Još na početku televizijske karijere odabrao je da će se baviti samo dokumentarcima, a danas umirovljeni urednik HRT-a toga se i dalje drži.  

foto: Mediacentar Sarajevo

Tada studenta četvrte godine Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesor filmologije zamolio je da ostane nakon predavanja da ga „nešto pita“. Profesorovi prijatelji koji rade na televiziji tražili su saradnike među studentima književnosti.

„Bili su to Lazo Goluža i Miro Mahičić koji su radili kvizove 'Jadranske susrete'. Veli profesor: 'oni traže suradnika na jedno mjesec dana, odi, vidjećeš medije, zaradićeš i neke pare'. I ja otišao. I ostao 41 godinu“, prisjeća se već na početku razgovora nekadašnji urednik Hrvatske radiotelevizije Đelo Hadžiselimović.

Nakon rada u zabavnom programu i na kviz emisijama, počeo je raditi sa urednicom filmskog programa Miljom Mihaljević što opisuje kao „preokret“.

„U to vrijeme se pojavilo i mnogo novih programa, uključujući i 'Mućke' i 'Alo Alo'. Između ostalog, pojavili su se i dokumentarci – što je mene strahovito zaintrigiralo. I ja sam rekao: 'Ja ću se od sad baviti samo dokumentarcima',“ priča Hadžiselimović koji je tada, kaže, obožavao dokumentarce poput „Cousteauovog 'Svijeta tišine' i 'Kozmosa' Carla Sagana“.

Godina je 1987. i svi su mu, kaže, rekli: „Pa ti si lud, kakvi crni dokumentarci, ko to gleda uopće, uzmi serije, uzmi filmove“. Dokumentarci su nakon toga, pojašnjava, postali najbrže rastući žanr uopće na televiziji i u njega se počelo ulagati jako puno novaca, a kada su se pojavile kompjuterske grafike, razvijeni su i potpuno novi žanrovi dokumentarizma.

U to vrijeme je radio na različitim uredničkim pozicijama na Prvom programu, pa Drugom, u redakcijama zabavnog i stranog programa, ali se, kaže, uvijek držao dokumentaraca.

„To me na neki način i obilježilo. Svi uvijek kažu 'A, Đelo, pa dokumentarci', što meni nikada nije bilo mrsko. Meni je bilo drago što to ljudi vole. Jedan od direktora BBC-a jedanput je rekao da je zadatak televizije da informira, obrazuje i zabavlja. Ja mislim da je dokumentarac jedini žanr koji sve to troje ima“, uvod je razgovora Hadžiselimovića za Mediacentar Sarajevo.

Koje emisije pamtite iz 1987. do 1990.?

Recimo, taj “Prirodni svijet”, to je bio Attenborough, šta god je napravio. Onda su se počele pojavljivati škole dokumentarizma. Englezi su bili najjači, BBC je bio najjači u tom “prirodnom svijetu”, Francuzi, pak, u putopisima, Nordijci u specijalnim temama, Nijemci su isto imali fenomenalne putopise, itd. A onda smo mi kad smo počeli raditi vlastitu shemu, nekako išli i po tome kad su koji ljudi pred ekranom. Pa smo onda gledali: kako su ujutru pred ekranom uglavnom penzioneri i djeca, onda smo uglavnom putopise puštali; znanost je bila u poslijepodnevnim satima; politika, politički dokumentarci udarno u 20 sati, a u kasnije sate teške socijalne teme. Što se pokazalo izvanrednim, jer su se ljudi navikli da mogu u određenom dijelu dana dobiti dokumentarce koje žele. 

To je bilo u početku, ali, kako ste ustvari dolazili do tih dokumentaraca?

U ta doba uglavnom preko tzv. sajmova. Najjači su u Cannesu, MIP u četvrtom mjesecu i MIPCOM u desetom mjesecu, gdje kompletna svjetska produkcija, i serija i dokumentaraca i svega, dođe tamo i nudi svoje programe. U ta doba uglavnom je bio još i onaj VHS, pa su ljudi gledali na tome, a jedino je BBC bio dovoljno moćan, budući da je proizvodio preko 600 premijernih sati godišnje da napravi svoj vlastiti showcase, odnosno, pregled programa koji su napravili za tu godinu. Amerikanci su imali isto tako LA Screening u Los Angelesu svake godine. Oni bi prikazali sve kompanije, svaka za sebe bi prikazala što su napravili. Nijemci su imali svoj German Screening, isto tako pokazivali šta su napravili, Francuzi ista stvar. Ostalo je bilo uglavnom dobivanje na kazeti što je bilo dosta komplicirano, dok se nije pojavio internet, gdje je sad puno lakše i jednostavnije, ko god šta proizvede samo pošalje link i možete pogledati sve što su napravili. Em možete biti jako aktualni, jer dogodi se nešto u svijetu, neko umre, npr. Jean-Paul Belmondo, isti čas petnaest francuskih kompanija pošalje link na svoje programe vezane uz njega, ili bilo šta drugo u svijetu. Tako da je taj odabir postao mnogo lakši i jednostavniji, mogao si biti stvarno aktualan u svemu tome i biti vrlo brzo prisutan. Tako da je, na neki način, internet jako dobro pogodovao takvim kupovinama i takvim odabirima.

Đelo Hadžiselimović je rođen ’50. godine, u Zagrebu. S porodicom iz Kotor Varoši, rodnog mjesta njegovog oca, i iz Goražda, rodnim mjestom njegove majke, danas nema bliske kontakte, ali u Sarajevu su, kaže, njegove najdraže sestrične. Otac je u Zagreb došao ’34. godine, a majka ’42.  

Đelo Hadžiselimović: Moje pravo ime je Dželal, ali otkad sam se rodio Đelo, Đelo, Đelo i tako je ostalo. A moj otac, ja nisam upoznao čovjeka koji je pročitao više knjiga od mog starog, ali on nikad nije čitao beletristiku, on je samo čitao biografije, autobiografije, publicistiku… Između ostalog, on je čitao knjigu Vladimira Jana „Džingis-kan“. Tamo je Džingis-kan pokoravao zemlje kako je god dolazio, međutim bio je jedan mladi ratnik koji mu je jedini nanio poraze. E, taj se zvao Dželal, pa je moj stari rekao „Moj sin“. Dželal - ali nikad me niko nije tako nazvao. Otkad sam se rodio, nikad upotrijebio, osim u službene svrhe, nisam svoje pravo ime.

Kad ste rekli da ste ’87. godine odlučili da ćete se baviti samo dokumentarcima, vrlo brzo se pokazalo da je to bila najbrže rastući žanr. Šta je bila ta promjena?

Ja sam se odlučio baviti samo dokumentarcima, ali me zahvatio onda raspad JRT-a. Kako smo mi samo 25 posto sudjelovali u zajedničkoj mreži, sve je to otišlo na Prvi program, a mi smo dobili zadatak, ja sam bio urednik toga, da, uslovno, preko noći stvorimo novi program. Pa sam se time bavio. Pa je onda došao rat, pa sam radio na ratnom programu. Pa su me stavili za urednika Prvog programa, zabavnog programa, stranog programa. Ali, uz sve to skupa, ja sam furao te dokumentarce, jer to je doista ono što sam najviše volio raditi. Zašto? Dogodilo se kod dokumentaraca da je najedanput krenulo to, stvarno ono što kažu „najbrže rastući žanr“ uopće. Počelo se jako puno ulagati u njih, automatski i dobivati iz njih. Počelo je od skromnih dokumentaraca, pa su onda bili dokumentarci sa ogromnim budžetima. Onda si najedanput mogao imati šetnju sa dinosaurima, mogao si imati Džingis-kana i njegovu vojsku kao da si taj čas došao tamo, sve je to prednost te kompjuterske grafike. Tako da je puno nekih novih elemenata došlo i dokumentarci su strašno skočili. Bez moje zasluge, bez moje krivnje. Globalno. Uglavnom, postali su jednostavno vruća roba na tržištu.

Ali se uporedo, pogotovo od ’80-ih, razvijala entertainment industrija na televiziji. Je li to bila konkurencija?

Nije, jer na neki način i dokumentarci su entertainment postali, oni su se jako dobro uklopili u taj, hajmo tako reći, nadolazeći entertainment. Ja znam da smo mi imali primjere da nam je na Prvom programu neki blockbuster, na Drugom dokumentarac, i dokumentarac ga prešiša po gledanosti. Što je i logično, blockbustere su ljudi vidjeli u kinima, koga je to zanimalo, ili na nekom drugom mediju, kad dođe na televiziju, onda to nije više toliko. Dokumentarci su imali tu prednost da su oni na neki način uvijek bili premijera. Premijera u tome što ih se nije moglo kupiti na piratskim snimkama, nije ih se moglo vidjeti na piratskim snimkama, nije ih se moglo vidjeti da službenim DVD-ima itd., i oni su za publiku, de facto, uvijek bili premijera.

Ni u kakvim kinima, jasno.

E, tu se dogodio taj preokret da su počeli igrati i u kinima, ali ovi dugometražni. To je počelo nekad ’90-ih, sa Michaelom Mooreom, sa ovim nekim koji su dobili Oskare itd., i to se sve vrtjelo i po kinima. Tako da je dokumentarac toliko postao vruća roba, da je čak i u kinima završavao.

Dokumentarce prave i novinari, to je i novinarska forma. Ali nisu svi pristupi isti.

Bravo. Ali tu postoji razlika u dokumentarcima. Ja sam uvijek najviše volio dokumentarce u kojima onaj ko ga radi, mi te zemlje, te događaje, gledamo kroz njega. Ako su to autori poput Michaela Moorea, Michaela Palina, kod nas, recimo, Gorana Milića, Clivea Jamesa, to su meni dokumentarci koje ja strahovito volim, taj osobni pristup nečemu. Onda ima političkih dokumentaraca koji su se dodirivali nevjerojatno teških tema, a napravljeni fenomenalno, kao što je, recimo, Joshua Oppenheimer. U isto vrijeme, postoje dokumentarci koji nisu personalizirani, recimo, ovi, osim Davida Attenborougha, većinom dokumentarci koji se bave svijetom prirode, nemaju čovjeka koji vas vodi kroz sve to. Zato je David Attenborough legenda u čitavoj priči. Ono kad sam rekao, pa su mi zamjerili, ja kupujem Davida Attenborougha na neviđeno, ne trebam ni vidjeti, znam da će biti dobro. Pa su rekli ‘Kako, ti moraš sve to pogledati’. Ne moram. Davida Attenborougha ne moraš ni pogledati, ako izađe nešto novo, samo kupiš.

David Attenborough je izdao ovaj novi „Planet Earth“. Je li se tu nešto promijenilo, iz Vašeg nekog ugla?

Promijenilo se u tehnici snimanja, promijenilo se u toliko… Mi smo jedanput kupili ponovno stare epizode i „Planet Earth“ i svega što je on proizvodio, i moram priznati da je to sve skupa izgledalo pomalo zastarjelo. Za ta doba kada je premijerno prikazano, bilo je super. Danas su se načini snimanja toliko promijenili. Ali, čujte, nije ni čudo – od dronova, od kompjuterske grafike, svega toga, danas vi stvarno možete vidjeti neviđene scene sa usporenim snimkama, let ptice, ili nešto. Toliko je tehnika otišla naprijed, da svi dokumentarci koju su se prikazivali, šta ja znam, ’80-ih godina danas izgledaju zastarjelo. Osim ako su socijalne teme u pitanju. To ne, to je i dan-danas aktuelno. Ali, ove stvari, tipa putopisi, svijet prirode, potpuno drugi pristup danas nego što je bio prije.

Koliko su koštali ti prvi dokumentarci, recimo, u odnosu na igrane filmove?

Iako ne bih smio govoriti o cijenama, koštaju daleko, daleko, daleko manje. Neusporedivo manje je koštao sat dokumentarca, nego sat igranog filma.

Zapravo se isplatilo da se uzimaju, jer su imali veću gledanost.

Naravno. Imaju gledanost, nisu skupi. Mi smo čak, recimo, baš gledajući to ko i kada je prisutan pred ekranom, jutarnje programe smo uglavnom davali na sinhronizaciju. Zato jer su to penzioneri i djeca, i oni puno više vole da imaju glas koji će ih voditi, nego titl. Prvo, titl im smeta, drugo, teško ga prate. Tako da smo baš ciljano išli na to – ako je jutarnji program, onda je sinhronizirano. Ako je poslijepodnevni, jer se obraćamo drugoj publici, znalačkoj, mladoj publici, njima to nije nikakav problem. Ali, recimo, mi smo namjerno zato sve putopise sinhronizirali upravo zato da gledateljima bude lakše pratiti.

Od tih serija, koja Vam najviše svidjela, ako izuzmemo Attenborougha?

Ima toga. Ja sam osim dokumentarca, radio i humoristične serije. Tako da bi tu mogli govoriti više o serijama, jer u dokumentarizmu su serije relativno kratke. Ali, recimo, „Mućke“, „Monty Phyton“, „'Allo 'Allo“, „Seinfeld“, „Dva i pol muškarca“, sve to što sam ja donio na ekran je imalo jako dobar eho. Jedino moje kolegice iz Sarajeva su pokazali „Monty Phyton“ prije mene.

Da li Vas je neko pokušavao potkupiti, kad hoćete da kupite nešto?

Pa, moram priznati, mene osobno ne, iako sam čuo takve priče. Jedanput me je Tonči Vrdoljak, koji je tada bio direktor televizije, pitao „Kako mogu znati da li neko mulja sa kupovinom stranog programa“. Rekoh, „Vrlo jednostavno, Tonči, gledajte televiziju, ako valja, sigurno niko nije se nešto petljao tu, ako ne valja, već se možemo pitati zašto je to kupljeno“.

I je li to bio zadovoljavajući odgovor?

Samo treba pogledati rejtinge. Inače, ja sam bio upravo taj koji je inicirao da kupovinu ne rade urednici, nego odjeli za međunarodnu suradnju. Tako da mi bi samo rekli šta hoćemo, a oni bi obavljali posao. Koliko novaca, kada isporuka, itd. Upravo zbog takvih mogućnosti, da se ne bi niko petljao u kupovinu.

A da li je bilo nekih domaćih dokumentarca koji su se nabavljali?

Da, ali to nije bio dio mog resora, ja sam bio u stranom programu. Strani program se bavio samo time. Naš domaći dokumentarni se bavio time. 

Da li imate neke naznake ili informacije koliko je taj program koji ste Vi objavljivali zapravo uticao na ljude? Jer, jedan od najboljih načina da postanete dobar dokumentarista jeste da gledate dobre dokumentarce.

Ja sam dvojako čuo od ljudi koji su se bavili dokumentarcima. Jedni su govorili da sam uradio odličan posao i da sam populizirao žanr kojim se oni bave, pa im je to bilo lakše raditi. A, drugi koji su rekli da sam ja zeznuo čitavu priču dignuvši ljestvicu sa stranim dokumentarcima previsoko da bi oni mogli pratiti. Tako da…

Zbog čega? Nema dovoljno novca?

U nas, da, nije bilo dovoljno jakih budžeta da bi pratili ono što se u svijetu događa, i onda sam im ja na neki način bio kriv, jer prikazujući strane dokumentarce, malo je ljestvica otišla previsoko. Dok drugi, očito agilniji, su rekli „Super, populizirao si žanr kojim se mi bavimo, i sad nam je puno lakše“. Tako uvijek biva.

Kad gledate te godine koliko ste se bavili dokumentarcima, od ‘87. do 2015. godine, primjećujete li nešto, neke karakteristike, neke možda faze u dokumentaristici? 

Ja primjećujem posebno, ali to samo sa strane, koliko dobro i kvalitetno rastu prevashodno dokumentarci u Hrvatskoj, i nešto malo što vidim regionalnih, jer sam ja dosta dokumentaraca kupovao bez obzira odakle su. Jedan veliki kompliment koji sam dobio je bio u Beogradu, kada su beogradski dokumentaristi rekli „Kakvo je stanje ovdje u nas, da nas je više Đelo prikazao na hrvatskoj televiziji, nego svi naši na našim televizijama“. Tako da to veseli čovjeka. Ja nisam nikad gledao odakle je, nego je li dobar ili nije.

Od 2015. kad ste napustili Hrvatsku televiziju, prirodno - otišli ste u mirovinu - ipak i dalje radite.

Da, radim na Doku TV-u. To je kablovski domaći kanal, dostupan na Max TV u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini ima na Home TV, u Mostaru. Posao je isti. Sve to skupa me veseli. Radim i u Poreču festival Poreč Dox već više od deset godina. To bude u jedanaestom mjesecu. Redovno sam prisutan i u Fažani na Media festu, stalno me zovu u žirije različitih festivala, tako da mislim da sam ostao de facto u tom poslu jednim velikim dijelom i dalje.

Kako je došlo do one čuvene rečenice „Odabrao Đelo Hadžiselimović“?

Ljudi to vežu uz mene, ali to uopće nije točno. Prije toga je gospođa Neda Ric, koja je radila izvrsne dokumentarce iz kulture, isto potpisivala „Odabrala Neda Ric“. Kasnije Mirjana Rakić i svi ostali.

Uvijek je pisalo „Odabrao/la ta i ta“? Kako je ostalo samo Vaše ime?

Možda upravo zbog ovoga razloga što me bilo puno na ekranu. Mene je bilo na ekranu doslovno svaki dan, jer mi smo imali ujutru ove putopise, popodne ovo, tako da doslovno, svaki dan. Znate ono, ne znam ko je to rekao, „Ja da mog poštara stavim na ekran svaki dan u osam sati navečer, on će uskoro postati najpoznatija osoba u državi“. Tako se i to dogodilo, stalnom uporabom, jednostavno to „taj odabrao“ se vezalo uz mene, iako su to i drugi radili. A moram priznati, meni to nikad nije smetalo. Meni je bilo drago jedino što sam uspio ostati anoniman od svega toga, ljudi uopće nisu znali ko sam. Ali gledajući eho čitavog tog posla, gledajući rezultate, masu puta ljudi… A, evo ovaj splitski bend je napravio ploču koju je nazvao „Sve što znam u životu odabrao je Đelo Hadžiselimović“. Kako vas ne bi veselilo to? Mene osobno, radiš posao koji voliš, ljudi to vole, i za to si još plaćen. Kud ćeš bolje.

A od kad je počelo to da je odabrao Đelo Hadžiselimović, neka vrsta izreke, da to ima neku zvučnost posebnu?

Tamo krajem osamdesetih, početkom devedesetih. Mirjana Rakić je birala isključivo političke dokumentarce, gospođa Neda Ric je birala isključivo kulturnjačke dokumentarce, tako da su one dale svoj oblog tim dokumentarcima. Onda sam ja došao sa ovim drugim dokumentarcima, kasnije kad je Neda otišla, preuzeo i njen dio, i tako se jednostavno stvar na neki način zahuktala.

___