Hapšenja nisu neočekivana

What's happening in Turkey and what is to be done?

Hapšenja nisu neočekivana

Policijske racije i hapšenja predstavnika medija 14. decembra u Turskoj bili su očigledan šok svima koji prate proces ulaska Turske u Europsku uniju. Ali za one koji pažljivo prate promjene u politici AKP-a od reforme ustava 2010. ili, još bolje, za one koji poznaju turski pravosudni sistem, ovi događaji nisu neočekivani.
 
Pritisci na slobodu govora i medija imaju dugu istoriju u Turskoj. Moderna istorija Turske počinje ubistvom novinara Hasana Fehmija i Ahmeta Samima 1910-ih. Iako su postojali kratki periodi neke vrste medijskih sloboda u Turskoj, oni nikada nisu dugo trajali. Među incidentima ove vrste, posebno mjesto zauzima “incident Tan” iz 1945, kada je tiskaru ljevičarskih novina Tan poharala horda antikomunista: kemalista, islamista i velikoturaka. Nakon ovog događaja, u drugačijim vremenima, ljudi iz različitih frakcija krivih za ovaj incident došli su na vlast i uspostavili svoju vrstu cenzure i pritiska. Današnja postavka stranke AKP (Adalet ve Kalkınma Partisi = Stranka pravde i razvoja) potomci su Nacionalne unije turskih studenata (Milli Türk Talebe Birliği – MTTB), radikalne islamsko-nacionalističke grupe koja je orkestrirala Tan raciju 1945, pogrom Grka 1955. i “Krvavu nedjelju” protiv ljevičara 1969. Jedan od najpoznatijih starih članova je bivši predsjednik republike, Abdullah Gül. 
 
Promjene u politici AKP-a nakon 2010. bile su jasan predznak događaja kojima svjedočimo danas. Nakon referenduma na kojem je AKP odnio ubjedljivu pobjedu sa 58%, vlada je brzo skrenula u autoritatni režim, ukidajući razdvajanje vlasti i medijskih sloboda i sprovodeći zastrašivanje svih disidentskih društvenih pokreta ekstremnim valom policijskog nasilja. Nemojmo zaboraviti da su najbliži saveznici AKP-a prilikom preuzimanja pravosudnog sistema i izbora njihove liste zvaničnika u Visoko vijeće sudija i tužilaca (HSYK), bili njihovi današnji glavni rivali, Gülenisti. Čuvena “Paralelna država”, koju Erdogan spominje svakom prilikom od istrage o korupciji u decembru 2013, produkt je alijanse AKP-Gülen. Kada je u martu 2011. uhapšen novinar Ahmet Şık i njegova neobjavljena knjiga konfiskovana kao “dokaz o terorističkim aktivnostima”, ono što je on zapravo kritikovao bila je “država unutar države” Gülenove postave. U međuvremenu, današnje žrtve, Zaman i drugi progülenovski mediji, tvrdili su da Şık i drugi nisu “uhapšeni zbog novinarstva” i pozdravili racije protiv njih. Nije li Turska ironična zemlja?  
 
Ono što je Gülen-AKP alijansa ostavila u naslijeđe Turskoj danas je, prema Reporterima bez granica (RSF), “najveći zatvor za novinare na svijetu”, zemlja medijskih nesloboda (Freedom House) i zemlja sa više od 60 hiljada web sajtova. I, naravno, nemojmo zaboraviti namješteni pravosudni sistem koji se često koristi kao alat za eliminaciju disidenata i protivnika i policiju koja nasilno ubija čak i djecu i ne snosi nikakvu odgovornost za to. Dok se sve ovo tek pripremalo, Gülenisti su bili tu i učinilo mnogo više nego samo promatrali.
 
Šta je tačno rasturilo ovu alijansu, malo ljudi zna. Sve što znamo je da je raskol postao očigledan nakon što su tužioci Gülenisti i policija 7. februara 2012. pokušali sprovesti istragu protiv Hakana Fidana, šefa obavještajne službe i Erdoğanove osobe od povjerenja, AKP je ovo odmah nazvao “pokušajem državnog udara” (prvi od mnogih događaja koje će režim tako nazvati) i sjekire su iskopane. Nakon serije visokih i niskih udaraca i potresa, AKP je u oktobru odlučio zatvoriti pripremne kurseve za privatne univerzitete (dershane), tradicionalno poznate kao rudnik obećavajućih talenata za Güleniste. Ovo je rat učinilo javnim i Gülenisti su osjetili potrebu da uzvrate udarac. I udarili su jako. Twitter nalozi zviždača, poput poznatog Fuata Avnija, počeli su otkrivati najprljavije tajne AKP režima i porodice Erdoğan. Audio snimci i fotografije pojavile su se svuda. Prosječni stanovnik Turske sada je znao da je Erdoğan svome sinu naredio da “svede na nulu” novac u trezoru, da su iranski biznismeni podmitili ministre za nelegalnu trgovinu zlatom i čak da su ministri i novinari zbijali neslane šale na račun svete knjige Kur’ana. U međuvremenu, gülenistički tužioci su pokušavali da dođu do bilo koga do koga su mogli, privodeći sinove ministara i sprovodeći racije po kućama menadžera banaka, gdje su milioni dolara bili nagurani u kutije za cipele. Ispostavilo se da je konzervativna vlada,  tzv. “glas siromašnih”, zapravo više nalik zadnjim danima Kaligule. Erdoğan očigledno nije imao namjeru trpiti ovo i on i njegovo medijsko carstvo su uskoro cijeli skandal spinovali u “pokušaj državnog udara Paralelne države protiv izabrane vlade naroda”. I to mu je i prošlo, a najveći korupcijski skandal ikad nije imao skoro nikakvog utjecaja na glasačke listiće na lokalnim izborima u martu 2014. niti na predjedničke izbore u augustu. Erdoğan je iz oba kruga izbora izašao kao pobjednik. Usput budi rečeno, sve optužbe za korupciju su povučene i sud je odlučio da konfiskovane milione dolara (za koje je AKP tvrdio da su ih podvalili Gülenisti), zajedno sa velikodušnom zakonskom kamatom, vrati optuženima. 
 
To što predsjednik Erdoğan viče "progonićemo ih u njihovim jazbinama" i što je policija nekoliko dana kasnije pohapsila 23 novinara, nije neko iznenađenje. Turska je sada takva zemlja. Režim zamjera svakome ko imalo dovodi u pitanje Erdoğanovu politiku (ili ispade) i ne oklijeva sa hapšenjima. Gülenisti su ovo znali, surađivali su na izgradnji ovog režima i godinama uživali u njegovim povlasticama. Da li to znači da ih trebamo pustiti na miru? Ne, jer suprotstavljanje ovom režimu mržnje i osvete traži poštivanje principa, a ne euforičnost što jedan neprijatelj muči drugog. Ono što Turskoj treba je normalizacija, sloboda govora, sloboda izražavanja, građanske slobode i, ništa manje važno, zdrav razum. Za početak, potrebno je duboki udahnuti i izaći iz ovog ludila.