Za mnoge iznenađujuća dodjela Nobelove nagrade za književnost Robertu Allenu Zimmermanu, poznatijem kao Bob Dylan (umjetničko ime po izvrsnom velškom pjesniku Dylanu Thomasu) je, za kratko vrijeme, izazvala čitavu lavinu odjeka, javnih i polujavnih reagovanja, krikova očaja, dubokih uzdaha sa puno angsta, zlokobnih nostradamskih nagađanja da je to siguran kraj civilizacije, loših šala oko toga da su sljedeći na spisku za Nobelovu Lady Gaga i Dino Merlin i sličnih lamentiranja koja se dešavaju gotovo svaki put kad popularna kultura zađe u neko područje koje je definirano, i ograničeno, nepokolebljivom vjerom u visoku, ”pravu” kulturu, kakvo Nobelova nagrada za pisanu riječ svakako jeste u očima mnogih.

Bilo je, naravno, i pozitivnijih reakcija, zapravo prilično puno od ljudi koji se, na različite načine, bave književnošću (Salman Rushdie ili Joyce Carol Oates, na primjer), ali u ovom tekstu ću se posvetiti negativnim reagiranjima, iz jednostavnog razloga jer su medijski i sociološki daleko zanimljivija.

Suštinski, možemo razlikovati dvije velike kategorije ljudi koji su, brzinski i intenzivno, izrazili negativan stav prema dodjeli najvažnije od književnih nagrada Dylanu. U prvu kategoriju spadaju stereotipični visokokulturalci, dakle ljudi koji generalno smatraju popularnu kulturu za nešto negativno i manje vrijedno. Naravno, ako doručkujete Prousta, a večerate Heideggera, dodjela ove nagrade Dylanu vam, zaista, može djelovati kao lična uvreda. Dublje analizirati reakciju ove grupacije nije pretjerano interesantno jer je ona, uglavnom, uvijek ista i svodi se na isticanje sopstvene čitateljske bezgrešnosti. Lični izbor knjiga koje elitisti čitaju je uvijek ta famozna ”prava” književnost.

Druga kategorija, zanimljivija za polemiku, su osobe sa prosječnim čitalackim navikama koje su također, u određenoj mjeri, iskazali negativan stav prema dodjeli Nobelove nagrade Dylanu jer smatraju, jednostavno rečeno, da je naš vrli svestrani umjetnik samo muzičar, a nikako ne i pjesnik. Filozof Bertrand Russell je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1950. godine, političar i državnik Winston Churchill 1953. za svoje memoare, Dario Fo, prvenstveno komičar i aktivist, 1997. godine, a prošle godine i Svetlana Aleksijevitj za stvaralačku formu koja se često naziva književnom reportažom. Dakle, povremeno se dešava da ljudi koji su po vokaciji prvenstveno nešto drugo ipak dobiju Nobelovu nagradu za književnost jer to što su pisali bude vrjednovano kao kvalitetna književnost. Da li je književnost moguće ograditi, staviti u obor, spriječiti da raste?  Veliki švedski umjetnik Cornelis Vreeswijk koji je pisao i muzičke pjesme i poeziju je jednom rekao: ”Čudno je to, kad napišem pjesmu o meni pišu na kulturnim stranicama novina, ako joj dodam muziku, odmah me prebace na stranice o zabavi”.

U ovom tekstu nemam namjeru da se upuštam u analizu pojedinačnih Dylanovih tekstova da bih dokazao da Dylanovo stvaralaštvo potpada pod ono što zovemo književnošću. Za takav poduhvat bi bila potrebna šira (i dublja) akademska studija zasnovana na close readings, te na kontekstualizaciji kompletnog Dylanovog rada. No, bitno je istaći da se zaboravlja vrlo jednostavna stvar. Bukvalno svaki dosadašnji dobitnik i dobitnica Nobelove nagrade za književnost može biti predmet debate o tome da li je nagrada dodijeljena pravoj osobi. Recimo V.S. Naipaul, dobitnik nagrade 2001., bi lako mogao biti kritiziran na osnovu rasizma kojeg je rasipao oko sebe u javnim izjavama. Zašto je nagrada 1901. godine otišla Sully Prudhomme, je li ga ko čitao, ikada?

Ljudi olako zaboravljaju da ocjena književnosti nije sasvim objektivna kategorija, i da mnoštvo faktora kao što su književni ukus, socijalni status, politička orijentacija, životno iskustvo, usvojene ideologije, seksualnost, obrazovanje, rod, starost i tako dalje igraju određenu ulogu u tome zašto nam se neka djela sviđaju, a neka ne.

Posvetimo se pobliže negativnim reakcijama. Dylanov rad se, u njima, nipodaštava, jer ga se odvaja, nekom imaginarnom linijom, od “čistokrvne” literature, besmislene kovanice koja zapravo označava ono što smo prihvatili kao konvencionalnu književnost. Dylan jeste, prvenstveno, i muzičar, i kantautor i tekstopisac, ali je, u ovom slučaju, bitno obratiti pažnju na samu formulaciju koju je Komisija za dodjelu nagrade izrekla. Nagrada je dodijeljena Dylanu ”zbog stvaranja novog poetskog izraza u okviru izvanredne američke pjesničke tradicije”. Šta to znači? Suštinski, dvije stvari. Prvo to da se Dylanovo stvaralaštvo naslanja na dugu tradiciju kulturnih subjekata koji su, u stvaralačkom smislu, manje ili više uticali na njega i da on tu tradiciju uspješno modificira i transformira u sopstveni amalgam, smjesu koja precizno govori o našem vremenu i, posebice, o Americi. Pjesme kao Desolation Row ili I Feel a Change Comin’ On u kojima se i direktno referira na književne velikane Ezru Pounda, T.S. Eliota i Jamesa Joyca su dobri primjeri načina na koji Dylan usvaja i centrifugira književnu tradiciju da bi iz nje izvukao nešto novo i uzbudljivo. Dylana, vjerovatno, ni Allen Ginsberg, najveći pjesnik Beat pokreta, nije samo zbog prijateljstva nazivao najznačajnijim pjesnikom druge polovine 20-vijeka i nesumnjivo je da su i Ginsberg i Jack Kerouac vidljivi u Dylanovoj poeziji, zajedno sa još čitavom plejadom uticaja, od grčke mitologije, religijskih psalma, elizabetanske književnosti, Rimbauda, Walta Whitmana, Emily Dickinson, preko američke folk muzike, bluesa, Woody Guthriea posebno, Emersona, engleskih i škotskih balada, Johna Steinbecka, Georgea Gerswina, kršćanstva, Chabad pokreta. Svi ti kulturološki uticaji su stvorili Dylanov posebni izričaj, tekst povezan s muzikom.

Dylanovi tekstovi su puni aluzija i jukstapozicioniranih slika, oni su često dvosmisleni, ali i prožeti interakcijom sa muzikom, u kojoj Dylanovi arhetipski karakteri jače dolaze do izražaja (primjerice, česte figure proroka i trickstera). Samim tim, Dylanova muzika nije eskapistička zabava, kao što to nisu ni fantasy eller SF žanrovi koje visoka kultura redovno omalovažava, već prostor nove poetike u kojoj riječ, glas, i muzika surađuju u preradi intertekstova koje je Dylan usvojio. Sve uticaje Dylan sempluje u sopstvenu sliku Amerike pune tenzija, kulturalnu i sociološku u isti mah. Istovremeno, Dylanova poetika je poetika melanholične usamljenosti, muške neshvaćenosti, priča o muškarcu paćeniku koja seže unatrag sve do jada mladog Werthera.

Druga bitna stvar s nagradom je to da ona priznaje sasvim novu oblast, rokenrol poeziju, kao književno validnu čime se, indirektno, odaje priznanje i Dylanovim kolegama, Leonardu Cohenu, Nicku Caveu, Bruce Springsteenu i drugima čiji tekstovi, nesumnjivo, imaju karakteristike poezije, ali i proze¹. Kod svih ovih autora nalazimo priče pretočene u rock liriku, svi su oni, između ostalog, i kvalitetni storytellers. Afirmacija ovog područja ljudskog stvaranja kroz ovakvu nagradu znači negiranje zastarjelog shvatanja da je književnost samo ono što se nalazi između korica knjige. Uostalom, znamo da su i pozorišni komadi, zapravo, književnost koja se izvodi na sceni. Poezija je oduvijek bila izvođena na različite načine.

Posljednji put kad je Nobelova nagrada za književnost otišla u američke ruke je bila nagrada Toni Morrison, 1993. godine. Sasvim je sigurno da su neka američka spisateljska imena koja se dugo spominju kao mogući laureati mogli dobiti nagradu ovaj put i da to ne bi bilo pogrešno. Mislim, recimo, na Joyce Carol Oates, Don DeLilla ili Phillipa Rotha. No, nije sasvim tačno da Dylanova nagrada znači da ju je po prvi put dobio tekstopisac. Indijski pjesnik Rabindranath Tagore, dobitnik nagrade 1913. godine, je muzička ikona u Indiji, aspekt njegovog stvaralaštva blago zanemaren na Zapadu. Homer ili Geoffrey Chaucer, stari bardovi moćne riječi, se također, u širem smislu, mogu gledati kao drevni kantautori jer su svoja djela, često, izvodili sa pratećom muzikom. Sa druge strane, i mnogi pjesnici i pjesnikinje su u svom radu isticali muzičke kvalitete samog jezika kroz rimu, ritam i slične poetske elemente. Postoji, dakle, jasna konekcija između jezika i muzike.

Također, dodjela nagrade Dylanu nije u potpunosti iznenađujuća jer se njegovo ime pojavljuje u spekulacijama oko nagrade već neko vrijeme. Komentari da se radi o trumpifikaciji nagrade ne stoje, dakle, ni u čisto temporalnom smislu, jer se Dylan pominjao u ovom kontekstu znatno prije pojave Trumpa na političkoj sceni. Naprotiv, nagrada, pomalo ironično, pokazuje da su švedski književni elitisti, dakle Komisija za dodjelu Nobelove nagrade, možda slobodoumniji nego brzoplete široke narodne mase. Sa druge strane, nagrada nije ni toliko radikalna koliko se to predstavlja. Bilo bi radikalnije da ju je dobio pisac filmskog ili scenarija za TV-seriju. Na kraju krajeva, neki od najboljih narativa današnjice se odigravaju baš na Netflixu ili HBO. Ili pak, zamislite samo to, neki genijalni autor graphic novels kao Alan Moore. Dylan dobija nagradu, ali nagradu dijele i hiljade književnih teoretičara i historičara koji se, već decenijama, bave popularnom kulturom u akademskom kontekstu.

Iduće godine će se u konkurenciji za nagradu opet pojavljivati imena kao Ngugi Wa Thiong'o, Adonis, Ko Un ili neko deseti i onda će istom narodu koji kritizira Dylana ova imena biti pogrešna jer nikad nisu čuli za njih, a kamoli ih čitali. No, po pravilu Ako se ne oglasiš odmah o nečemu što se dešava, nisi živ i tad ćemo uživati u širokom spektru brzih i intenzivnih mišljenja. Sve to, zapravo, znači da se Dylana mora sagledati kroz čitav njegov opus u razrađenom kontekstu². Umjetnost se ne može stavljati u lance, samo zato jer, mi, na prvi pogled, ne razumijemo šta se tu dešava. Švedska akademija ovim činom, u nekoj mjeri, ruši kulturalne barijere na način koji će, možda, jednog dana dovesti i do toga da se neki od hip hop tvoraca riječi nađe u istoj poziciji kao Dylan. Sjetimo se da je nobelovac Seamus Heaney 2003. godine hvalio Eminema. Hip hop je, na kraju krajeva, muzička forma u kojoj riječ ima posebnu ulogu.