Uvijek će postojati dijete koje će upecati knjigu iz gomile smeća, tvrdio je pjesnik Josif Brodski.

Foto: Alma Lazarevska

U Kongresnoj biblioteci, u Vašingtonu, primajući titulu pjesnika - laureata, 1991. godine, Josif Brodski je izgovorio besjedu koja je poslije objavljena pod naslovom “Nepristojna ponuda”. Šta je to moglo biti nepristojno u ponudi s kojom je Nobelovac Brodski izašao pred američku javnost? Da knjige bi trebale dostavljati na pragove kuća kao komunalne usluge, kao struju, kao – recimo – mlijeko u Engleskoj. Jedan od prijatelja i saradnika Josifa Brodskog svjedoči da je pjesnik o tome mislio i tri dana pred smrt. Razgovarali su telefonom tri dana prije no je Brodskom presudilo njegovo odavno načeto srce. Radili su na njegovom projektu distribuiranja antologija poezije širom zemlje. Brodski ga je nazvao i rekao: “Znaš li o čemu je sva američka poezija”? Sagovornik mu je, inače Amerikanac, odgovorio da ne zna i dodao: “Molim te, reci mi”. Uslijedilo je Josifovo zadihano objašnjenje: “Američka poezija je sva o kotačima, ona je o Open Road-u. Sva je o kotačima”. Ovo je objašnjenje bilo uvod za prijedlog koji je Brodski iznio prijatelju s neskrivenim oduševljenjem: “Dakle, znaš šta treba poduzeti. Treba nazvati Teamsters. Tako bi se uz mlijeko koje se raznosi ujutro po grocery stores, raznosila i poezija”.

Bezmalo zblanut, sagovornik mu je uzvratio primjedbom da je Teamsters Union: “the most notoriously corrupt union in the US”. Te  apelirao na savjest pjesnika Brodskog: “Nemoj mi reći da bi The Academy of American Poets trebala sarađivati s organiziranim kriminalom”. Uslijedila je, kaže sagovornik, pauza. Onda je Brodski rekao: “Čuj, jednu stvar da ti kažem o organiziranom kriminalu. Organiziran je”.

Imate li u vidu da se razgovor vodio tri dana pred smrt Josifa Brodskog, ispada da je ovo jedna od njegovih posljednjih, opsesivnih misli.

Josif  Brodski je u pomenutoj ‘’Nepristojnoj ponudi’’ tvrdio da je američka poezija najveće zavještanje te velike imperije. Da pomaže strancu da neke stvari jasnije vidi. Ukazivao je na iskustvo sopstvene kože, izjavljujući: “A ja sam taj stranac.”

Ne čitajući i ne slušajući pjesnike, društvo je sebe osudilo na inferiorne načine artikulacije. Osuđeno je na artikulaciju političara, trgovca, šarlatana, apelirao je Brodski te ponavljao da ono što nas razlikuje od životinjskog carstva jeste govor. Optužbe da je poezija nerazumljiva i hermetična ne pokazuju stanje poezije, nego evolucionu ljestvicu na kojoj je društvo zaglavilo. Zaglibilo!

Pedeset miliona antologije američke poezije za dva dolara po kopiji može biti prodato u zemlji od 250 miliona stanovnika, računao je pjesnik Brodski. Te dodavao, imajući na umu skeptike i cinike s kalkulatorom u srcu i ruci: “Možda ne odjednom, ali postepeno tokom jedne decenije. Knjige nalaze svoje čitaoce. Ako se ne prodaju ostavite ih neka leže. Uvijek će postojati dijete koje će upecati knjigu iz gomile smeća. Ja sam bio takvo dijete”.

Bila sam u Americi dva puta nakon smrti Josifa Brodskog. U svakom hotelu u kom sam odsjela, otvarajući onu fioku u kojoj zatičete Bibliju, očekivala sam Antologiju poezije. Ne nađoh je. Čak ni u NY, niti u SF, u koje sam se, misleći na njihov odnos prema poeziji i pjesnicima, malčice ufala. Nadala se.

Zašto sam očekivala Antologiju poezije? Imala sam na umu preporuku Brodskog da bi se Antologija poezije trebala nalaziti u fioci, u svakoj sobi, u svakom motelu i hotelu, pored Biblije. Biblija se neće buniti, s obzirom da joj ne smeta telefonski imenik.

Svaki sam put pomislila: Ne brini, dragi Brodski, svijet je još uvijek pristojan. Još uvijek nije nasjeo: “nepristojnoj ponudi”. I još uvijek je organiziran… onaj ko je organiziran.

Danas su se napunile dvije decenije od smrti Josifa Brodskog. Gubitak jednog pjesnika je kao gubitak jedne ćelije mozga. Tako je svojevremeno napisao Brodski.

U mnoštvu pjesama koje su napisane povodom događaja u Bosni, devedesetih godina, izdvaja se njegova. Jer je van vremena, jer joj možete oduzeti atribut Bosnia (Bosnia Tune) u naslovu, te još uvijek važi, još uvijek je živa, goruća. Svijet je, u onom smislu o kom govori pjesnikova besjeda iz 1991. godine, još uvijek savršeno pristojan. Ipak, velikom pjesniku u čast, nepristojno dakle, danas se podsjetimo makar njegova  četiri retka:

As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or check your watch,
as your hand adjusts your tie,
people die.