Dino Jahić, bosanskohercegovački novinar i jedan od trenera u Mediacentru Sarajevo, pet godina je bio novinar i zamjenik urednika u Centru za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN). Posljednjih godinu dana je gostujući urednik u Centru za istraživačko novinarstvo iz Srbije (CINS). Jahić je krajem prošle godine bio dobitnik stipendije za novinarsku izuzetnost  koju dodjeljuje Robert Bosch Fondacija i ERSTE Fondacija u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN). Njegova priča o korupciji u obrazovanju osvojila je drugu nagradu. O stipendiji i nagradi, te istraživačkom novinarstvu u BiH i Srbiji razgovarali smo sa ovim novinarom.

Zbog čega ste odlučili da aplicirate za ovu stipendiju i šta za vas znači nagrada koju ste osvojili?

Ova stipendija je jedna od najvažnijih koje novinari mogu dobiti ne samo na Balkanu već i u cijeloj Evropi. U vrijeme u kome je zbog estradizacije medija i nedostatka novca sve manje istraživačkog novinarstva, pri čemu i neke od najuglednijih svjetskih medijskih kuća gase ili smanjuju svoje istraživačke timove, nevjerovatna je privilegija imati pola godine za istraživanje, sarađivati se vrhunskim urednicima uz potpunu slobodu u izboru teme i radu, moći putovati u nekoliko zemalja, sve to uz finansijsku, tehničku i svaku drugu podršku organizatora. Već na samom početku, kada sam vidio nivo organizacije i ozbiljnosti, moja očekivanja su bila nadmašena. Nagrada je vrhunac svega toga i veliki podstrek za ubuduće. Izbor među deset stipendista je samo po sebi sjajno priznanje a biti nagrađen u veoma jakoj konkurenciji sa deset ljudi koji su imali iste uslove za rad i od kojih su neki napisali stvarno sjajne priče, zaista je čast. Takođe, jako mi puno znači što je moja priča o korupciji i apsurdima u obrazovnim sistemima BiH i Srbije objavljena u veoma uglednom njemačkom listu Sueddeutsche Zeitung, te u austrijskom Der Standardu.

Pogled bez predrasuda

Koliko se način rada u okviru ovog programa razlikuje od rada redakcija u Bosni i Hercegovini?Da li je bilo teško dostići taj standard?

Postoji nekoliko stvari po kojima je ovaj program poseban. Prije svega, rad sa urednikom koji dobro poznaje situaciju na Balkanu ali ima taj neki otklon i pogled na stvari iz malo šire perspektive. Pritom dolazi iz dosta drukčije škole i prakse novinarstva i upravo taj širi pogled, bez predrasuda, je ono što jako često nedostaje novinarima na ovim prostorima. Osim od urednika, jako puno se može naučiti i od ostalih stipendista, kroz primjere iz njihovih zemalja. Svi mi smo skloni misliti da je u našoj zemlji najgore, da su naši političari najkorumpiraniji a uslovi za život najgori. A onda upoznate kolegicu koja je da bi se nastavila baviti novinarstvom izabrala da živi u kombiju - kamp prikolici pošto ne može plaćati stan. Ili saznate da je gradić u Rumuniji prepun kipova lavova zato što je gradonačelnik lav u horoskopu. Pritom, iako je bio u zatvoru zbog korupcije, uživa veliku podršku – stotine ljudi su protestirale protiv njegovog hapšenja. Te stvari jako mijenjaju način razmišljanja i daju šansu da se ljudi i događaji o kojima pišemo mnogo realnije posmatraju i porede. Što se tiče ovakvog načina rada i rada u BiH ili Srbiji, praktično je nemoguće porediti ga. Ja sam imao sreću da sam u Centru za istraživačko novinarstvo u Sarajevu bio okružen sjajnim profesionalcima i stvarno imao vrhunske uslove i potpunu slobodu u radu, tako da mi iz te perspektive standardi programa nisu bili nepoznanica.

Kakvi su uslovi za bavljenje istraživačkim novinarstvom u BiH i Srbiji?

Jako loši ili nikakvi. Osim u centrima za istraživačko novinarstvo u Sarajevu i Beogradu, BIRN-u i još jako malom broju medija na našim prostorima, kvalitetni uslovi za rad su naučna fantastika. Istraživačko novinarstvo se svakodnevno bori za opstanak. Ne možemo očekivati poštivanje standarda profesije kada nema slobode izražavanja, slobodnog pristupa informacijama, slobode novinara u radu, ekonomske i političke nezavisnosti itd. Ako zanemarimo međunarodne grantove koji omogućavaju nezavisnost u radu i daju kakvu-takvu stabilnost, mediji su uglavnom ovisni ili o budžetskom novcu ili o reklamama i donacijama iz domaćih izvora. U oba slučaja neophodna je politička ili neka druga podobnost. Ako nisi podoban – nema para. Ako nema para – stavi ključ u bravu. I to je strašno loša pozicija za vlasnike, urednike i novinare koji su konstantno pred dilemom: nastaviti raditi pošteno i nemati šta jesti ili sklopiti pakt sa đavolom. Zato nažalost mnogi kvalitetni ljudi napuštaju ovu profesiju. Da ne bude samo da krivim neku drugu ili treću stranu, ima i među nama puno onih kojima ovakva pravila igre odgovaraju i koji bez puno moralnih ili drugih dilema uništavaju ugled novinarstvu.

Osim novca, šta još nedostaje za bolju poziciju istraživačkog novinarstva?

Nedostaje i dobre edukacije, ne samo na fakultetima koji nažalost upisuju stotine studenata umjesto da se fokusiraju na sam kvalitet, nego i u redakcijama. Programi koje Mediacentar Sarajevo radi u saradnji sa međunarodnim organizacijama su sjajni ali i sam sam svjedok s jedne strane nezainteresiranosti novinara a s druge nevoljkosti urednika i vlasnika da novinarima dozvole odsustvo od nekoliko dana radi usavršavanja.

Težak i komplikovan pristup podacima

Već više od šest godina se bavite istraživačkim novinarstvom u BiH i Srbiji, koje su najčešće prepreke na koje nailazite u radu i koliko se razlikuju između ovih država?

Najveća prepreka je u odnosu institucija i zvaničnika koji umjesto da budu u službi građana djeluju na njihovu štetu. Zakon o slobodnom pristupu informacijama postoji ali se primjenjuje proizvoljno na svim nivoima vlasti. Da li ćete dobiti tražene informacije nekad bukvalno zavisi samo od toga koji će vam se službenik javiti i odgovarati vaš zahtjev. Jedini realan način borbe protiv toga, osim tužbi, jeste velika upornost i istrajnost. Nesređenost evidencija i podataka u institucijama je još jedan problem – često je podatke teško dobiti jer su zbog komplikovane administracije razbacani na deset mjesta i praktično ih je nemoguće prikupiti. Nema mnogo razlika između BiH i Srbije. Možda je najveća u tome što je u Srbiji sistem vlasti jednostavniji pa se podaci mogu tražiti samo na jednom mjestu. Ono što je posebno opasno je što je sve više autocenzure. Prije nekoliko sedmica neki mediji u Srbiji su najprije objavili a zatim i povukli priču o tome da je kćerka guvernerke narodne banke koristila pogodnosti na koje nije imala pravo. CINS je objavio vijest upravo o tom povlačenju priče. U toku noći, neko je hakovao naš web sajt i obrisao samo tu vijest. To dovoljno govori sa čim se sve suočavaju istraživački novinari danas. Prijetnje i pritisci, pa i u formi 'dobronamjernih savjeta', već su postali uobičajena praksa. Ovakva atmosfera je obeshrabrujuća i za potencijalne sagovornike koji se u strahu od odmazde plaše prijavljivati kriminal i korupciju.

U okviru stipendije ste dio istraživanja sproveli i u Beču, koliko su tamo institucije susretljive prema novinarima?

Mi obično na EU ili Austriju gledamo kao na mnogo razvijenija društva. Ona i jesu hiljadu godina ispred nas u nekim stvarima. Npr. u kulturi komunikacije prema novinarima. Nije bilo poklapanja slušalica, pitanja 'šta će ti ta informacija' i slično, što se kod nas često dešava. Ali mi je jako teško bilo dogovoriti neke intervjue i dobiti dio zvaničnih podataka npr. sa univerziteta. U nekim slučajevima morao sam poslati po pet-šest mailova i napraviti brojne pozive tek da bih došao do određene osobe. S druge strane, o nesusretljivosti institucija kod nas kada se rade škakljive teme suvišno je pričati, ona je postala uobičajen način ponašanja. Meni za priču o obrazovanju neke institucije mjesecima nisu odgovarale na zahtjeve za informacijama ili za intervjue. To je potpuna neodgovornost i nebriga za vlastiti posao.