održala tokom svih političkih promjena u posljednjih tridesetak godina. Ovaj kanal ostao je u sredini “desnog” spektra, gdje su novine poput New York Posta bile isuviše tabloidne, a The Wall Street Journal “prepametan” za prosječnog Amerikanca.

Trumpov rat protiv medija

I tako stižemo do 2014. godine i pokretnih stepenica koje su uvele Donalda J. Trumpa na političku pozornicu SAD-a. Iste godine Gallup objavljuje rezultate redovnog, godišnjeg ispitivanja javnog mnijenja oko povjerenja u medije (novine, radio, TV). Po prvi put povjerenje Amerikanaca u medije palo je ispod 40%, a među Republikancima bilo je još manje – samo 27%. Za Trumpa i za sve njegove promocione ekipe dileme nije bilo. Na crno-bijeloj političkoj slici Amerike MEDIJI se definišu samo na jedan način: to su oni drugi, oni koji “navijaju” za Demokrate, pa zato ne mogu biti neutralni. U svakodnevnu upotrebu unose se dva pojma koja postaju mamac za Trumpove potencijalne glasače: “Liberal bias” (liberalna pristrasnost) i "Fake news” (lažne vijesti). Već su izbori 2016. pokazali da “stari mediji” – dnevnici na nacionalnim TV mrežama u 6.30, NPR radio, a još manje The New York Times – ne određuju izborne pobjednike. Ali to saznanje nikada nije omelo Donalda Trumpa da novinare pomjeri sa prvog mjesta liste vlastitih neprijatelja. Izborne pobjede su još slađe ako ABC i CBS pristanu da mu plate milione dolara i tako izbjegnu sudske sporove ili ako Kongres uskrati 1,1 milijardu dolara (već odobrene) pomoći za PBS (televizija) i NPR (radio), što praktično znači gašenje brojnih lokalnih radio i televizijskih programa. U ovom posljednjem slučaju Trump i njegove vjerne republikanske kongresne sluge postigli su dvostruki cilj: rekli su narodu kako su uštedjeli njihove porezne pare (iako novi zakon znači povećanje ukupnog duga države za 3,4 triliona dolara!) te da će konačno stati na put NPR-ovoj “liberalnoj pristrasnosti”. Ovdje treba napomenuti razliku između komercijalnih medija (velike nacionalne mreže ABC, NBC, CBS, FOX) i nekomercijalnih PBS i NPR, koji zavise od federalne pomoći (od 2% do 30% godišnjeg budžeta), te, najvećim dijelom, od donacija slušalaca, gledalaca, fondacija i korporacija. Ono što je zajedničko u Trumpovoj strategiji prema “protivničkim” medijima jeste – novac. Ako ne može direktno utjecati na uređivačku politiku, onda pritisak može vršiti sudskim tužbama ili zakonima kojima se, praktično, ukida Public Broadcasting Act iz 1967. godine, a koji je – treba li to uopšte napominjati – uveo Demokrata Lyndon Johnson.

Ukidanje The Late Show emisije

U kontekstu Trumpovog opsesivnog rata s medijima treba gledati i na nedavnu odluku korporacije CBS da od maja iduće godine prestane s emitovanjem The Late Show with Stephen Colbert. Trump nije mogao sakriti svoju radost pa je, u nekoliko rečenica, dao kritiku trenutnog stanja žanra poznatog kao Late Night Shows, te specifične američke kombinacije voditeljskih komičnih komentara, intervjua s poznatim ličnostima i muzičkih numera:

“Ja apsolutno volim što je Colbert otpušten. Njegov talenat je manji od njegove gledanosti. Čujem da je Jimmy Kimmel (ABC) sljedeći. On je čak manje talentovan od Colberta! Greg Gutfeld (Fox News) je bolji od svih njih zajedno, uključujući kretena na NBC-ju (Jimmy Fallon) koji je sahranio nekad veliki Tonight Show.”

Da je Stephen Colbert zaista otpušten ili da je program trenutno ugašen, bila bi to formalna pobjeda kojoj bi se, uz Trumpa, radovao i onaj John s početka priče. Ovako, samo je otvorena nova tema: da li su pravi razlozi otkazivanja financijske (kako je CBS obrazložio svoju odluku) ili političke prirode, kako to većina subjektivnih i objektivnih komentatora vidi. Najprije, nešto širi kontekst. U razdoblju od desetak dana, korporacija Paramount (vlasnik CBS-a) dva puta je podlegla Trumpovim pritiscima, a sve u cilju da dobije federalnu (čitaj: Trumpovu) saglasnost za integraciju sa Skydance Media, pa da tako ostvari ugovor vrijedan 8 milijardi dolara. Prvo je pristala da se, za cijenu od 16 miliona dolara, “nagodi” s Trumpom koji je tužio emisiju 60 Minutes. Prema njegovoj tužbi, producenti su “obmanjivački montirali” intervju s Kamalom Harris, a sve u cilju da “izbornu vagu pomjere u korist Demokratske partije.” Iako su gotovo svi pravni eksperti ukazivali da bi, zbog Prvog amandmana (“Kongres ne može ograničiti slobodu štampe”), CBS dobio spor na sudu, rukovodstvo korporacije Paramount pristalo je da izbjegne sudski spor i da donira novac budućoj Trumpovoj predsjedničkoj biblioteci. I onda, ako je Paramount mogao žrtvovati simbol istraživačkog novinarstva kao što je 60 Minutes, zašto ne bi mogao otkazati Colberta i sve to opravdati, vjerovatno neospornim, financijskim gubitkom?

Budućnost kasnonoćnih emisija

I tako se vraćamo na početak i pitanje koliko je otkazivanje programa The Late Show with Stephen Colbert, na duže staze, istinska pobjeda Donalda Trumpa u dugogodišnjem ratu s “liberalnim” medijima? Ovaj, nazovimo ga “slučaj”, više govori o stanju “stare”, linearne televizije preko koje se ovaj i slični programi prenose. U svom nadahnutom komentaru od ponedjeljka uveče (21. 7.) na kanalu Comedy Central, Jon Stewart, rodonačelnik humorističke prezentacije vijesti na kablovskoj televiziji, izrekao je nekoliko tvrdnji koje vrijedi ponoviti. O vlastitoj, dinosaurovskoj poziciji unutar medija televizije: “We are all basically operating a Blockbuster box inside of Tower Records.” Prevedeno, ovo znači: “Brišimo dok još ima vremena.” Zatim se direktno obratio vlastitim šefovima, onima koji su godinama zarađivali velike pare na Colbertovim programima: “Umjesto što podvijate rep pred Trumpom, trebali biste da štitite ljude koji imaju nešto reći, koji imaju svoj stav i koji se ne plaše da, pred kamerama, kažu svoje mišljenje.” I dok je Colbertovo direktno obraćanje Trumpu iste noći, koristeći “f-word” frazu, bilo prekriveno poznatim “beeep” zvukom, Jon Stewart je angažovao hor pa je i on, ovaj put u gospel stilu, direktno i bez cenzure, poručio: “Go fuck yourself!”

Nove platforme za video programe

Kao što su mnogi otpušteni novinari (poput Terryja Morana sa ABC-ja) našli platformu Substack otvorenu za objavu vlastitih priloga, tako će Stephen Colbert i Jon Stewart, najvjerovatnije, naći pretplatničku streaming platformu da plasiraju svoje video programe. Vjerovatno će gledaoci i slušaoci svojim povećanim donacijama omogućiti da PBS, NPR i njihove lokalne stanice nastave s radom. Rasprave o liberalnim i konzervativnim medijima neće ovim otkazivanjem prestati, jer kao i u dnevnoj politici, treća opcija ne postoji. A valjda će neko od nas biti živ da dočeka pa da nam neki Woodward i Bernstein otkriju “Epstein files” ili nove “gatove.”

___