Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na sportske stranice „Oslobođenja“ uselile su se i „male fudbalske lige“. Od Kupresa do Gacka, od Orašja do Gabele, uzduž i poprijeko Bosnom i Hercegovinom. Na radost navijača lokalnih klubova, ali i mrzovolju „velikih“ kojima se „poplava“ neznanih imena činila poprilično dosadnom.

Malo ko je, međutim, znao kako je bilo teško doći do svih tih rezultata, a pogotovo kompletnih izvještaja. Radila je to „specijalna ekipa“ mladih novinara, koja je na sebi svojstven način razvijala mrežu kontakata. Tako se događalo da je u udaljenom Glamoču nedjeljom uveče pored telefona dežurao samo sveštenik, a u Bileći milicionar; da kafedžija iz Dubrava ne otvara kafanu dok ne pošalje rezultat; da trener iz Podgradaca „obije noge“ do prvog telefona, a kapiten iz Puračića ne tuguje niti slavi dok se ne javi Redakciji... Činili su to odgovorno, bez bilo kakve naknade. Jednostavno, svima njima bilo je veoma važno da u „Oslobođenju“ vide svoj tim, a ponekad i svoje ime.

Nisu to bili iscrpni izvještaji. Tek toliko da se zabilježe najvažniji detalji. Ponekad samo „glava“: sastavi, strijelci i broj gledalaca... Ali uvijek obavezno - ocjene. One su bile bitne, jer su promovisale asove „malih terena“, a izvještače činile nezaobilaznim faktorom njihovih sudbina. Samo nekoliko „osmica“ u nizu bilo je dovoljno jednom igraču da zapne za oko nekom od trenera vrhunskih klubova, a o „devetkama“ da i ne govorimo. Na isti način, ali sa „peticama“, drugima su podizane barikade.

Pošteno govoreći, kao mlad urednik, nisam smatrao da je ocjenjivanje toliko važno, a još manje da su u njemu moguće i ozbiljnije štete. Sve do trenutka dok me jednog dana odgovorni urednik Aziz Hadžihasanović, kome neizmjerno dugujem za mnogo toga lijepog doživljenog u „Oslobođenju“, nije pozvao na razgovor „u četiri oka“. Znao sam da to „suočavanje“ ne dolazi iz čista mira, a oni koji su ga bolje poznavali upozoriše me da ću, ako mi prvo ponudi kafu, sigurno biti smijenjen sa funkcije urednika.

„Hoćeš kafu?“, reče mi samo što zakoračih u njegovu kancelariju.

„Ma, kakvu kafu“, pomislih, i ne izustih ni „da“, ni „ne“. Samo ga preplašeno pogledah, a kroz glavu mi prostrujaše misli o novom radnom mjestu.

„Onda, sjedi! Nije ništa strašno“, veli. „Dobra ti je rubrika. Mnogi te hvale. Nastavi tako. Samo, pripazi na te male lige. Onaj Ištuk u visočkoj „Bosni“, primio gol ili ne, uvijek dobija najslabije ocjene. Nešto tu nije logično.“
Slegoh ramenima, i obećah da ću provjeriti.
Zavirim kasnije u dokumentaciju i vidim da je zaista Ivu Ištuka izvještač Omer uzeo „na zub“. Jer, kad Visočani pobijede i sa 3: 0 on ne mrdne dalje od „šestice“.

Pozovem Omera i pitam za razlog.

„Promašio je, kaže, jednu loptu, a ima velike ambicije. Bolje da se malo prizemlji.“

Po Omerovim „vaspitnim“ kriterijima - Ivine „petice“ su bile opravdane. A da li je iza toga još nešto ležalo - nisam dokučio. Tek, nakon „intervencije s vrha“, Ištuk je počeo da dobija i „osmice“. Postao je dobar golman, kasnije i trener. A i ja preživjeh ponuđenu kafu odgovornog urednika.
 

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.