U kvartu u kojem sam nekada živio jedan 22-godine mlad čovjek tamne kože izvršio je samoubistvo tokom novogodišnjih praznika. Poznavao sam ga, dok je bio dječak moj sin i on zajedno su igrali fudbal, i znao sam da kao i mnogi drugi iz njegove generacije nije nimalo impresioniran svijetom u kojem mu je dosuđeno živjeti. Samo par dana kasnije trojica ubojica ušli su u redakciju satiričnog lista «Charlie Hebdo» i pobili sve koji su se tu zatekli, među kojima i mog heroja i uzora iz mladosti Wolinskog.

 

Šta povezuje ova dva događaja? 

Ništa i sve. 

Naš svijet je postao mjesto gdje dvadesetdvogodišnjaci dižu ruku na sebe i gdje ubijaju karikaturiste za njihovim radnim stolom. Koliko god da bio zgrožen i prvim i drugim događajem ni jedan od njih me zapravo nije iznenadio.

 

* * *

 

«Charlie Hebdo» je list koji svoje poruke komunicira prije svega humorom i linijom, dva među rijetkima oružjima preostalim ljudskom intelektu i duhovnosti u borbi protiv nerazuma, mržnje i nasilja. Spoj humora i linije daju umjetnost karikature na koju je jučer izvršen najgnusniji zločin u modernoj povijesti ljudskog roda. 

Pucano je u humor.

 

Platon je ljude nazivao "dvonožne životinja bez perja" čije su glavne osobine zloba, mržnja i zavist. Iskreno, da ne postoji humor ne bi bilo nikakvog razloga ne složiti se sa Platonom. S druge strane, linija je jedna od najfascinantnijih čovjekovih izuma na koji ne obraćamo pažnju stoga što nam se taj savršeni nadomjestak za slabosti čovjekovog percepcijskog mehanizma, predočavanje prirode nečim što u prirodi ne postoji, čini kao nešto apsolutno samorazumljivo. Otprilike kao i recimo geometrija, taj najvidljiviji signal prisutnosti civilizacije na nekom prostoru bez koje ne bi bilo tehnologije, znanosti i umjetnosti, a koji kao ni mnoge druge stvari ne bi bio moguć bez linije. Linija postoji jednako dugo koliko i čovjekova inteligencija i duh. 

 

I danas u piksiliziranoj i zamagljenoj stvarnosti linija je jednako efikasna kao i prije, kako su nam često pokazivali crtači «Charlie Hebdo-a».

 

 

* * *

 

Satirični list List «Charlie Hebdo» koji rado čitam kad god mi se pruži prilika uprkos oskudnom znanju francuskog izlazi u tiražu od 75 000 primjeraka na tom, jednom od najvećih evropskih, jezika. Svojedobno sam bio urednik lista koji je na našem malom jezičiću izlazio u preko 100 000 primjeraka. Jasno je dakle da su redakcija tog lista i njegovih dragocjenih 75 000 čitatelja partizani koji vode neravnopravnu borbu za ljudskost i razum protiv daleko nadmoćnijih mržnje i nerazuma. Juče su teško nastradali upravo stoga što su radikalno bili protiv svijeta u kojem je moguće ovo što se njima samima dogodilo. 

 

Šta nam to govori?

 

Još  u devetnaestom stoljeću su marksistički filozofi precizno detektirali da kapitalizam kao sistem ne može postojati bez ratova. Rat se hrani mržnjom. Mržnja se širi medijima, a mediji su u vlasništvu korporacijskog kapitala. Začarani krug. Nakon silnih problema koje su mu nezavisni mediji napravili tokom rata u Vijetnamu korporacijski kapital je shvatio ko mu je stvarni neprijatelj i u jedva nešto više od desetljeća pokupovao («privatizirao») praktički sve utjecajne medije. Danas novinar više nije intelektualac nego prašinar, topovsko meso u ratu protiv svega što ugrožava bogaćenje nezajažljivih i bešćutnih gospodara planete. Je li moguće primjerice pročitati ozbiljan komentar o tome kako je ne tako davno iz čistih, opipljivih i vrlo lako izračunljivih interesa korporacijskog kapitala sa zemljom sravnjena cijela jedna država, Libija? Je li moguće u nekom mainstream mediju naći analizu nerazumno niskih cijena nafte s kojima se ruši ruska ekonomiju, a što realno može dovesti do nuklearnog rata? Nije, naravno, ali jeste u onim malim preostalim oazama časnog i profesionalnog novinarstva koje se uglavnom razvija izvan zvaničnih institucija sistema, na društvenoj margini. 

Koliki je značaj postojanja listova kakav je «Charlie Hebdo» može se slikovito predočiti usporedbom sa medijskom situacijom u tzv. «regionu». U onoj praznina koja u južnoslavenskom medijskom prostoru zjapi nakon što je prestao izlaziti «Feral Tribune» i danas ima više pameti i istine nego u svim onim tiskovinama i netiskovinama koje neprestano i ustrajno guše vlastitu publiku nekulturom i šovinizmom. 

 

* * *

 

Da miloni mozgova nisu potpuno zatrovani mržnjom jučerašnji događaj bi dramatično zaoštrio najmanje dva pitanja; pitanje stvarne uloge vjerskih institucija u besprimjernoj zloupotrebi religije od strane najmonstruoznijih zločinaca i (2) pitanje muslimana i islama u Evropi. Takva diskusija bi se jasno morala voditi uz aktivno sudjelovanja sekularnih i demokratski opredjeljenih muslimana. Nažalost, ne vjerujem da jedna ozbiljna debata niti o prvom, a pogotovo o drugom pitanju moguća sve dok su jedini muslimani koji se pripuštaju u strogo kontrolirani javni prostor – teroristi.