Osamsto akreditiranih predstavnika medija. Gdje može bolje?

foto: Mediacentar Sarajevo

Trideseto izdanje Sarajevo Film Festivala (SFF) završeno je uz dodjelu nagrada i veliki aplauz. Novinari i novinarke su kroz program uživo, televizijske priloge, članke na portalima, objave na društvenim mrežama tokom osam dana pružali informacije o filmovima, nagradama, razgovorima, ali i crvenom tepihu. Kao i prethodnih godina, izostao je veći broj ozbiljnih filmskih kritika, a neki od najčitanijih sadržaja bili su oni o načinu oblačenja američke glumice Meg Ryan.   

Ove godine je bilo 805 akreditovanih predstavnika medija, od kojih je 71 posto bilo iz Bosne i Hercegovine, 16 posto iz regije, dok su ostatak činili predstavnici međunarodnih medija, rečeno je iz Press odjela SFF-a. U mobilnim studijima, lokacijama uz crveni tepih na Pozorišnom trgu Susan Sontag, u prosjeku je bilo 30 gostiju dnevno i ukupno 210 zakazanih gostovanja. Takve studije su imali Klix Studio, N1, BH Telecom studio, Variety Lounge, TRT, BHT, BH Radio 1, RSG, TV SA, Fena (Cineplexx). Ostali intervjui također su se održavali na festivalskom trgu.

Akreditovani mediji su mogli prisustvovati press projekcijama, konferencijama i razgovorima, putem press službe ugovarati intervjue te koristiti službene fotografije festivala. Dužni su bili i poštovati poseban pravilnik, koji, između ostalog, objašnjava pozicije za novinare i fotografe te dress code na crvenom tepihu, ali i obavezu dostavljanja svih objavljenih sadržaja 15 dana nakon održavanja festivala. Ukoliko ta pravila prekrše, postoji mogućnost da im se akreditacija oduzme ili da im sljedeće godine bude uskraćena.

“Akreditacije su podijeljene u kategorije A, B i C: svaki akreditirani predstavnik medija bez obzira na vrstu akreditacije ima osiguranu besplatnu ulaznicu za filmove iz Takmičarskih programa. Za Takmičarski program - igrani film svako jutro u Narodnom pozorištu održava se jutarnja press projekcija namijenjena prije svega predstavnicima medija, nakon koje slijedi press konferencija. Vrste akreditacija omogućavaju predstavnicima medijima određen broj besplatnih ulaznica za filmove u ostalim programima, a prednost zbog ograničenog kapaciteta kina imaju mediji koji se prije svega bave filmom i filmskom kritikom”, kazala je menadžerica Press odjela SFF-a Andrijana Copf za Media.ba. Filmske kritike su, navodi, objavljivane u magazinima kao što su Screen, Variety, Business Doc Europe i Cineuropa.

Vrsta akreditacije ovisi o različitim faktorima, objašnjava Copf. “Vrsta medija, specijaliziranost za film, količina i kvaliteta sadržaja objavljenog o festivalu, partnerski status, press clipping koji osoba prilaže za akreditaciju kao i press clipping koji pošalje nakon održanog festivala, broj akreditovanih ispred istog medija i zanimanje unutar te medijske kuće”, navodi neke.

Najveće prednosti imaju partnerski mediji festivala, ali pojedini iz BiH o odnosima i iskustvu nisu htjeli javno govoriti. O tome da li određeni mediji dobijaju finansijska sredstva za praćenje festivala, Copf kaže da je to poslovna tajna.

"Partnerski ugovori su različitih kategorija i odgovor na pitanje koliko sredstava izdvaja Festival (ili medijski partner), i izdvajaju li uopšte, dio je poslovne povjerljivosti", istakla je Copf.

Dodala je da je u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Crnoj Gori bilo oko 9.000 medijskih objava o SFF-u.

Odnos prema novinarima iz BiH

Iskustva novinara u izvještavaju sa festivala su različita, a procedure dobivanja karata i ugovaranje intervjua ne idu uvijek lako. Novinari iz BiH naglašavaju da odnos prema medijima iz BiH može biti bolji.

“I jedni i drugi se trudimo uraditi ono najbolje što možemo, novinari koji prate kulturu su uvijek u službi dobrih priča i promocije naše zemlje, nadam se da će i u godinama koje dolaze festival shvatiti da u našoj zemlji ima poznavalaca kulturne zbilje pa im osigurati uslove i dati im šansu i više prostora nego nekim medijima iz regije”, ističe urednica redakcije za kulturu i voditeljica magazina “Art Depo” na BHT1 Mediha Adrović.

Osnivačica i izvršna direktorica lifestyle magazina Fashion.Beauty.Love Besima Svraka kaže da se ne može razgovarati o izvještavanju medija sve dok, kako je naglasila, SFF ne obezbijedi normalne uslove za rad novinara.

“Kvalitetno novinarstvo zahtijeva neometan pristup informacijama, ravnopravno tretiranje svih medijskih kuća i stvaranje okruženja koje omogućava normalan rad novinarima/kama i fotoreporterima/kama”, istakla je Svraka.

Novinarka rubrike kultura, magazin i lifestyle u Faktor.ba Merima Čustović govori da je doživljala i “sjajan i užasan” odnos od Press službe ali da za sve što se požalila timu SFF-a isti dan su popravili uz izvinjenje. Govori da je “javna tajna” da kolege iz regije imaju bolji tretman od lokalnih novinara.

“Očekivano je i vjerovatno razumljivo da postoje partnerski mediji, i ključni medijski pokrovitelji, ali te diferencije u odnosu spram medija i novinara ne smiju biti vidljive”, rekao je Slađan Tomić, novinar Buke.

Izazov mu predstavlja i to što medijski radnici teško mogu doći do karata za druge filmove osim takmičarskih. Karte za određeni broj filmova novinari mogu preuzeti na dan projekcije ili dan ranije, kada su svi najgledaniji filmovi i serije već rasprodate i za novinare nema mjesta.

“Velika je zainteresovanost medija za festival, a kapaciteti premali. Tako nas je u jednom trenutku pet ili šest ekipa istovremeno radilo intervjue u jednoj prostoriji. To su užasni uslovi za rad i ogromna smetnja za snimanje zvuka”, ispričao je Tomić.

Mersiha Drinjaković, urednica Gracije, smatra da se propusti ili zakašnjele reakcije dešavaju kad imate veliku festivalsku mašineriju.

“Organizatorima SFF-a se dosad iskristalizovala neka domaća medijska scena koja s velikim entuzijazmom prati festivalska dešavanja – pozicionirati takve, dati im prostora za djelovanje, odati priznanje za posvećen rad, istaći povremeno predanost medija iz BiH koji evo već tri decenije prate festival, od samih početaka do danas. I na koncu, domaći mediji su oni koji su tu 12 mjeseci i prate sve ono što festival iznjedri u svim tim danima i mimo onih udarnih festivalskih”, govori Drinjaković.

Iskustva novinara iz regije

Novinari iz regije koji rade za partnerske medije festivala imaju drugačija iskustva ali i oni nailaze na izazove. Milena Zajović, novinarka Večernjeg lista iz Hrvatske, kaže da je nailazila na prepreke u dobivanju već odobrenih akreditacija, fotografija, ulaznica za filmove o kojima je trebala pisati.

Kaže da proteklih nekoliko godina SFF ima “ozbiljnih organizacijskih izazova”, ali da je “svoje probleme” rješavala relativno brzo nakon što se direktno obraćala voditeljici ureda za goste festivala.

“To je najvidljivije u festivalskom centru u kojem volonteri i radnici jednostavno nemaju dovoljno informacija, pa im je prva reakcija da ti na sve kažu ‘ne’ umjesto da problem riješe”, govori Zajović.

Zahvaljujući brojnim intervencijama, snalažljivošću na terenu i naknadnim reakcijama organizatora, Zajović govori da je Sarajevo napustila zadovoljna.

“No, voljela bih da nagodinu preskočimo onih prvih nekoliko dana frustracija i zatvorenih vrata s kojima se svake godine susretnemo, kao i da se više radi s volonterima i zaposlenicima u svim sektorima, jer oni djeluju potpuno nezainteresirani za dojam koji ostavljaju i često im nedostaju najosnovnije informacije ili znanja za rad na pozicijama na kojima se nalaze”, ističe.

Novinarka Hrvatske radiotelevizije (HRT) Maja Njirjak, koja je sa SFF-a prvi put izvještavala 2014., kaže da se način izvještavanja nakon jedne decenije znatno promijenio, čemu je svakako doprinijela pojava novih medija. Iz njene perspektive, drastično se promijenio i program festivala za koji smatra da je ranije bio puno bolji i kvalitetniji.

“Tada sam stigla više pratiti natjecateljski program, i gledati filmove, a sada smo mi mediji, rastegnuti da stignemo na sve - masterclass ujutro, koji se preklapa s projekcijom ujutro, pa program ‘Na kafi sa…’ - gdje (jer nismo uspjeli snimati masterclass, mi s televizije, dočim oni iz tiska mogu sve prepričati i smiju) lovimo izjave za medije, pa trk na pressicu u Pozorište, pa trk u montažu i navečer na tepih”, govori Njirjak.

Kaže da je prednost to što je HRT jedan od medijskih partnera festivala jer su im organizatori izlazili ususret gdje god je bilo moguće. Naglasila je kako snimanje masteclassa, koji nudi susrete sa profesionalcima iz filmske industrije kako bi novinari i ljubitelji filma stekli bolje razumijevanje o procesu stvaranja filmova, nije bilo dozvoljeno televizijskim ekipama. Svjedočila je kako su neke kolege snimale pola takvih razgovora, a neki su prepričali cijeli masterclass i objavili na portalu ili štampanom mediju, što je, kako smatra, licemjerno i nije u skladu sa pravilima organizatora.

Budući da su joj ove godine omogućena snimanja dva intervjua sa velikim imenima iz svijeta filma, Cordom Jeffersonom i Eliem Suleimanijem, kaže da se “nema pravo žaliti”, ali da je činjenica da je to novinarsko pravo i da bi svi novinari trebali imati jednake uslove i intervjue sa svima jer zbog toga i jesu tu.

Miloš Dašić, koji je izvještavao za redakciju Danasa iz Srbije, kaže da su pokušali da imaju jedan ili dva intervjua dnevno, sa poznatijim ili stranim gostima, ili onima iz Srbije i regiona koje ne sreću često.

“Procedure su bile regularne, prijavili smo se pre festivala press ekipi, koja je to upisala i zaista su se trudili da izađu u susret i sve što smo poželeli bude ispunjeno”, kaže Dašić.

Najveći izazovi sa kojima se susreo jeste vrijeme koje je dobijao za snimanje intervjua.

“Izazovi su uglavnom bili u tome da zbog kratkog vremena predviđenog za intervju pronađemo ugao pomoću kog ćemo intervjuisati sagovornika, a da sve bude kompletno, smisleno, da ima priču a i da gledamo da ne zatrpavamo sagovornika sa jednim te istim pitanjima”, govori Dašić.

Ono što mu jeste zasmetalo jeste što su mnogi filmski hitovi imali samo jednu projekciju te ih mnogi nisu uspjeli vidjeti, što je za novinare bilo problematično.

“Jer mi kao novinari smo trebali da pišemo o tome, a kasnije da intervjuišemo aktere tih filmove i serija, a nismo ih pogledali. To je po meni veliki propust i to je moglo da se reši sa jednom ili dve novinarske jutarnje projekcije u bilo kojoj maloj sali negde u gradu”, ističe Dašić.

Izazovi i prednosti u izvještavanju sa SFF-a

Komentarišući kritike novinara i novinarki koji su izvještavali sa SFF-a, Andrijana Copf govori da je festival mjesto na kojem svaki novinar može dobiti kvalitetan sadržaj za svoj medij.

“Pojedinačnih kritika uvijek će biti i uvijek ćemo ih, ukoliko su objektivne, konstruktivne i dobronamjerne – u cilju zajedničkog dobra, nastojati ispraviti. Festival će uvijek biti mjesto za dijalog i razmjenu konstruktivnog mišljenja te mjesto susreta medija iz cijelog svijeta”, govori ona.

Izvještavanje sa festivala novinarima donosi brojne prednosti i izazove, a susreti sa filmskim zvijezdama i novinarima iz regije neke su od privilegija.  

“Prednost je što su ti ‘na izvolite’ brojni gosti festivala koje ako imate već određenu mrežu kontakata, barem donekle stečenu reputaciju, vrlo brzo dogovoriti i sami organizovati sebi sadržaj za medij u kojem radite”, navela je Mersiha Drinjaković, koja godinama prati SFF.

Za nju je posljednjih godina izazov napraviti sadržaje za različite platforme, poput portala, a onda i društvenih mreža, ali i pripremu za printano izdanje Gracije.

“Kao medijskom posleniku ovi festivalski dani su burni i često puno toga zavisi od vaše umiješnosti da reagujete na prvu – da odmah prepoznate priliku i uradite neku priču, intervju u pet ili deset minuta, jer vam se druga prilika naprosto neće ukazati”, kazala je Drinjaković.

Mediha Adrović, voditeljica magazina “Art Depo” na BHT1, kaže da su širenje znanja i mogućnosti upoznavanja filmskih autora i glumaca prednosti izvještavanja sa SFF-a.

“Izazov je ostati priseban, naoružati se dobrim podacima i informacijama za intervjue, ali ako to napravite, dobar rezultat sigurno neće izostati”, kaže Adrović.

Za Adrijanu Gavrić, reporterku N1, najveći izazov je izvještavati uživo i regionalno sa SFF-a. Za Slađana Tomića, novinara Buke, izazov predstavlja odabir tema, sagovornika i filmova o kojima će izvještavati. Takođe, nikada do početka festivala ne zna ko će od sagovornika pristati da govori pa u tom slučaju se nekad desi da nema dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu. 

“Jako lijepo, ali naporno. U našem poslu je važna sloboda, pa tako kroz svoje izvještaje SFF i hvalim i kritikujem, zavisi kakva su dešavanja. Ali ih volim najviše jer je to jedino doba godine kada se mi novinari kulture i umjetnosti osjećamo da smo bitni u ovom društvu”, naglasila je Merima Čustović, novinarka Faktor.ba.

Četrnaest godina prati SFF i izazov joj je, kako je dodala, ranije bilo raditi za partnerski medij festivala, jer kaže da je tad imala manje slobode. Iskustvo rada u mediju koji je bio medijski partner sa SFF-om je, kako kaže, divno ali da sa sobom nosi i mnogo obaveza. Navodi da je pored urednika i ekipa SFF-a određivala šta će se pratiti.

“Na poziv smo išli na aerodrom, radili intervjue. Nikada nismo znali šta nas čeka, pa tako nismo imali vremena ni da se pripremimo. A za početnika, što sam ja bila u tom periodu, takav način rada bio je vrlo stresan. Istina, na takav način se i najbolje uči ovaj zanat. Znam da je sada drugačije, ali tada novinari nisu mogli sami birati o čemu će izvještavati. Mene to nije ispunjavalo. Slobodu sam dobila prelaskom u drugi medij gdje više nismo bili medijski pokrovitelji”, govori Čustović.

Izazovi u izvještavanju sa SFF-a bh. novinara se razlikuju od zavisnosti od programskog formata kaže Haris E. Bilalović, reporter BHT1 sa Crvenog tepiha SFF-a, koji SFF u kontinuitetu prati od 2002.

Zahvalan je SFF-u za susrete sa filmskim zvijezdama, poznanstvima sa novinarima iz cijelog svijeta, sve do prilike da bude domaćin gostima koji prolaze bosanskim ćilimom i učestvuju u direktnim prenosima na BHT1. Najveći izazov mu je nedostatak vremena u direktnim prijenosima.

“Svaku festivalsku večer, a posebno u večerima otvaranja i zatvaranja, trčimo moderatorski maraton između priprema moderacije, tehničkih proba, sastanaka sa službom protokola SFF-a te nezaobilaznih rituala garderobe i šminke”, kaže Bilalović.

Njemu je ove godine, kako je dodao, sinula ideja da napiše reporterski praktikum za izvještavanje sa crvenog tepiha koji bi mogao poslužiti kolegama koje interesuju izazovi direktnog televizijskog prijenosa. Smatra i da posebno pažnju treba posvetiti afirmaciji i razvoju filmske kritike na način da se ponude edukacijski programi za novinare koji imaju afinitet prema filmskoj umjetnosti.

Zbog čega nema filmske kritike?

Uprkos brojnim sadržajima i velikom broju medija, ozbiljnih filmskih kritika često nedostaje.

Milena Zajović, novinarka Večernjeg lista, kaže da je stekla dojam da se komunikacija prema novinarima od organizatora više usmjeravala na informisanje o događajima na crvenom tepihu i mogućnosti snimanja zvijezda, nego na filmove i potencijalne razgovore sa umjetnicima iz svijeta filma.

“U tome potpuno preskočeni brojni izrazito zanimljivi popratni programi, kao i programi za industriju, u kojima ima itekako puno potentnih novinarskih tema i sugovornika”, kaže Zajović.

Novinar Danasa Miloš Dašić kaže da je primijetio da je medijsko interesovanje većinom bilo vezano za crveni tepih i one koji su “šetali” tamo, gdje su novinari pokušavali dobiti neku kraću izjavu ili intervju.

Adrijana Gavrić govori da nedostatak medijske kritike leži u tome da se teško prihvata kritika. Navela je da je televizija N1 ove godine u emisiji uvela i filmsku kritiku koju je pisao njen kolega i filmski kritičar Mario Radišić.

“Na taj način smo se možda malo odvažili da komentarišemo filmove na ovogodišnjem festivalu. A čini mi se da je publika ove godine najviše zainteresovana za domaće filmove, jer je ove godine u fokusu regionalna kinematografija i sjajni filmovi koji su donijeli domaći reditelji”, kaže Gavrić.

“Ne mislim da nema takvih izgrađenih filmskih kritičara, nego naprosto - teško je kritički djelovati u sredini poput naše. Kritiku nečijeg rada je vjerovatno najteže formulisati i artikulisati da se ona shvati i prihvati kao platforma za dijalog, a ne napad na nekoga”, rekla je Mersiha Drinjaković.

___