Istraživačko novinarstvo se širom sveta seli u neprofitne centre koji počivaju na donacijama u begu od političkih i komercijalnih pritisaka i nedostatka novca u mainstream medijima. 

 

Takvi centri postoje i na Balkanu, a jedan od njih je Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu koji postoji već 11 godina. 

 

CIN je za svoj rad dobio veliki broj nagrada, čak 25 u BiH, regionu i međunarodnih.

 

Centar je do sada proizveo oko 500 istraživačkih priča, oko 600 vesti, kratkih i follow-up priča na oko 40 tema. Pored toga, uradio je i 8 dokumentarnih filmova ili video-priča, kao i devet baza podataka. 

 

CIN-ov fokus je na korupciji, a konkretne teme pokrivaju sve aspekte života: zdravstvo, školstvo, javnu upravu, transport, javne nabavke, energiju i sl. 

 

Godišnje se u proseku objavi između 35 i 40 istraživačkih priča, a uz to se objavljuju vesti ili kraće priče (oko 70), kao i video, grafike i ostali sadržaji. 

 

CIN trenutno ima 15 zaposlenih: 9 novinara, 2 urednika, prevodioca, direktora, finansijskog i office menadžera. Ima i 5 spoljnih saradnika (fotografi, dizajneri) koji su angažovani po potrebi i rade na ugovorima. 

 

Svi novinari u CIN-u se kontinuirano obrazuju u svom radu, kroz obuke i praktične treninge koje CIN organizuje. CIN-ovi novinari učestvuju i kao treneri u aktivnostima drugih organizacija. 

 

Za CIN je važna veza sa mrežom Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP), neprofitnim, zajedničkim projektom čitavog niza regionalnih neprofitnih istraživačkih centara i profitnih medija od istočne Evrope do centralne Azije. 

 

CIN je jedan od osnivača OCCRP-a i aktivno učestvuje u radu i istraživanjima ove mreže – sarađuju sa kolegama iz drugih država na prekograničnim pričama koje su relevantne za BiH i CIN. 

 

OCCRP omogućava svim svojim centrima, pa i CIN-u, kontinuiranu komunikaciju sa kolegama u mreži, u regionu i šire, stalnu razmenu najsavremenijih dostignuća u istraživačkom novinarstvu, pristup IT tehnologijama koje se koriste u istraživanjima i sl.

 

O izazovima rada CIN-a kao neprofitnog medija posvećenog istraživačkom novinarstvu razgovarali smo sa direktorkom ovog centra Leilom Bičakčić. 

 

 

To zavisi od priče - neka istraživanja mogu biti gotova za 2-3 mjeseca, dok neka traju i po godinu dana. Nekoliko je faza u istraživanju: nakon preliminarnog istraživanja i utvrđivanja ugla istraživanja, kreće se sa istraživanjem i prikupljanjem dokaza, pa definiranjem liste intervjua i obavljanjem intervjua. Nakon što novinar pripremi prvi nacrt priče, on se šalje uredniku na komentare, dopunu u istraživanju i sl. Finalni tekst se šalje na provjeru činjenica (fact-checking), nakon kojeg slijedi „okrugli sto“, dakle još jedno „peglanje“ finalnog teksta prije objave. Kompleksne i potencijalno „opasne“ priče se šalju advokatima na skrining, odnoso utvrđivanje osnove za potencijalnu tužbu za klevetu ili eventunalno kršenje zakona. Nakon što priča prođe sve ove nivoe, spremna je za objavu, pri čemu se istovremeno radilo na fotografijama, grafikama, info-grafikama i eventualno video materijalu. 

 

 

CIN je medijska organizacija koja tačno i objektivno informiše javnost o korupciji, organizovanom kriminalu i sistemskim nepravilnostima. Nastojimo građane potaći na akciju a vlast na odgovornost, te promovisati standarde istraživačkog novinarstva. Djelujemo kao medijska agencija, dakle naše tekstove i ostale medijske proizvode nudimo na objavljivanje drugim medijima. 

 

 

CIN je uspostavljen na principma rada prvih istraživačkih centara u svijetu: Filipinskog centra za istraživačko novinarstvo, te Center for Public Integrity iz San Franciska. Ideja je bila da principe i standarde istraživačkog novinarstva koji se prakticiraju u ovim centrima prenesemo u BiH i promoviramo novi pristup novinarstvu kroz tačne i nepristrasne, na dokumentima utemeljene tekstove. Ta ideja se godinama osavremenjavala novim dostignućima u ovom sektoru, tako da je vremenom naš rad dopunjen novim, multimedijalnim rješenjima - trudimo se da pričama dodamo kratki video koji daje jednostavniji prikaz teme, info-grafikama rješavamo prikaz kompleksnih tema, timeline-ima pojednostavljeno prikazujemo komplikovane i vremenski udaljene događaje i slično.   

 

 

To što CIN postoji već 11 godina u neprofitnom svijetu u BiH i regionu govori u prilog činjenici da model funkcionira. Naravno, nijedan model se ne može koristiti copy-paste pristupom, pa ni ovaj. Morali smo se prilagoditi lokalnim uslovima, dinamici i trendovima tržišta – na primjer, odustali smo od ideje da CIN bude trening centar u kojem bi privremeno radili novinari iz drugih redakcija, a kojima bi to bio trening koji bi kasnije koristili u radu;  izmjenjeni su načini distribucije tekstova u odnosu na američki model; odustali smo od komercijalne cijene za tekstove, ali mislim da smo pokazali da kvalitetno novinarstvo nađe svoj put do čitaoca, bez obzira na to koji kanal komunikacije koristi ili kakav medijski entitet ga proizvodi – mi smo registrovani kao udruženje građana, a ne kao medijska organizacija, što nas ne sprečava da budemo medijska agencija. 

 

 

CIN nikad nije dobio grant kroz medijske fondove, ali smo donatorski finansirani sve ove godine. Donatori imaju razumijevanja za naše potrebe, a CIN za njihove prioritete, pa nalazimo zajedničke imenitelje. Imamo institucionalnu podršku jednog donatora već nekoliko godina, a trenutno smo u pregovorima za nastavak saradnje. Institucionalna podrška učestvuje u pokrivanju jednog dijela troškova, a da pri tom ne zavisi od konkretne teme koju smo istraživali. Dakle, imamo mogućnost reagovati na neke ad hoc teme ili raditi teme koje možda nisu interesantne drugim donatorima, a da pri tom ne moramo da brinemo o novcu.  

 

 

Ne postoji, i to je jedna manjkavost koja se može i mora promijeniti. Trenutno pregovaramo sa jednim brojem naših donatora o donatorskoj koordinaciji koja bi omogućila sigurniji sistem finansiranja.

 

 

Alternativa je izlazak na tržište gdje bi se borili za komad kolača sa ostalim medijima u BiH, a taj kolač već sad nije veliki. Na žalost, to nije realna opcija jer je CIN specifična organizacija, koja ne može biti u potpunosti komercijalna. Mi moramo raditi na razvijanju proizvoda  koji se mogu ponuditi tržištu, ali koji pritom neće značajno ugroziti neovisnost u istraživanju, što je nama prioritet. Ako želimo da radimo pravo istraživačko novinarstvo, ne možemo se staviti u situaciju da nam komercijalni interesi zasjene objektivnost u istraživanju. Također moramo biti oprezni u balansiranju komercijalnih aktivnosti sa istraživanjem – ako i kad ponudimo nešto komercijalno, to će biti zato što smo prepoznati kao kvalitetna organizacija koja se bavi istraživačkim novinarstvom. U tom smislu, bitno je voditi računa da osiguramo dovoljno vremena, prostora, pa i novca kako bismo se mogli baviti svojom osnovnom djelatnošću – istraživačkim novinarstvom – te da ne dođemo u situaciju da prevashodno trčimo za komercijalnim ugovorima. 

 

 

CIN koristi društvene medije u svrhu promocije svojih tekstova, što se pokazalo kao veoma uspješan metod za privlačenje čitalaca. U prvom krugu (kad je priča spremna za objavu), priča se nudi medijima (štampanim i web portalima) na objavljivanje. Nakon toga ona se objavljuje na našoj web stranici i promovira na društvenim mrežama. Zatim se objavljuje i engleska verzija priče, koja se također promovira na društvenim mrežama. 

 

 

Nikada se nismo odlučili da sklapamo ugovore za objavljivanje sa drugim medijima jer smo smatrali da time ograničavamo domet svake naše priče. Naime, svaka priča u prosjeku bude objavljena u 10 različitih medija (i na našoj stranici), a neke priče preuzme čak i do stotinu medija u BiH i regionu, čime se domašaj desetostruko uvećava. Ukoliko bismo imali ugovore za objavljivanje, svaki medij bi, logično, tražio ekskluzivnost u objavljivanju, čime bismo onemogućili pristup pričama onim čitaocima koji taj medij ne kupuju / čitaju. A nama su naši čitaoci prioritet i radimo sve da im omogućimo jednostavan pristup našim tekstovima. 

 

 

Nismo se do sad upuštali u avanturu prodavanja priča. Najprije, zbog teškog finansijskog stanja u medijima u BiH i regionu nemoguće je očekivati da bi komercijalna cijena teksta pokrila stvarne troškove izrade tog teksta. S druge strane, vraćam se na dostunost čitaocima: ako neki medij kupi tekst, on postaje vlasništvo tog medija i CIN nema mogućnost daljeg korištenja teksta i/ili podataka iz njega. Različiti razlozi za i protiv prodavanja tekstova se kontinuirano razmatraju, a u ovom momentu je daleko veći broj razloga protiv ove odluke. 

 

 

U početku smo imali problema sa potpisivanjem tekstova, nepoštivanju autorskih prava, mijenjanjem sadržaja i sl. Međutim, već duže nemamo značajnijih problema u ovom smislu - saradnja je uspostavljena i ona, uglavnom, funkcioniše bez smetnji. 

 

 

Nakon nekoliko CIN-ovih istraživanja novinari su nastavili da istražuju temu i da pišu nove tekstove. Što je još važnije, veoma često novinari drugih medija koriste CIN-ova istraživanja kao osnovu za svoje izvještavanje, te kao referencu za teme na kojima rade. Nadalje, veoma često se desi da se koriste neki stari CIN-ovi tekstovi kao podsjećanje da se situacija u određenoj oblasti nije promijenila ni nakon niza godina. Sve u svemu, kolege novinari rado i često koriste CIN kao referentnu tačku u svom radu. 

 

 

Reakcije su česte, ali i različite. Imamo situacija da organi uprave i/ili institucije reaguju odmah po objavljivanju teksta i pokušaju da isprave problem o kom smo izvještavali. S druge strane, imamo i situacije da se potpuno oglušuju o probleme o kojima izvještavamo, čak i u slučajevima kad se radi o jasnim kriminalnim radnjama. Imamo i apsurdnih situacija, kao što nam se dešava u posljednje vrijeme, da se izabrani zvaničnici javljaju nama da nam daju dokaze o svojoj imovini jer ćemo ih mi svakako istraživati. Ipak, osnovno je reći da reakcije vlasti ima, što je dobro, ali bi trebalo da postoji i reakcija pravosudnih organa, a ona prečesto izostaje. 

 

 

Imamo sporadične prijetnje ljutitih aktera naših priča, uglavnom prijetnje fizičkom silom. Međutim, činimo sve za sigurnost naših novinara, kao i da osiguramo neometan rad u redakciji. Pritisaka, barem direktnih, do sad nismo imali, ali smo svjesni i savjesni u svom radu i insistiramo na čvrstim dokazima u tekstovima, što nas štiti bolje od bilo kakve druge zaštitne mjere. Za sve ove godine imali smo jednu tužbu, nakon priče o analizi hrane po restoranima. Tužila nas je grupa vlasnika testiranih restorana, a ta tužba je odbačena na preliminarnom ročištu. Drugih tužbi do sad nismo imali. 

 

 

Svakako da sarađujemo, i formalno i neformalno. CIN ima formalnu saradnju sa nekolicinom organizacija civilnog društva kroz projekte koje zajednički sprovodimo. Na primjer, u projektu koji se bavi javnim nabavkama, CIN radi niz priča o problemima u javnim nabavkama, dok druge dvije organizije rade policy analize u sektoru javnih nabavki, te niz treniga za organizacije civilnog društva u cilju izgradnje njihovih kapaciteta za monitoring javnih nabavki. S druge strane, neformalno sarađujemo sa širim krugom organizacija u BIH koje rade na projektima u oblasti borbe protiv korupcije i drugih tema koje obrađujemo. Ta saradnja se ogleda u uzajamnoj podršci i pomoći u sprovođenju radnih zadataka, te korištenju zajedničkih istraživanja i resursa u radu.