Poljubite budućnost: Muzika i ljubav kao otpor ratu

Kiss the Future: Snimci koji čuvaju prošlost

Poljubite budućnost: Muzika i ljubav kao otpor ratu

Vrijednost televizijskih i privatnih snimaka u dokumentarnom filmu Kiss the Future.

foto: SFF

Priča o ratnom Sarajevu ponovo je bila tema medija u svijetu, a o njoj su pisali The Guardian, The Hollywood Reporter, Indiewire, Variety. Razlog za to je dokumentarni film Kiss the Future (Poljubite budućnost) producenata Matta Demona i Bena Afflecka u kojem su „glumci“ Bono Vox, David Howell Evans - the Edge, Bill Carter, Christiane Amanpour, Bill Clinton, Srđan Jevđedić, Enes Zlatar Bure, Vesna Andree Zaimović, Senad Zaimović i drugi.

Producenti i režiser Nenad Čičin-Šain računali su da ovaj film nikada neće napuniti „box office“ u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), ali su se vodili da je zadatak umjetnosti, između ostalog, da kod gledaoca probudi emociju i empatiju. Film je otvorio 29. Sarajevo Film Festival (SFF), a publika ga je ocijenila kao najbolji dokumentarni film prikazan ove godine na SFF-u.  

Kiss the Future objedinjuje priču o opsadi Sarajeva, kulturnom životu u gradu tokom opsade i koncertu U2 kroz razgovore sa osobama koje su bile dio muzičke i kulturne scene tokom rata, razgovore sa bivšim predsjednikom SAD-a Billom Clintonom, novinarkom Christiane Amanpour i članovima benda U2. U filmu se provlači i ljubavna priča Vesne Andree i Senada Zaimovića u opkoljenom gradu. Sve linije filma uvezuje Bill Carter, pisac, novinar, scenarist i režiser, koji je muzičku scenu, svoj boravak u Sarajevu te kontakt sa grupom U2 opisao u knjizi “Budale srljaju gdje se anđeli boje kročiti”. Nakon gubitka voljene osobe 1993. godine zaputio se u Sarajevo kao dio ekipe humanitaraca koja je nosila pomoć za djecu. Tad nije imao ideju da će se njegov humanitarni rad pretvoriti u sponu Sarajeva i grupe U2, koja je kulminirala velikim koncertom ovog benda na stadionu Koševu u septembru 1997. godine.

Filmski kritičari su na različite načine opisali film, kao priču o opkoljenom gradu u kojem se pod granatama svira rock and roll, kao poveznicu sa Ukrajinom, kao proizvod velikih producentskih imena i koncert grupe U2 - sve ovo ima svoju marketinšku vrijednost. Nakon što je film prikazan na SFF-u pojavili su se brojni komentari o filmu i na društvenim mrežama. Urednica Al Jazeera Balkans Ermina Gakić-Kulenović je na Facebooku napisala da je film “oda hrabrosti pojedinaca, naivnosti i snazi kolektiviteta, apsolutnoj ljubavi ogoljenoj do same esencije, ljepoti, mladosti, rock and rollu o nama”, a nekadašnja direktorica Narodnog pozorišta Sarajevo Marijela Margeta Hašimbegović da “film dokazuje snagu dokumentarnog filma koji trajno bilježi istinu o vremenu mraka ljudske civilizacije, ujedno otvara prostor suočavanja sa traumom”.

Kritičari i publika ipak se nisu dotakli vrijednosti video materijala, arhivskih snimaka rata korištenih u filmu, bez kojih objektivno filma i ne bi bilo. U razgovoru održanom na ovogodišnjem Berlinaleu, gdje je film i premijerno prikazan, Čičin-Šain je pomenuo da je pored dobre priče za film, arhiva Billa Cartera bila od izuzetne koristi. Na istom panelu, Zaimović je istakao da bez kamere novinarke Kasije Wyderko, koja je radila za meksički kanal ECO, ne bi snimili njihov najsretniji momenat tokom rata. Snimajući njihovu svadbu i šetnju kroz razrušeno Sarajevo, snimatelj Muhamed Haćimić-Pinca je zabilježio ne samo dio njihove privatne historije već i historije opkoljenog grada.

Snimak svadbe i kratki kadar sa djecom koja sjede na zidiću preko puta kafića SOS i veselo posmatraju radost svatova, nezaboravni su dio filma. Za tu djecu u to vrijeme svadba i veselje njima nepoznatih ljudi bilo je nešto novo. Sjedili su na zidiću kao u prvom redu nekog bioskopa.

Snimci sa ulica Sarajeva, djece koje pjevaju o Sarajevu, ljudi koji nose vodu u kanisterima, pretrčavaju raskrsnice Sarajeva pokušavajući ostati živi nisu snimljeni za neki dokumentarac. U većini slučajeva to su televizijski snimci novinarskih ekipa koji su se pokazali izuzetno značajnim kao dokazni materijal ali i za sedmu umjetnost. Stotine televizijskih ekipa su snimile hiljade sati materijala, a napisano je i bezbroj novinskih tekstova. Dio tih materijala je korišten kao dokazni materijal na procesima pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a dio i kao sadržaj za dokumentarne filmove. U filmu Kiss the Future, snimci daju sliku riječima, oživljavaju intervjue sa akterima filma ali i ukazuju na protok vremena. Na tim snimcima, akteri filma su 30-tak godina mlađi, izmučeni i mršavi. Danas su svi oni uspješni u poslovima kojima se bave, preživjeli su opsadu Sarajeva i nastavili svoje živote.

Poslije svake pogledane pozorišne predstave ili filma, uglavnom kod gledaoca ostane poneka scena koje se rado sjećaju. U filmu Kiss the Future je to razgovor Senada Zaimovića, urednika Rat-Arta na TV BiH i Billa Cartera. Carter je u redakciju Rat-Art-a došao sa idejom da TV BiH, tačnije, redakcija Rat-Arta, zatraži intervju sa Bonom. Plan je bio da redakcija na memorandumu televizije napiše molbu za intervju sa Bonom jer je U2 u to vrijeme bio na turneji po Evropi, a da će Carter obaviti sve drugo. Nakon što je saslušao Billa, Zaimović ga je ljubazno zamolio da zatvori vrata sa druge strane kancelarije. Carter se nije zbunio pa je podršku zatražio na drugom mjestu i istu ideju prezentirao direktoru TV BiH, koji je, za razliku od Zaimovića, shvatio Carterov entuzijazam. Sve dalje je historija – potvrda za intervju je došla putem fax-a, a nakon razgovora sa Carterom i priče o ljudima koji sviraju pod granatama, Bono Vox je odlučio da dođe u Sarajevo i svira sa njima.

Upornost Billa Cartera se pokazala ispravnom kao i upornost građana Sarajeva da u nenormalnim uslovima bez vode, struje, hrane i pod svakodnevnim granatiranjem pokušaju da žive normalne živote – slušaju muziku, idu na pozorišne predstave i promocije knjiga. Martin Bell, novinar BBC-a, tokom snimanja intervjua o svom svjedočenju pred Haškim tribunalom u sklopu projekta Mediacentra Novinarstvo kao prvi nacrt historije na pitanje Tihomira Loze o čemu je Bell razgovarao sa Radovanom Karadžićem i Nikolom Koljevićem i šta su njihovi argumenti za opsadu Sarajeva, Bell je odgovorio: “Njihovi argumenti su se svodili na to da su oni žrtve. Jedno od opravdanja je bilo – na primjer, bombardovali su centar Sarajeva i teško oštetili veliku biblioteku pored Miljacke i njihovo opravdanje za to je bilo da je biblioteka bila arhiva fundamentalističke islamske literature“.  

Bell se referira na Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH u kojoj je čuvano naslijeđe svih naroda u BiH. U lomači biblioteke nepovratno je izgubljeno oko 90 posto fonda, a par mjeseci prije biblioteke zapaljen je i Orijentalni institut u Sarajevu. Helena Walasek je u knjizi „Bosnia: Destruction of Cultural Heritage“ (Bosna: Uništavanje kulturne baštine) opisala kako je rušenje kulturne i religijske baštine, naročito one koja predstavlja multietičnost, bilo jedno od strateških ratnih ciljeva. Koncerti, predstave i promocija knjiga pod opsadom bili su vid otpora.

Kiss the future u prvi plan ističe muziku kao model otpora, ali vrijedi podsjetiti i na druge oblike kulturnog života u Sarajevu tokom opsade. U knjizi Davora Diklića pod nazivom „Teatar u ratnom Sarajevu“ u uvodniku se bilježi da su tokom opsade u Sarajevu objavljene 263 knjige, prikazane 182 pozorišne premijere u Kamernom teatru 55, Sartru, Pozorištu mladih i Narodnom pozorištu, da je snimljeno oko 156 kratkih i dokumentarnih filmova. Video, novinski i pozorišni arhivi čekaju da detalji ovih dešavanja ugledaju svjetlost dana, kao što su televizijski i privatni snimci iz opkoljenog Sarajeva dočarali svijetu snagu ljubavi i muzike.

___
 

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.