Mediji u Albaniji pod palicom politike ili „porodičnog biznisa”.

 

 

Većina mainstream medija u Albaniji je u posjedu šačice ljudi. Stručnjaci kažu da ta koncentracija vlasništva podriva slobodu govora cenzuriranjem novinara. Podaci govore o nedostatku medijskog pluralizma, a slab pravni okvir i krhke institucije zamagljuju granice između medija, politike i biznisa. Albanija je 2021. godine pala za 20 mjesta na listi Indeksa slobode medija, zauzevši najniži historijski rang kao rezultat situacije pogoršane prijetnjama uređivačkoj nezavisnosti, kršenjem fizičkog integriteta novinara od strane organiziranog kriminala i neuspjehom albanske države da zaštiti novinare čak i od policijskog nasilja.

 

Nedostatak ekonomske nezavisnosti tjera novinare, posebno mlade, da se povinuju diktatu vlasnika medija o načinu izvještavanja i njihovoj cenzuri. Oblici cenzure prema novinarima, kako navode, prilično su raznoliki, od zabrane direktnog objavljivanja do iskrivljavanja informacija i upozorenja na otpuštanje u slučaju otpora.

 

 

Kristina Voko, izvršna direktorica BIRN-a u Albaniji, kaže da je prema pokazateljima Media Ownership Monitora (MOM) zemlja ocijenjena kao visoko rizična u smislu političke i ekonomske kontrole medija, koji su se pretvorili u „porodični biznis”.

 

„Rijetki su slučajevi da je neki medij u vlasništvu više dioničara koji nisu rodbinski povezani”, kaže Elvin Luku, šef Centra “MediaLook” i predavač na Odsjeku za novinarstvo na Univerzitetu u Tirani.

 

Prema izvještaju IDRA-e, televizija je i dalje primarni izvor informacija za 79 posto ljudi u Albaniji, stoga su gledaoci fokusirani na informacije koje pruža ovaj sektor, a koje su često izmišljene.

 

„Problem počinje s nacionalno licenciranim vizuelnim medijima, koji dominiraju u pogledu gledanosti i podataka o oglašavanju i rade na frekvencijskom pojasu koji je javno vlasništvo”, kaže Luku.

 

Dva velika vlasnika – porodice Hoxha i Frangaj – kontrolišu više od dvije trećine tržišta sa 71,7 posto. Četiri najveća vlasnika TV emitera su porodica Hoxha sa Top Media, porodica Frangaj sa Klanom, porodica Dulaku sa Media Vizionom i biznismen Hysenbelliu sa News 24, navodi MOM.

 

„I gledaoci i prihodi su koncentrisani u vrlo malom broju ruku“, kaže Kristina Voko, dodajući da „ako jedan vlasnik medija ili tri vlasnika medija posjeduju većinu gledalaca, onda utiču na javno mnijenje za svoje interese”.

 

Pristrasno izvještavanje je direktno povezano s vlasništvom nad medijima. Vlasnici televizijskih stanica, gdje su gledaoci najviše koncentrisani, su „ljudi koji imaju i druge poslovne interese mimo medija”, kaže Voko, a to utiče na način na koji emituju vijesti.

 

„Ekonomski interesi se prevode u političke interese, tako da obično vlasnici imaju interese da dobiju ustupke od države, a takvi interesi ih tjeraju da budu politički pristrasni prema onima na vlasti“, tvrdi Voko.

 

Dioničari medijskih emitera s državnom licencom nisu ograničeni na sektor informacionih tehnologija, već uključuju nekoliko drugih oblasti vezanih uz građevinarstvo, telekomunikacije, automobilsku industriju, plin i naftu. Albanija predstavlja veliki rizik u koncentraciji medija i publike zbog nepostojanja zakonske regulative o pitanjima vlasništva, navodi MOM.

 

Luku pojašnjava da u Albaniji zakon „o audiovizuelnim medijima” predviđa Upravu za audiovizualne medije (AMA) s političkom ravnotežom do određene mjere.

 

„Članovi njenog Odbora biraju se tri iz opozicije, tri iz većine, a predsjedavajući prostom većinom, ali to nije politički nezavisna AMA. Našoj zemlji treba upravo ovo drugo, odnosno institucija koja je što je moguće više udaljena od politike”, rekao je Luku.

 

Nadalje, kaže da je drugi model u EU onaj AMA-a – „poput regulatorne agencije, ali sa zakonom 'o audiovizuelnim medijima' koji predviđa da mediji s državnom licencom imaju vrlo decentraliziranu vlasničku strukturu, čak i više od ograničavanja udjela na 30 ili 35 posto kao što je bio slučaj prije 2016. godine”.

 

Našoj zemlji je potrebna institucija koja je što dalje od politike, tvrdi Luku.

 

 

Kad je riječ o implikaciji političkih interesa koji se prevode u ekonomske interese, zabilježeni su eklatantni slučajevi cenzure protiv novinara.

 

Jedan takav slučaj je zabrana emitovanja istraživačkog dokumentarca „Brda smrti”. Godine 2016., 17-godišnji Ardit Gjoklaj preminuo je od posljedica nehumanih uvjeta na odlagalištu otpada Sharra, gdje se gradski otpad ilegalno spaljivao i reciklirao.

 

„Način na koji je općina Tirana pokušala da izbjegne odgovornost šokirao je cijelo društvo”, prisjeća se novinar Artan Rama.

 

Kad se taj događaj desio, upravo je bio oformljen tim “Publicusa” s kojim je Artan radio i odmah su se okupili kako bi otkrili uzroke koji su doveli do smrti maloljetnika.

 

„Cilj nam je bio pokazati albanskom narodu ne samo razloge ove tragedije, već i okolnosti u kojima je ona lako omogućena”, kaže novinar. Otkrili su snažno političko pokroviteljstvo između javnih vlasti i privatnih kompanija. 

 

On i njegove kolege su predvidjeli svoja otkrića u ovoj istrazi, „ali ono što nismo predvidjeli bio je sam medij u kojem smo odlučili prenijeti priču“.

 

Čelnici medijske kompanije Vizion Plus, nakon što su saznali za priču, zatražili su od novinara da je promijene.

 

„Kada sam odbio, savjetovali su mi da to ne emitujem te sedmice i da se bavim temom koja je trebala biti emitovana sljedeće sedmice”, kaže Rama.

 

Kako to obično biva, pa i u Raminom slučaju, pokušali su da mu objasne da bi „emitovanje moglo da izazove nezadovoljstvo rukovodstva općine Tirana, s kojim su imali poslovni odnos“. Ali ono što se obično ne dešava je protivljenje s kojim su se suočili od novinara.

 

„Opće je poznato da su dioničari televizije Vizion Plus bili građevinski poduzetnici i da je građevinske dozvole izdavao Ured za urbanizam u Općinskoj vladi”, kaže Rama i dodaje da mu direktori medija nisu dali puno objašnjenja jer su očekivali da će imati razumijevanja.

 

Nakon toga, grupa od četiri novinara, na prijedlog Artana Rame da zauvijek napuste tog emitera, sutradan je dala otkaz i odlučila materijal emitovati online.

 

Danas Artan Rama radi u Albaniji kao slobodni novinar i nije odlučio napustiti zemlju, ali ekonomska sigurnost predstavlja problem u ovom sektoru. Stoga smatra da je neophodno „izgraditi moralnu platformu za finansiranje podrške medijskim proizvodima”.

 

 

Kad je u pitanju cenzura, među medijima nema razlike. Ermelinda Hoxhaj radi kao televizijska novinarka 16 godina.

Kaže da je pritisak koji je osjećala tokom karijere bio veliki.

 

„Bilo je slučajeva u kojim su, ako se bavite nekom aferom ili kršenjem zakona, kompanije kupovale reklamni prostor, a novinaru su usta automatski 'zatvorena'”, kaže Hoxhaj, koja se, nakon što je izrazila svoje protivljenje, suočila sa upozorenjima da će izgubiti posao.

 

„Medijsko tržište postaje monopol nekih moćnih biznismena, koji monopoliziraju ne samo vijesti nego i plaće i tržište rada novinara”, kaže Hoxhaj.

 

Ekonomska nesigurnost sprečava novinare da progovore, a to je izraženije kod mladih novinara koji su tek na početku svog profesionalnog puta.

 

Esmeralda Hida je mlada novinarka koja je dvije godine radila u štampanim novinama. Ona kaže da je bilo mnogo slučajeva cenzure, a jedan od njih je kada su pisali o bankama. „Novine su imale banku u kojoj su obrađivane transakcije za plaće, a kad smo jednom prilikom radili članak o prekršajima koje su možda počinile banke, nismo poimenično pomenuli banku u kojoj je vlasnik novina bio uključen”, kaže ona.

 

Ona također govori o još jednom slučaju u kojem joj je bilo zabranjeno pominjati slučajeve korupcije u općini Tirana.

“Naravno, rečeno nam je da o tome ne izvještavamo jer je vlasnik blizak Općini, a ona je objavljivala oglase u novinama”, dodaje Hida.

 

Potvrđuje da je vremenom primijetila da primjenjuje autocenzuru, što znači da je znala da će biti opomenuta i jednostavno se nije htjela upuštati u raspravu.

 

Situacija nije bitno drugačija ni u online medijima, gdje su, osim cenzure, novinari podvrgnuti diktatu o načinu izvještavanja vijesti.

 

Klodjana Agaj u ovom sektoru radi dvije godine. „Vlasnici online medija uglavnom su ljudi koji nemaju veze s novinarstvom, ali imaju veze s biznisom”, kaže i dodaje da je online medij u kojem je radila korišten kao alat za napad na firme i pojedince.

 

„Ne tako davno, bila sam tiho cenzurirana zbog vijesti koju nisam mogla da napišem. Vijest je bila o strateškim investicijama i suprugu ministrice Olte Xhaçke kao strateškom investitoru“, kaže ona.

 

Flamur Vezaj je 12 godina radio kao novinar u Albaniji, ali je 2017. odlučio otići i danas živi u Bostonu, u SAD-u.

„U Albaniji vlasnici medija ne oklijevaju da direktno intervenišu, zaobilazeći čak i urednika 'posrednika', glavnog urednika ili direktora vijesti“, priča on.

 

Smatra da su ekonomski interesi vlasnika direktno uticali na cenzuru. „Imao sam iskustvo u štampanim medijima gdje je jedan naftni biznismen, koji je u to vrijeme imao probleme sa pravosudnim organima, kupio oglasni prostor i rečeno mi je da nećemo pisati o tom biznismenu”, prisjeća se Vezaj.

 

 

Blerjana Bino, šefica mreže Sigurni novinari u Albaniji, procjenjuje da postoji visok stepen uslovljavanja uređivačke nezavisnosti od strane vlasnika medija.

 

Iz razgovora koje je vodila sa novinarima kaže da postoje najrazličitije vrste pritisaka. „Ako vlasnik ne vrši direktan pritisak, ne treba zaboraviti poveznicu kao što su urednici ili glavni urednici koji interese vlasnika mogu ‘pretočiti’ u direktan ili indirektan pritisak na novinare”, kaže Bino.

 

Prema izvještaju Sigurnih novinara, najčešći oblici pritiska su gašenje emitovanja ili ukidanje izvještavanja, prijetnje, ekonomska nesigurnost, uznemiravanje, kontrola sadržaja i prevare, pa čak i ucjene.

 

Bino pojašnjava da nema podataka o pritiscima vlasnika ili menadžera medija na cijelu redakciju ili na odabrane novinare u 2021. godini, ali dodaje da se „pritisak vrši iako novinari to ne prijavljuju” i smatra da novinari nemaju zaštitu „jer ne postoje krovne organizacije ili sindikati”, što dodatno produbljuje njihov strah od suprotstavljanja vlasnicima.

 

Novinari se osjećaju nesigurno čak i kada izvještavaju sa terena. U slučaju fizičkih napada, redakcija ne staje u njihovu odbranu. Novinar Isa Myzyraj kaže da „većina redakcija ne obezbjeđuje novinarima i operaterima nikakvu zaštitnu opremu, kao što su gas maske, odjeću koja bi ih jasno identificirala kao pripadnike medija, čak ni vodootpornu odjeću”.

 

On kaže da su novinari u slučaju protesta najugroženija grupa, jer ni policija ni organi reda ne poštuju rad novinara i „često ih fizički napadaju, iako ih u velikom broju slučajeva mogu identifikovati kao novinare”. „Njihova sigurnost je ugrožena ako je njihovo novinarstvo u sukobu s interesima vlasnika”, navodi Bino.

 

Između nepostojanja pravnog okvira i nespremnosti institucija da garantuju pluralističkije medijsko okruženje, te nedostatka zaštitnih mehanizama, novinari su često primorani na cenzuru ili da djeluju na osnovu interesa vlasnika medija, a ne javnosti.