Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) poznati je francuski ‘moto', koji se u Turskoj izgleda pogrešno tumači kao ‘veni, vidi, vici’ (dođoh, vidjeh, pobijedih). Međutim, ovi osnovni pojmovi modernih demokratija još uvijek zauzimaju određeni prostor u Ustavu Turske, naprimjer u članu 67.

Foto: Hilmi Hacaloğlu/Wikimedia Commons

"Izbori i referendumi se održavaju pod vođstvom i nadzorom pravosuđa, u skladu sa principima slobodnog, ravnopravnog, tajnog, direktnog i opšteg prava glasa, te javnog brojanja glasova.“

Iako pojam 'slobodnog i ravnopravnog' predstavlja veliki dio pravnog okvira, kao što je to slučaj u članu 67, granica između prakse (zakona) i samih zakona je prilično velika u Turskoj. Ta granica se odnosi na "nedjeljiv integritet države i njene teritorije i nacije". To je daleko najrastezljiviji pojam u Ustavu. Zbog toga su ga brojni i različiti politički akteri u Turskoj kroz istoriju republike zloupotrebljavali radi ograničavanja slobode govora i slobode štampe. Vladajuća stranka AKP (Stranka pravde i razvoja) nije propustila tu priliku (!) prije prijevremenih izbora održanih 1. novembra.

U izvještaju Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OSCE) objavljenom nakon prijevremenih izbora se pominje nešto slično:

"Ustav i pravni okvir ne pružaju dovoljne garancije za slobodu izražavanja. U predizbornom periodu su se naročito pretjerano primjenjivale nejasne odredbe Antiterorističkog zakona i Zakona o štampi, te krivične odredbe o uvredi predsjednika."

Turska je održala prijevremene izbore 1. novembra nakon što nijedna politička stranka nije uspjela da formira koalicionu vladu u skladu sa rezultatima izbora 7. juna. AKP (Stranka pravde i razvoja) je osvojila prvo mjesto sa 49,5 posto glasova, nakon nje je CHP (Republikanska narodna stranka) sa 25,3 posto, dok su MHP (Stranka nacionalističkog pokreta) i HDP (Narodna demokratska stranka) završile sa 11,9 posto, odnosno 10,8 posto glasova.

Prvo, ovi prijevremeni izbori su održani u vanrednim uslovima. U Turskoj su se dogodila dva smrtonosna napada, pri čemu je napad u Ankari, u kojem je poginulo 100 ljudi, bio najsmrtonosniji u turskoj istoriji. Ponovo je izbio sukob između Turske i PKK (Kurdistanske radničke stranke), u pojedinim jugoistočnim oblastima je proglašen policijski sat, te su napadnuti uredi HDP-a (Narodne demokratske stranke). Dakle, važno je imati na umu da je glavna tema prijevremenih izbora bila 'egzistencijalna nesigurnost'.

Mnogi su raspravljali o efektima ove vanredne atmosfere na izbore. 'Opozicija' je trebala analizirati atmosferu prije izbora, a ne nakon njih! Međutim, za mene je daleko interesantnije pogledati AKP-ov uspješan, ne nužno demokratski i pravičan, odnos prema medijima. Razumijevanje stapanja između 'nedjeljivog integriteta države' i 'nedjeljivog integriteta AKP' u odnosu na slobodu govora i medija ključno je za razmatranje površne demokratije u Turskoj.

Vanredna atmosfera koja je prethodila izborima je počela nakon što je 30 ljudi ubijeno u samoubilačkom bombaškom napadu 20. jula, u Suruçu, pograničnom gradu udaljenom 10 km od Kobanija (Ayn-El-Arab). Tvrdi se da je ISIL odgovoran za napad. Počinilac je bio jedan Kurd iz Adiyamana, za kojeg se vjeruje da je bio ISIL-ov militant. Njegov identitet je utvrđen putem lične karte koja je kasnije pronađena na mjestu napada. ISIL nije javno preuzeo odgovornost za napad. U jeku događaja, HDP-ov supredsjedavajući Demirtaş je za ovaj čin optužio Palatu Gladio (ovo se odnosi na predsjednika Erdoğana i njegovu navodnu podršku ISIL-u), što ja smatram apsurdnim, ne zato što to nije tačno, nego zato što bi jedan političar trebao biti u stanju da povede manje ideološku, a više preciznu i činjeničnu diskusiju. Ali politika je rijetko racionalna u Turskoj. Uslijedila je zabrana izvještavanja, a istraga je još uvijek tajna. Erdoğanov i AKP-ov odgovor je bio žestok. Zbog zabrane za medije, javnost nije imala pristup informacijama o ovom događaju, a tradicionalni mediji su uglavnom izvještavali o reakcijama na događaj. Daleko od produktivne rasprave, reakcije su uglavnom bile polarizovane između ocjena da 'AKP podržava ISIL' i da 'HDP treba da proglasi PKK terorističkom organizacijom'.

Nije pogrešno reći da tamo gdje završava rasprava uvijek ima prostora za nasilje. Na dan 22. jula, PKK je ubio dva policajca u njihovim krevetima. PKK je istog dana preuzeo odgovornost za napad i nazvao ga 'odmazdom za Suruç’. Zanimljivo je da su pet dana kasnije negirali svoje direktno učešće, rekavši da je to uradila jedna regionalna grupa. To je zaista bio zbunjujući, možda i kontroverzan događaj za one koji se sjećaju mračnih dana 90-ih godina u regiji, sličan smrti 38 ljudi 24. marta 1993. godine zbog koje je prekinuto tadašnje primirje. Davutoğlu je nakon tog događaja proglasio 'rat protiv terora', podjednako protiv PKK i protiv ISIL-a.

I tako je počeo 'rat protiv terora'. Turski avioni su počeli da bombarduju planinu Qandil, gdje se nalazi sjedište PKK. Policija je pretresla mnoge lokacije u većim gradovima i zatvorila mnogobrojne članove i simpatizere PKK, te desetine ISIL-ovih militanata.

Davutoğlu je u svojoj izjavi 'o ratu protiv terora' rekao da su "turske vlasti napravile procjenu o kombinovanoj akciji protiv turske demokratije koja je dovela u pitanje vlast nakon izbora 7. juna, slično onima iz 2007. i 2011. godine. Vlasti su morale poduzeti aktivnosti da bi održale javni red i zaštitile demokratiju i slobode." Ovo je valjana izjava, osim činjenice da je, prema rezultatima izbora održanih 7. juna, legitimnost njegove vlade diskutabilna, jer je AKP izgubio većinu, a pregovori o koaliciji su još uvijek bili u toku. Ne samo moralno, već ni zakonski nije u redu govoriti o započinjanju rata protiv terorizma ako su u državi nedavno održani izbori i ako rezultati ukazuju na koalicionu vladu. Barem bi tako demokratije trebale funkcionisati. Drugo, ironično je da je javni red dodatno narušen nakon njegove izjave.

Ukratko, nakon jula je nastao pakao. Mnogi civili, turski vojnici i kurdski militanti su izgubili život. Započeo je krug nasilja, koji je doživio vrhunac 10. oktobra sa samoubilačkim napadom u Ankari u kojem je ubijeno 100 ljudi, nakon čega je, naravno, uslijedila zabrana izvještavanja. AKP je predstavljen u vodećim medijima sa još više obećanja o sigurnosti i podržavanjem njegovog argumenta o izjednačavanju HDP-a i PKK, uz dodatnu nacionalističku retoriku. HDP je zauzeo pretežno defanzivan, neproduktivan, stav. CHP nije učinio ništa. MHP nije učinio mnogo osim što je rekao NE na svaku moguću koalicionu formulu.

U tom pogledu se stapanje AKP-a i države može posmatrati kroz medije. AKP se u medijima predstavlja kao jedini vlasnik i zaštitnik turske države. Vrijednost predstavljanja je praćena kvantitativnom vrijednošću. Prema izvještaju OSCE-a, "AKP je dobio najviše prostora na svim televizijskim stanicama – 73 posto na TRT1, 77 posto na ATV, 32 posto na CNN Turk, 49 posto na Haber Turk, te 47 posto na Samanyolu TV, dok su ostale parlamentarne stranke dobile manje prostora. Ton izvještavanja o AKP-u je pretežno bio pozitivan na TRT1, ATV i Haber Turk, te pretežno negativan na CNN.

Pored potpune dominacije AKP-a u tradicionalnim medijima, grupa bandi, takozvanih 'pristalica AKP-a' – u društvu AKP-ovog zastupnika iz Istanbula Abdurrahima Boynukalina – napala je Doğan media centar, gdje se nalazi sjedište Hurriyeta, jedne od najtiražnijih novina u Turskoj. Kolumnista Hurriyeta Ahmet Hakan je napadnut ispred svoje kuće. U predizbornom periodu su uslijedili mnogi drugi napadi i tužbe protiv novinara. Da se vratim na izvještaj OSCE-a:

"Zabrana izvještavanja o bilo kojoj temi u vezi sa istragom bombaškog napada u Ankari de facto kriminalizuje izvještavanje o temama od javnog interesa. Novinari su posmatračima IEOM-a prijavili da su slučajevi nasilja protiv njih i napadi na medije imali za posljedicu porast samocenzure. Medijska scena obuhvata niz medija, od kojih su mnogi politizirani. Poslovni interesi vlasnika medija da pobijede na javnim nadmetanjima i od države dobiju marketinške poslove su doveli do miješanja u uređivačku autonomiju i rezultirali ograničavanjem kritike vlasti, naročito na televiziji."

Sloboda i jednakost izgledaju dobro na papiru, ali u turskoj političkoj sferi se u konačnici radi samo o osvajanju i pobjedi uprkos visokoj cijeni u životima.

Prevod: Kanita Halilović