Iz kulturnih praksi, kritičke revalorizacije društvenih i političkih narativa, dolazi suštinska promjena.

foto: Pixabay / Ilustracija

Pitanje kulture kao društvene kategorije od posebne važnosti za jednu zajednicu koja drži do sebe u okvirima bosanskohercegovačke stvarnosti i javnog prostora jedno je od najproblematičnijih i najmanje zastupljenih u pogledu izbornih procesa, kampanja i onoga što oni sa sobom nose. Kada kažem najproblematičnijih, mislim prije svega na činjenicu da kultura nije unutar ovdašnjeg političkog spektra prepoznata kao vrijednost u koju treba ulagati i kojom se treba baviti kroz ozbiljna planiranja i strategije.

Kultura je u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, pa time i unutar političkog narativa, prisutna prije svega kao sredstvo populističkog inžinjeringa, drugim riječima, kultura se sa jedne strane koristi u svrhu puke stranačke promocije ili se, sa druge strane, svodi na tradicionalističke modele folklornog manifestiranja identitetskih obrazaca etničkog.

Ono što između toga ostane neprestana je i neizvjesna stalna borba pojedinki i pojedinaca da u institucionalnom i vaninstitucionalnom (projektnom i aktivističkom) prostoru pokušaju održati produkciju i opstojnost u kulturnim institucijama koji korenspondiraju sa savremenošću i njenim tokovima. Dakle, ako pogledamo sa tog stanovišta, ono što bi bilo označeno kao državna kultura i njene sveobuhvatne strategije - u smislu planiranja, razvoja, razumijevanja samog smisla onoga što pod kulturnu djelatnost kao takvu pripada - u našim uslovima gotovo u potpunosti izostaje. Kada to kažem, mislim prije svega na odsustvo stvarne državne brige o razvoju i smislu kulturne djelatnosti.

Da ona nije stihijski incident, da se o kulturi ne govori samo kada institucije dođu pred gašenje, pa se kratkoročno alarmira javnost kako bi se skrenula pažnja na težak položaj zaposlenika i otežan rad. I kada se dođe do takvih okolnosti, kao što je nedavno bio slučaj sa Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom BiH, vlasti odluče odriješiti budžetske bisage i zakrpiti trenutne problem. Međutim, ono što neprestano izostaje jesu suštinska rješenja, pa se po pravilu najvažnije institucije kulture jako brzo iznova nađu na onoj mrtvoj tački nemogućnosti da svoj rad obavljaju profesionalno i bez strahovanja kako će u finansijskom smislu pokriti one najbazičnije troškove.  

Jedan od razloga toga je svakako nepostojanje krovnog državnog ministarstva kulture, iz čega proizilazi to da najvažnije ustanove koje baštine ono što bi se u uređenim okvirima smatralo nosećim stubovima kulture jedne zajednice nemaju svoj status niti su prepoznate kao opšte dobro u svim dijelovima ove zemlje.

Na nižim pak nivoima vlasti - entitetskim, kantonalnim, gradskim ili opštinskim postoje na godišnjem nivou budžeti i administrativna tijela koja se u načelu bave kulturom. Imajući na umu činjenicu da većina javnih kulturnih institucija u BiH ovisi direktno od političkog i stranačkog uticaja, jer u ovdašnjoj partitokratiji rukovodstva kulturnih ustanova se uglavnom biraju po stranačkom ključu, a rijetko prema stručnosti i kvalitetima, doimalo se važnim pokušati analizirati koliko je kultura uopšte zastupljena u predizbornim stranačkim programima, te kako se prema njoj odnosi u izbornim kampanjama. Da li teme iz kulture pronalaze svoje mjesto u predizbornim obećanjima, govori li se o njima, te nude li kandidati za različite funkcije neki vid rješenja ili prijedloga kako poboljšati status kulture unutar neke od zajednica.

Budući da su iza nas Lokalni izbori, pokušao sam iz onoga što su javni istupi kandidata za različite funkcije doći do odgovora na pitanje da li se kultura u bilo kom smislu smatra relevantnom temom kojoj se posvećuje pažnja. Ukoliko kultura nije prepoznata na državnom nivou kao ono čime se treba baviti, da li se na nivou gradova i lokalnih zajednica za nju ostavlja nešto više prostora? Prije svega jer suštinska snaga kulture počiva na toj bazi, iz lokalnog zapravo kreće svaka vrsta promjene, jer u sebi sadrži ono što se neposredno tiče kvaliteta života građana. Odnosno, bez obzira na nepostojanje konkretne državne strategije za razvoj kulture, mnogo toga bi se moglo uraditi i promijeniti ukoliko postoji dovoljno sluha na nižim nivoima vlasti. Polazeći od lokalnih sredina, reaktiviranjem kulturnog naslijeđa i infrastrukture koja u većini bh. sredina još uvijek postoji, moglo bi se postići da se situacija unutar kulturnog polja mijenja uprkos svemu.

Prateći izborne debate, te analizirajući stranačka obećanja (u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru), budući da oni koje građani biraju na lokalnom nivou direktno donose odluke o pitanjima koja se tiču i kulturnih politika, pokušao sam utvrditi figurira li kultura kao konkretno zastupljena oblast unutar stranačke manifestacije političkog. Većina vodećih stranaka u oba entiteta države BiH u svojim opštim programima ima odjeljke koji se načelno tiču kulture i njene važnosti za ovo društvo. U tim odjeljcima se proklamuje važnost očuvanja kulturne baštine, naglašavaju se zalaganja za razvoj filmske industrije, opredijeljenost za ukidanje PDV-a na knjige, rješavanje statusa najvažnijih državnih institucija i slično. Ono što izostaje jeste jasna lokalna strategija kako postići sve ono unutar odjeljaka programa koji se tiču kulture.

Pored toga, nemamo unutar stranačkih javnih istupa konkretne primjere onoga što su stvarni rezultati rada njihovih predstavnika na različitim nivoima vlasti kako bi se status kulture kao društvene oblasti unaprijedio. Kada je posrijedi predizborna kampanja, ono što su bila obećanja i istupi kandidata na nedavno održanim Lokalnim izborima, primjetno je da kultura uopšte ne spada u onaj spektar tema na koje se obraća pažnja. Kultura je u tom smislu ostala potpuno nevidljiva.

Na uzorku tri pomenuta centra, Sarajevo, Banjaluka i Mostar, nisam uspio da čujem, niti pročitam ni jedan glas koji se na bilo koji način doticao obećanja ili zalaganja za bilo koji segment kulturnog života lokalne zajednice ili grada. Nijedan od kandidata/kinja kako za gradonačelničke, načelničke ili odborničke funkcije nije našao za shodno da se posveti tome. Najbliže gdje se prilazilo kulturi jesu oblasti spomeničke arhitekture ili pojedini infrastrukturalni projekti koji se odnose na sportsko-rekreativnu oblast. Otuda, kao dvije najvažnije teme koje su posredno imale prizvuk kulture unutar ovog izbornog procesa, jesu akcije gradonačelnice Sarajeva (koja je bila kandidatkinja za načelnicu opštine Novo Sarajevo), spomen-tenk u parku pored sarajevske Druge gimnazije, i gradonačelnika Banjaluke, u vidu spomenika Kralju Tvrtku I. Sve drugo je, kako se čini, u potpunosti izostalo.

Kada su u pitanju mediji, odnosno medijski profesionalci koji su ugošćavali i sučeljavali kandidate različitih stranaka u ovom predizbornom ciklusu, takođe je primjetno da naša javnost teme iz kulture uopšte ne smatra relevantnim u smislu onoga što bi trebalo pitati kandidate kojima su građani trebali dati svoj glas. Nisam uspio u tom pogledu (a ispratio sam sve debate kandidata za načelničke i gradonačelničke funkcije na portalu Klix.ba, RTRS-u, BN televiziji i FTV-u) pronaći ni jedno pitanje koje se odnosilo na kulturu, u kojem se ona posredno ili neposredno tematizirala kao ono što nas se kao građana tiče.

Jasno je da u BiH postoji cijeli niz važnijih, egzistencijalnih pitanja koja zaokupljaju građane i potrebniji su za njihov  život, ali činjenica da kultura nije uopšte percipirana kao ono na što bi se unutar jednog izbornog ciklusa trebalo obratiti pažnju pokazuje potpunu nebrigu za onaj supstancijalni društveni okvir koji nas izdiše iznad pukog političkog i stranačkog tavorenja.

Ako znamo da još uvijek na lokalnim nivoima postoje kakvi takvi budžeti za kulturnu djelatnost onda bi bilo logično da nas se tiče i u kom pravcu idu sredstva poreskih obaveznika, za šta se ona koriste ili u šta se ulažu. Pored toga, koliko kod se kultura doimala kao ono što je marginalno, odnosno manje važno za dobrobit na lokalnom nivou, jasno je da iz kulturnih praksi, kritičke revalorizacije društvenih i političkih narativa, dolazi ona suštinska promjena. Kultura nije ono što možemo pojesti, ali jeste ono što nam otvara prostor da bismo mogli domisliti budućnost koja bi bila drugačija, uređenija i humanija. Na koncu, kultura kao takva jeste onaj nužni korelativ društva, ona nas kultiviše da ne bismo postali najdoslovnije političke životinje.

___