Zid plača samo je druga strana ogromne kamene zavjese iza koje pet hiljada mogu da se mole jedino pod kontrolom pendreka i puške. Sa one strane tog istog zida, malo više, svega nekoliko metara debelog, nema ni puške ni pendreka, nema ni pretresa ni uhođenja. Ni Bog u Jeruzalemu, očigledno, nije istih prava sa ove i one strane zida.

Foto: Yarin Kirchen/cc

Danas mi to izgleda ovako. Prije trideset godina bilo je manje tehnike i mnogo više žive riječi. Bivali smo na licu mjesta, tamo gdje se stvarala istorija. Bilo je opasnije ali je istina svima bila bliža. Vjerovali smo vlastitim očima više nego tuđim interpretacijama, često diktiranim kojekakvim zadnjim namjerama. "Oslobođenje" je slalo dopisnike po svijetu, od Njujorka i Pariza, preko Moskve i Berlina do Rima i Kaira... Imao sam veliku sreću da osamdesetih odem na Bliski istok, kao stalni diopisnik iz Kaira, i odatle pratim zbivanja u cijelom regionu. Da pišem o prošlosti, osluškujem ono "danas" i slutim budućnost.

Tih godina sve je vodilo prvom palestinskom ustanku, "intifadi". Nakon puno viđenog što je prethodilo ustanku, za tadašnju Redakciju Lista bilo je logično da moram biti tamo kada sve počne. Izvještači iz Jeruzalema nagovještavali su krajem januara 1987. da okupljanja uz molitvu u Al Aksi i na platou pored Omarove džamije, mogu biti povod za iskre koje će zapaliti nagomilane frustracije i biti znak za pripremanu akciju. Trebalo je tada biti tamo. I bio sam. U petak, 23. januara te godine, pisao sam:

"U naizmjeničnom smjenjivanju toplih i sunčanih, sa tamnim i kišnim danima, ovo jutro kao da se mimo reda uguralo u rano proljeće, prijatno i mirišljavo. Kada bi moglo samo da se gleda u nebo, ili u zlatni odsjaj prelijepe kupole Omarove džamije, možda bi i mogao na tren da se zaboravi dah okupacije što se već svima uvukao pod kožu. Nekako je posebno zlokobno baš danas, u petak, kada hiljade muslimana vjernika hrli pred Al Aksu, treće po značaju svetilište te vjere, odmah iza Meke i Medine. Pa ako je tamo Poslanik proveo život, u Jeruzalemu se, odavde, "uzdigao" na nebo. Tihi razgovori, molitva, pričice o svakodnevnici, propitivanje o zdravlju i životu – tako je odvajkada izgledao put vjernika prema ovom  mjestu na kojem će se ubrzo naći i do pet hiljada duša.

Tog prava na mir u hodu ka džamiji, onog tihog komšijskog čavrljanja i onda spokoja u iščekivanju svete riječi, sada više nema. Između kolona vjernika guraju se grupe uniformisanih muškaraca i žena, vojnika i policajaca sa pendrecima u rukama jednako kao i sa puškama, sa gas-maskama samo privremeno otkopčanim. Oni u zelenim uniformama opremljeni su kao da kreću u desant: redenici municije, šljemovi, čuturice, automati i pištolji, uz obavezno zavrnute rukave do iznad lakata, baš filmski, tamne naočare i pokoja šara na leđima... Revnosniji su iscrtali svoje pendreke i njihovim se izgledom naslađuju pred vjernicima. U grupama gaze po travnjaku ispred džamije, zalaze u žbunje i tamo nešto "traže", okreću se prema ženama na platou i drsko dobacuju. Ljudi šute i prave se da ne vide. Na uskim ulazima što vode prema svetim mjestima biće pretreseni da, ne daj bože, ne unesu tamo nešto nepoželjno. Tjeskoba, gnjev i duboka povrijeđenost izbijaju iz očiju ljudi što malo mira ne mogu naći ni tu, pred svetilištem, u petak pred podne. Sa krovova okolnih kuća tiho zuje kamere desetina TV snimatelja, škljocaju foto-aparati, a svi "nešto" očekuju. Još malo više, na krovu sprat iznad terase na kojoj su novinari, gomila je izraelskih vojnika koji kontrolišu i vjernike i novinare, ispod sebe. Bila je to zaista "strogo kontrolisana molitva". Ta se kontrola vojnicima, očigledno, i više nego svidjela. Svidjela se toliko da je jedan Italijan, novinar, pola u šali a pola s gorčinom, dobacio: "Marks je ovdje zaista neprimjenjiv – religija nije opijum za narod, već opijum za vojsku".

Molitva pod budnim okom vojske spremne da i povodom najmanje sumnje o neredima odapne strele otrovnog gasa prema ljudima, nije kontrolisana na isti način tek desetak metara dalje – tamo gdje u svoj religijski svijet zaranjaju sinovi Davida i Solomona. Zid plača samo je druga strana ogromne kamene zavjese iza koje pet hiljada mogu da se mole jedino pod kontrolom pendreka i puške. Sa one strane tog istog zida, malo više, svega nekoliko metara debelog, nema ni puške ni pendreka, nema ni pretresa ni uhođenja. Ni Bog u Jeruzalemu, očigledno, nije istih prava sa ove i one strane zida. Mjesto je, doista, za plakanje. Pa i oni što se nad ovom činjenicom danas samo zlokobno cerekaju, shvatiće to, kad-tad.

Na kraju strogo kontrolisane molitve tog petka, u Al Aksi, desilo se ono što su policajci i vojnici slutili. Bilo je stisnutih pesnica visoko podignutih, i gnjevnih povika, bilo je suzavca i drugih otrova, bilo je krvavo kolo što se kidalo i ponovo ispreplitalo između onih što dođoše po svoju molitvu, s jedne, i onih koji ne znaju ni za kakvog boga, takvi kakvi su, s druge strane. A tamo iza, ili ispod Solomonovog zida, kako hoćete, ljudi u crnom i dalje su se mirno klatili glava priljubljenih ogromnim kamenim gromadama, gurajući grozničavo komadiće papira sa ispisanim željama u procjepe nadohvat ruke. Ostaje nada da na nekom od tih papirića, možda, piše i želja da se sve ono što tutnji iza zida jednom zanavijek zaustavi i da se svako dozove u miru i spokoju njegovome bogu, bez policijske pratnje i vojne kontrole.

Dva dana kasnije, u nedelju, javio sam "Oslobođenju" iz Jeruzalema: Izraelski ministar bez portfelja Ariel Šaron izjavio je danas da treba likvidirati političko i vojno rukovodstvo PLO-a i da mu ne treba dopustiti da slobodno obilazi svijet. I dodao je, "mi smo to činili u prošlosti i činićemo opet..."

Mnogo godina kasnije, vojnici više nisu dozvoljavali ni turistima, ni putnicima namjernicima pa ni diplomatama, svima koji su im bili sumnjivi, da uđu na plato ispred Al Akse i zlatne "Kupole na stijeni". Odnedavno, kaže prijatelj koji je bio u Jeruzalemu, uglavnom ne daju nikome. Niko o tome ništa ne javlja. A tolika tehnika, sve se zna kad se hoće. Čini se da je sve drugačije.

Posebno novinarstvo.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.