Za i protiv nedodirljivosti autoriteta

Za i protiv nedodirljivosti autoriteta

Za i protiv nedodirljivosti autoriteta

Na francuskom jeziku postoji riječ "gouaille", koja se koristi da opiše staru parišku tradiciju bezobraznog, direktnog i često otrovnog humora u kojem ništa nije nedodirljivo. Francuski satirični list Charlie Hebdo se bavio upravo tom vrstom humora: populističkom, ali i duboko anarhističkom, formom bezobrazluka kojoj je glavni cilj dovesti u pitanje bilo koju ideologiju koja sebe predstavlja kao svetu, pritom ne zauzimajući strane u korist bilo koga drugog. Jednostavno rečeno, "gouaille" je humor do kosti, koji za svoju metu obavezno bira najmoćniji i najpopularniji autoritet, bilo lokalni ili globalni. 
 
Satira koja ne bira
 
Iako su se identificirali kao lijevo-orjentisani pluralistički magazin, njihova anti-institucionalna pozadina je produkt francuske sekularne intelektualne tradicije. Tako je glavni neprijatelj Charlie Hebda prije svega francuska politička elita, a zatim sve forme ekstremizma, a ne same vjere kao takve. Prema tome, niko nije bio siguran od (na prvi pogled pretjerane) satire ovog lista: od pape Benedikta XVI i francuske katoličke crkve, preko protestanata i jevrejske zajednice, sve do samoprozvanog kalife i vođe ISIS-a, Abu Bakra al-Baghdadija. 
 
Upravo je karikatura al-Baghdadija bila zadnja stvar koju će redakcija Charlie Hebda objaviti prije nego što su im u redakciju upala trojica naoružanih muškaraca, koji su otvorivši vatru na licu mjesta usmrtili 11 osoba: glavnog i odgovornog urednika i karikaturistu, Stephanea "Charba" Charbonniera, crtače Jeana "Cabua" Cabuta, Bernarda "Tignousa" Verlhaca, Georgesa Wolinskog i Philippea Honorea; ekonomistu i kolumnistu Bernarda Marisa, poznatijeg pod nadimkom Ujak Bernard, lektora Mustaphu Ourrada, Elsu Cayat, psihoanalitičarku i kolumnistkinju, Michela Renauda, koji se našao u posjeti redakciji, Frederica Boisseaua, kućepazitelja, i policajca Francka Brinsolara, koji je bio na zadatku kao Charbov tjelohranitelj. Po izlasku iz redakcije magazina, napadači su također ubili i drugog policajca, Ahmeda Merabeta, dok je nenaoružan ležao na cesti.
 
Medijska glad za senzacijom
 
Medijima kojima je senzacija nauštrb istinitog izvještavanja i analitičkog pristupa, a u svrhu profita, raison d'être je činjenica da su počinioci muslimani došla kao naručena; tako smo čitav dan mogli slušati, čitati i gledati vijesti o teroristima i fundamentalistima, što je pritom stvorilo atmosferu straha od drugog i drugačijeg kod jednih, a osjećaj sramote, ili u drugom slučaju, potrebu za identificiranjem i relativizacijom, pa i pravdanjem krvoprolića po principu "dobili su šta su tražili" (u najgoroj varijanti), "to se dobije kad se nekog vrijeđa radi novca i slave" (u interpretaciji iz kapitalističkog ugla) i "uvreda se ne može kriti iza slobode govora" (po, recimo, najblažem viđenju stvari) kod drugih. 
 
Na takve je tvrdnje relativno lako odgovoriti: kao prvo, sloboda govora nije izgovor, već legitimno pravo svakog pojedinca dokle god ne ugrožava druga osnovna ljudska prava, a ako obratimo pažnju na karikature objavljivane u Charlieju Hebdu, vrlo brzo možemo shvatiti da nije u pitanju provokacija Islama ili bilo koje druge religije, već socio-politička kritika opasnosti ideologije koja se vješto krije iza, i za vlastite ciljeve koristi, za vjernike neupitno vjerovanje u božansko postojanje i nedodirljivost istog. Drugo, treba razumjeti i istorijski i kulturološki kontekst francuskog intelektualnog sekularizma proizašlog iz djelovanja pojedinaca koji su uprkos prijetnjama smrću često svejedno birali da se lično suoče sa autoritetom (sjetimo se samo Zolinog "J'accusea", koji ga je najvjerovatnije koštao života) da iza rada jednog ovakvog satiričnog magazina nije bio lični interes ili finansijska motivacija, već stavovi i ideali za koje su autori bili spremni rizikovati vlastiti život.
 
Poraz civilizacije
 
Nije teško odgovoriti ni onim prvim, koji bi za ovaj bešćutni masakr najradije okrivili jednu čitavu vjersku skupinu: dovoljno je vidjeti imena i profesije nastradalih da svakom bude jasno da je napad na Charlie Hebdo neljudski akt onih koji su se lično našli uvrijeđeni, i u nedostatku razuma i ljudskosti, a pod izgovorom vjerskog opredjeljenja, puškama krenuli na civile: umjetnike, novinare, lektore. Zato bi bilo smiješno - da nije bezobzirno i prije svega opasno - pričati o islamskim fundamentalistima; ovakav zločin mogu počiniti samo oni koji slijepo vjeruju u nedodirljivost određene ideologije, pritom ne posjedujući zrno kritičkog mišljenja ili želje za dijalogom - dakle, oni koji su antiteza ideji iza Charlie Hebda. 
 
Zato nam na kraju ostaje samo jedan legitiman i pristojan ljudski način da shvatimo jučerašnji napad, u kojem se na crtačku olovku i novinarski papir i mastilo odgovorilo puškom, a gdje je konačni rezultat samo i jedino poraz čitave civilizacije. Sve osim toga je na našu dalju kolektivnu štetu.