Refik Hodžić: Moj zadnji tekst na temu negiranja genocida u Srbiji i RS-u.

Foto: Pixabay/Ilustracija

Duboko sam se pokajao što sam prihvatio poziv Mediacentra da napišem ovaj tekst. Učinio sam to jer nisam imao obraza da odbijem molbu divnih ljudi iz organizacije koja mi je, predvođena Borom Kontićem, Zoranom Mutićem i njihovim sjajnim kolegama i kolegicama, dala dragocjenu podršku kada sam 1996. godine započinjao novinarsku karijeru u Sanskom Mostu. Ali da sam se pokajao, jesam.

Moje kajanje dolazi iz intenzivnog gađenja koje osjećam prema temi o kojoj treba da pišem: razlozi i posljedice bjesomučne kampanje negiranja genocida i dehumanizacije Srba i Bošnjaka koju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik provode zbog rezolucije Generalne skupštine UN-a o usvajanju 11. jula kao Međunarodnog dana obilježavanja genocida u Srebrenici. Dva su osnovna razloga zašto mi se gadi ova tema.

Prvi je što je sve smisleno i svrsishodno što se imalo reći po ovom pitanju već napisano i kazano.

Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, svoju političku karijeru učvrstio je na negiranju činjenica o genocidu u Srebrenici, nazivajući ga „najvećom prevarom 20. vijeka“. Svjestan potencijala za re-traumatizaciju koji Srebrenica ima za Bošnjake, Dodikova retorika poricanja je godinama postajala sve otrovnija i postepeno je oblikovala diskurs o ovom pitanju među bosanskim Srbima: „Ja kažem da u Srebrenici nije počinjen genocid. Nije bilo genocida! Postojao je plan po kojem su pojedini strani i bošnjački političari planirali da nametnu odgovornost nama Srbima za nešto što nismo uradili!” ponavlja Dodik godinama, sada već decenijama.

Prethodne pokušaje institucionalnog priznanja odgovornosti, uključujući televizijsko izvinjenje srebreničkim žrtvama 2005. godine od strane tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića, koje je uslijedilo nakon objavljivanja izvještaja Komisije za Srebrenicu, Dodik i njegovi sljedbenici su označili kao „izdaju srpstva ”.

Pod naletom politike poricanja neutralisana su i zaboravljena sva potencijalna objašnjenja motiva i okolnosti koje su omogućile genocid u Srebrenici, kao i prilike za pomirenje koje su ova svjedočenja stvorila. Nekoliko takvih priznanja dali su oficiri i visoki srpski političari umiješani u pokolje u Srebrenici, ali nijedno nije tako jasno artikuliralo motiv ovog i drugih zločina koje su počinile srpske snage kao što je to učinilo potvrdno izjašnjavanje Biljane Plavšić, bivše predsjednice bosanskih Srba i Dodikove političke mentorke: „Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; i - kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela? Odgovor na oba pitanja je vjerujem - strepnja - zasljepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića - dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.“

Bilo je to 2002. godine, kada je postojala istinska nada u pomirenje. Dvadeset dvije godine kasnije, bezbrojne činjenice o motivima, planiranju i implementaciji genocida u Srebrenici utvrđene van razumne sumnje na različitim međunarodnim i domaćim sudovima, danas služe isključivo da ilustruju odsustvo istinske političke volje da se prizna pogubnost politike srpskog rukovodstva, koja je upregnula genocid za ostvarenje političkih i teritorijalnih ciljeva.

Tako dolazimo i do rezolucije.

Aleksandar Vučić odmah je poručio da će „jedna mala slobodarska zemlja štiti svoj integritet,“ da će "Srbija da bori za istinu" i da će uraditi nešto "što nisu očekivali od male Srbije".​ S druge strane granice, Milorad Dodik je predloženu rezoluciju označio kao "napad na Srbe" i odmah otputovao u Rusiju da se založi za veto. Dodik je naveo da je rezolucija "napad na pomirenje i može izazvati dalje međuetničke sukobe na Balkanu neopravdanim pritiskom na Srbiju i bosanske Srbe".

Ovom logikom dokument kojim se obilježava genocid u Srebrenici predstavlja napad na pomirenje i prijetnju regionalnoj stabilnosti, ali Dodikovo višestruko negiranje genocida i javno izrečena namjera da razbije Bosnu i Hercegovinu nisu.

Za bilo kojeg vanjskog posmatrača, Vučićevi postupci i Dodikova logika nemaju smisla s obzirom na njihovu deklarativnu opredijeljenost za evropske integracije, regionalnu stabilnost i trajni mir. Zaista, teško ih je razumjeti osim ako nisu kontekstualizirani u okviru nastavka ratnih napora da se postigne čvrsto i trajno razdvajanje etničkih grupa u Bosni, a Republika Srpska konačno inauguriše u posebnu državu za bosanske Srbe. U tom kontekstu, oni imaju savršenog smisla.

Srpski nacionalisti i dalje vjeruju da okvir Dejtonskog mirovnog sporazuma daje dobar razlog za nadu da je ostvarenje potonjeg cilja samo pitanje vremena i preslagivanja geopolitičkog odnosa snaga.

Posljedice epistemološkog zemljotresa koji je Srbija pretrpjela krajem 80-ih i početkom 90-ih, a koji je rezultirao tektonskim pomjeranjem od institucija i činjenica ka mesijama i mitovima, danas u potpunosti prožimaju njenu politiku i odnos prema susjedima. Vučićeva vlast je jasno pokazala svu svoju posvećenost pomirenju objavom da je „vreme stida prošlo i vreme tihog ponosa počelo“. Ova bolno iskrena izjava tadašnjeg i sadašnjeg ministra Aleksandra Vulina označilo je proglašavanje pobjede u ratu narativa o prošlosti i pogubnosti Miloševićeve politike u ratovima devedesetih između sljedbenika Miloševićevog projekta, s jedne, i takozvane „Druge Srbije“, s druge strane. „Predugo su nam govorili da se stidimo svojih ratnih heroja [osuđenih za ratne zločine]“, grmio je Vulin na proslavi Dana 3. armije, „ali ne više“. Nakon njegovih riječi ubrzo je uslijedila konkretna akcija. General Vladimir Lazarević, osuđen za zločine protiv čovječnosti zbog zločina koje su njegove snage počinile nad kosovskim Albancima, brzo je postavljen da predaje na najvišoj srpskoj vojnoj akademiji a brojni osuđeni ratni zločinci su u potpunosti rehabilitirani i unaprijeđeni u javne autoritete koji svakodnevno tumače društvene i svjetske probleme na srbijanskim televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Upitana da ovo prokomentariše, bivša premijerka Srbije Ana Brnabić je kratko uzvratila da se to može posmatrati kao obična kap vode u moru gadosti koje su činili drugi u regionu. Međutim, drugi dio ove izjave gospođe Brnabić bio je puno znakovitiji. Govoreći o tome da Tribunal u Hagu nije doprinio pomirenju rekla je da je „Srbija najgore prošla u Haškom tribunalu“. To implicira da većina optuženih pred Haškim tribunalom dolazi iz Srbije i zato je Srbija prošla najgore.

Istina je, međutim, da velika većina haških optuženika dolazi iz Bosne i Hercegovine, jer je u njoj počinjena većina zločina. Među njima, većina počinitelja potiče iz jednog od bh. entiteta – Republike Srpske, jer je velika većina civilnih žrtava ubijena na njenoj teritoriji. Problem je u tome što gospođa Brnabić, kao i njen šef Aleksandar Vučić, nastavlja da vidi ovu teritoriju kao dio Srbije, kao ratni plijen kojeg će se teže odreći nego Kosova ili bilo čega drugog.

Užarene cijevi ove suštinski ratne politike Beograda bljuju medijske salve ka Bosni i Hercegovini, na čijim tabloidnim punjenjima stoji: "Pozdrav Turci, jebo li vam Tribunal majku terorističku, pomirićemo se kad vam Đura oprosti što vas je tukao. Dakle, nikad." Ishod takvog pristupa pomirenju je konstantna nestabilnost i stanje političke krize u Bosni i Hercegovini kojoj svjedočimo od 2006. naovamo i kojoj se uslijed geopolitičkih turbulencija ne nazire sretan kraj.

Ad nauseum

Možda se ovdje pitate zašto sam ipak prihvatio da objašnjavam nešto što je, prema mojim sopstvenim riječima, već jasno i obrađeno ad nauseum, te zašto je ovaj dio teksta italiciziran. Razlog je jednostavan: ovo su sve odlomci iz mojih tekstova objavljenih na ovu temu u proteklih deset (10!) godina. Rezolucija koju pominjem nije ova tek usvojena u Generalnoj skupštini UN-a, nego ona sa skoro identičnim tekstom koja je oborena ruskim vetom u Vijeću sigurnosti prije devet godina. Identičan jezik je korišten i tada, Vučić i Dodik su prijetili nestabilnošću i novim sukobima koji će uslijediti ako rezolucija bude donesena, sve smo ovo već vidjeli i doživjeli. Samo se bojim da nismo ništa iz toga naučili, naprotiv. 

Potpuno je jasno da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, kao personifikacije jednog šireg fronta srpskog političkog bića koje, nažalost, uključuje i Srpsku pravoslavnu crkvu, obavještajne strukture, ogromnu većinu medija, i dobar dio akademskih struktura, ciljaju uništenje zajedničkog narativnog prostora Bošnjaka i Srba, te bilo kakve forme zajedničkog diskursa u kojem živi vizija mirne, prosperitetne budućnosti. Uništenje prostora za razgovor o zajedničkoj budućnosti se odvija kroz sprečavanje minimalnog konsenzusa o zločinima počinjenim tokom 90-ih. Uništenje bilo kakve mogućnosti zajedničke vizije budućnosti dio je dugoročne strategije konačnog odvajanja RS-a. Stoga je glavni fokus Dodikovih prijetnji vezanih za rezoluciju GSUN insistiranje na genocidnosti svih Srba koju rezolucija navodno promoviše i odbijanje „da živimo i dijelimo zrak sa onim koji nas proglašavaju genocidnim“. Ova retorika ima za cilj cementiranje ideje u srpskom diskursu da je zajedničkom životu, kakav god on bio, došao kraj i da se kreće u neizbježno razdvajanje, sa svim teškim posljedicama koje će srpski narod morati da istrpi zbog toga. Glavno oružje u ovom napadu na zajednički diskursivni prostor predstavlja taktika koju su srbijanski lideri prozvali “vremenom tihog ponosa” a koje uključuje rehabilitaciju osuđenih ratnih zločinaca, negiranje činjenica o počinjenim zločinima, vrijeđanje preživjelih žrtava i trijumfalizam u kojem se zločini ne samo pravdaju, nego i slave.

Čak i kada rade ono što moraju kako bi sačuvali svoje političke pozicije, usvajaju zakone potrebne za približavanje Evropskoj Uniji, pogodovanje evropskim i zapadnim partnerima u rasprodaji prirodnih resursa, opskrbu Ukrajine municijom i vojnom opremom, itd, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, a posebno on, ne propuštaju nijednu priliku da puste dozu otrova u javni diskurs, naročito kada se radi o temeljnim vrijednostima identitetnog narativa Bošnjaka – traumama. Retraumatizacijom Bošnjaka oni žele izazvati reakciju u kojoj će ovi zauzvrat dehumanizirati sve Srbe kao apologete ratnih zločina i isključiti bilo kakvu mogućnost razgovora i dogovora. Kroz ovu prizmu treba gledati sve Vučićeve i Dodikove izjave o rezoluciji Generalne skupštine UN-a o Srebrenici kojima se nastoji projicirati priča o rezoluciji kao činu nametanja kolektivne odgovornosti Srba i njihovoj “genocidnosti”, a u kojima se negiraju činjenice o ratnim zločinima, rehabilitiraju osuđeni ratni zločinci, napuhuju brojevi stradalih civila iz sopstvenog naroda, itd.

Treba napomenuti da Vučić i Dodik u ovom prljavom poslu imaju obilatu pomoć korisnih idiota među bošnjačkim kvazi-intelektualcima i medijima koji djeluju protiv istog zajedničkog narativnog prostora, samo sa druge strane, što zbog Dunning-Kruger sindroma, što iz oportunističkih razloga, što zbog sopstvenih trauma, a neki, očigledno, i kao agenti srbijanske obavještajne službe.

Društva koja se konstruktivno bave konfliktom

Dobro, dosta navođenja očiglednih činjenica. Šta učiniti? Moramo poći od istine koju svakodnevno živimo, koja buja u uzajamnim kontaktima ljudi i životu koji se odvija van polarizacije koju produciraju mediji pod Vučićevom i Dodikovom kontrolom, njihovi kolaboratori iz drugih medija koji prodaju sve za klik i ini pomagači u tom prljavom poslu: suprotno dehumanizirajućim stereotipima koje bljuju ovi izvori, mi nismo krvožedna plemena koja kipte od mržnje i čekaju pogodan trenutak da se međusobno pokolju. Zajednički prostor za razgovor u kojem mogu egzistirati kompleksne istine, a ne samo redukcionizam o „nama“ i „anamo njima“, još uvijek postoji, koliko god on bio mali.

Sarah Cobb, vodeći svjetski autoritet u izučavanju uloge narativa u konfliktu sa George Mason univerziteta, razvila je model promatranja narativnih struktura u konfliktnim sredinama poput naše. Taj model zasnovan je na analogiji drveta – korijenje čine priče, mitovi i iskustva, uključujući generacijske traume, grupe na kojima se zasniva njen identitet. Kada dovodite u pitanje to korijenje, spremnost članova te grupe na razgovor o prošlosti se drastično smanjuje. Okvir koji koristimo da bismo tumačili stvarnost oko sebe predstavlja stablo drveta i direktno je oblikovan korijenjem, ili pričama i mitovima koji određuju ko smo i kako vidimo svoju pripadnost grupi. A odluke koje donosimo, politike koje podržavamo, svakodnevne priče koje dijelimo i pričamo, to su grane narativnog drveta iz modela Sare Cobb. Prema njenoj teoriji, društva koja se konstruktivno bave konfliktom stvaraju prostor u kojem krošnja buja i neprestano se grana – gdje ljudi razgovaraju i imaju prostora da kažu svoje istine, da izraze svoja uvjerenja uz puno uvažavanje mogućnosti da se mnogi s njima neće složiti. Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i korisni idioti koji svjesno ili nesvjesno rade za njih svakodnevno usmjeravaju zube svojih motornih pila ka našoj krošnji i pokušavaju da je potpuno srežu i ostave samo suho stablo kojim struji otrov binarnog diskursa zasnovanog na „nismo genocidni – jeste genocidni“ mantri.

Konstruktivna uloga medija u takvim okolnostima bila bi u neprestanoj kompleksifikaciji tog narativnog prostora, u propitivanju simplificiranih priča koje nemaju nikakvu vrijednost osim polarizacije, u odbijanju da se učestvuje u provedbi Vučićeve i Dodikove politike za klik i profit. Takvo djelovanje uključivalo bi neprestanu promociju dijaloga koji komplikuje linearne, dehumanizirajuće narative o ljudima sa kojima živimo, prihvatajući da mir ne može biti zasnovan isključivo na konsenzusu o prošlosti, ali da u javnom diskursu nikako ne može biti mjesta vrijeđanju žrtava i njihovoj re-traumatizaciji.

Kako rekoh, mi nismo krvožedni Orci koji žive da bi dočekali trenutak da ubiju komšiju. Ali, kao ni drugi, nismo ni imuni na strah od podmetanja i nacionalizma. Mi ćemo, kao i bezbroj drugih nacija, u dobru i zlu, pod „pravim“ okolnostima slijediti naše vođe u rat, bez obzira na formu. Upravo sada živimo u ratu za „istinu“ o etničkoj superiornosti, herojstvu i žrtvi koja ima za cilj da oblikuje stavove narednih generacija. A u ratu ne može biti priznanja neprijateljske patnje, a kamoli pomirenja. Jasno je, valjda, ko provodi i priziva rat o kojem govorim. A valjda je jasno i da velika većina ljudi želi mir, uključujući i veliku većinu novinara. Valja to i pokazati.

Ah da, zaboravih navesti drugi razlog zbog kojeg mi se gadi pisati na ovu temu: potpuno ludilo koje vlada u javnom diskursu Vučićeve Srbije na ovu temu i preliva se u Bosnu i Hercegovinu preko Dodikovih medija i ranije pomenutih korisnih idiota. Zar se stvarno može razgovarati sa čovjekom koji na glasanju u Generalnoj skupštini UN-a žvaće zastavu svoje zemlje i drelji se k’o pečen zec? Ne pada mi na pamet da se valjam u tom blatu. Radije odoh zalivati svoju lipu što smo moj Miroslav i ja posadili u dvorištu porodične kuće u Prijedoru i gledati kako joj buja krošnja, svaki dan sve raskošnija i veća.