Umjesto proslave rođendana mog kolege Mohammeda Ismaela Rasoola, sada o njemu pišem ovaj tekst. On je upravo 'proslavio' svoj 25. rođendan u strogo čuvanom turskom zatvoru, daleko od svojih voljenih. Mogao je biti ovdje sa mnom u Švedskoj i raditi magistarski rad na bliskoistočnim studijama. Ali ne, turska država ima naročitu sposobnost da pronađe najbolje slobodne mislioce i da ih strpa u zatvor kao dio procesa oštrenja uma.

Šta dvadesetpetogodišnji, veoma talentovani novinar sa dva fakulteta radi u istom zatvoru sa ISIL-ovim militantima koji po noći iz svojih ćelija uzvikuju 'Allahu ekber'. Pretpostavljam da je to cijena koju plaćate ako pokušate da budete dobar novinar u Turskoj.

Rasoola sam upoznao za vrijeme opsade Kobanija (Ayn-El-Arab). Bili smo u istoj ekipi koja je radila za jednu međunarodnu novinsku agenciju. Svako jutro smo se budili i prvo se zaustavljali pored izbjegličkih logora, gdje smo za doručak dobijali svoju dozu ljudske patnje. Onda smo tokom ručka, oko kojeg je on uvijek bio prilično izbirljiv, razgovarali o pričama koje ćemo napraviti za poslijepodnevni izvještaj.

Sjećam se jedne prilike kada smo, dok smo jeli ražnjiće, razgovarali o problemima ovog regiona. Dok sam ispijao gusti ajran, on je prokomentarisao da je 'sve ljudsko – bilo da se radi o životu ili o mislima – ovdje bezvrijedno, jer su oni koji posjeduju silu njeni robovi, iako su cijena toga ljudski životi'.

U to vrijeme nisam shvatao šta čovjek koji govori pet jezika (kurdski, turski, arapski, perzijski i engleski) radi u ovom postapokaliptičkom okruženju. Djelovao mi je kao osoba koja traži 'treću pilulu' (kao u filmu Matrix).

Rasool nije imao nikakvih problema iako je radio za razne medije u regionima opasnim za novinare, kao što su irački Kurdistan i Rojava/sjeverna Sirija, sve do svog posljednjeg zadatka. Bio je član ekipe kanala Vice News koja je izvještavala o sukobu između zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK) i turskih sigurnosnih snaga u turskom Kurdistanu/jugoistočnoj Turskoj/sjevernom Kurdistanu. Zbog neprekidnih borbi je na svim stranama izgubljeno stotine života – civila, vojnika i gerilaca. Ekipu je 27. avgusta ispred njihovog hotela u Diyarbakiru, gradu u jugoistočnoj Turskoj, uhapsila Protivteroristička jedinica (TEM), pod smiješnom optužbom da sarađuje sa jednom terorističkom organizacijom.

Policija je pretresla hotelske sobe ekipe i zaplijenila laptope, tvrde diskove itd. Na diskovima su se nalazili važni snimci, kao što je omladina zabranjene PKK stranke i njenog omladinskog krila YDG-H kako patrolira ulicama sa automatskim puškama i jedna 13-godišnja djevojčica uhvaćena u unakrsnoj vatri za vrijeme borbi između YDG-H-a i turskih sigurnosnih snaga.

Uhapšeni su dok su radili svoj posao i optuženi su za 'učestvovanje u terorističkim aktivnostima'. Turske vlasti su očito bile odlučne da to pretvore u grčku tragediju. Optužili su ih da su agenti ISIL-a. 'Zvanični' razlog pritvora je bio program za kodiranje koji je navodno pronađen na Rasoolovom laptopu, za koji smatraju da ga koriste pripadnici ISIL-a, kao i anonimni telefonski poziv policiji u kome se tvrdi da su u tom dijelu grada viđeni 'špijuni'.

U tom času ovo zapravo postaje stvarna pozorišna predstava turske države. Prvo racionalno pitanje jeste kako su učestvovali u terorističkim aktivnostima. Da li su nosili puške ili su postavljali bombu? Odgovor je jedno veliko NE. Drugo racionalno pitanje: da li je softver za kodiranje dovoljan da bi neko bio prozvan agentom ISIL-a? Pa, ako je odgovor da, dio kineskih građana, zajedno sa dobrim dijelom Amerikanaca, automatski postaju pripadnici ISIL-a, što ih čini jednom od najvećih država na svijetu, kao što oni za sebe i tvrde(!) Treće: kakav je to popularni softver za kodiranje koji koristi ISIL? Ja ne znam odgovor. Mislim da ga ne znaju ni turske vlasti.

Dakle, o čemu se tu radi? Zašto je ekipa optužena za terorizam, iako brzo pretraživanje na Googleu može dokazati suprotno? Naravno, to predstavlja prijetnju i zastrašivanje novinara koji rade za strane medije. Prvo, Turska pokušava da ograniči informacije koje iz zemlje odlaze u svijet. Drugo, dok tradicionalni mediji postaju sve beskorisniji u Turskoj, pojedini turski građani – naročito mlađe generacije – traže alternativne izvore informacija koje nisu ideološki obojene.

Ali, gdje je izvor problema? U nefunkcionalnoj, pokvarenoj i manjkavoj mašini koja se zove turska 'država'. Pogledajmo jedan od zupčanika u toj mašini, turske medije...

Dok je ekipa kanala Vice News rizikovala život u zoni sukoba, tradicionalni turski mediji su žmirili na događaje koji su se odvijali u regionu. Uzgred, to čak nije ni stvar sredstava (novca, osoblja itd) koje posjeduju. Mnogi mediji imaju ekipe u regionu, a lokalni novinari odlično obavljaju posao na terenu.

Nedostatak vijesti u tradicionalnim turskim medijima je problem 'medijske elite'. Takozvanih novinara, većinom starijih od 40 godina, koji su plaćeni samo da odluče šta će biti emitovano, a šta ne. Iako shvatam da oni pripadaju generaciji koja je doživjela vojne udare, to se koristi kao opravdanje za nebavljenje novinarstvom. Samo ih nedostatak karaktera i sposobnosti sprječava da svoj posao rade kako treba. Pored toga, medijska elita ne može razumjeti promjenu koja se desila u Turskoj u posljednjih 20 godina. Ne bih očekivao ništa manje od manjkave mašine.

Skoro je 2016. godina, a Turska još uvijek ima samo jedan prioritet: zaštitu tijela koje se definiše kao 'država', koja je veoma daleko od većine svojih građana i koju obično oblikuje 'snaga na vlasti', u ovom slučaju Stranka pravde i razvoja. Želim da podsjetim da je vojska bila ta koja je dugo vremena bila 'snaga na vlasti', s obzirom na četiri vojna udara u turskoj istoriji. Vlada koja postaje država sama za sebe nije novina za Tursku. Urezana je u njen DNK, koji ometa demokratiju od samog početka (1876).

Turska demokratija danas još uvijek ne posjeduje mehanizme provjere, transparentnost, političku odgovornost, slobodu štampe i funkcionalno civilno društvo u svijetu u kojem se demokratija definiše ovim pojmovima. Konačno, pod vlašću AKP-a je počeo da nestaje jedan od najvažnijih elemenata demokratije. Vladavina prava, uvijek problematična u Turskoj, ali koju mnogi u ovoj zemlji još uvijek posmatraju i cijene kao posljednji uspravan stub, iako oštećen, na kojem zemlja stoji.

Rasoolov slučaj je jedan od mnogih primjera u Turskoj kako se čak i standardna novinarska praksa može izokrenuti i smatrati terorističkim činom s ciljem potpune dominacije u političkoj sferi kroz upotrebu vladavine prava kao sredstva. To je kraj Turske Republike kakvu poznajemo, kako je Umut Ozkirimli napisao u tekstu za Open Democracy.

Dakle, šta Rasool sada radi? Ne znam. Ne znaju čak ni njegovi advokati. Dva novinara ekipe kanala Vice News su puštena i deportovana nakon što su proveli četiri dana u strogo čuvanom zatvoru, gdje su zatvoreni mnogobrojni militanti ISIL-a i PKK-a. Do danas je prošlo više od 75 dana od kada je uhapšen. Tužioci su odlučili da istraga treba biti 'povjerljiva', tako da ni advokati nisu mogli pogledati Rasoolov slučaj, u kome treba da pripreme odbranu za sljedeće saslušanje na kome će biti odlučeno hoće li Rasool biti oslobođen.

To je priča o Turskoj: pokušavate da hodate, vezanih ruku, uz mogućnost da odletite u zrak od bombe ili da završite u zatvoru.

Prevod: Kanita Halilović