Riječki pisac, izdavač i urednik Milan Zagorac odlučio je svoj novi roman, Kapela iz bezdana, štampati od donacija prikupljenih putem društvenih mreža. Dijelove rukopisa Zagorac serijski objavljuje na svom blogu, a projekt promovira i preko Facebook stranice Književnost uživo – namijenjene, kako možemo pročitati, „svima onima koje zanima današnja književna produkcija, bilo da je riječ o početnicima ili već afirmiranim imenima.“ Svaku donaciju za štampanje iznad 50 kuna autor obećava nagraditi potpisanim primjerkom knjige, dok eventualni višak sredstava – za izradu knjige potrebno mu je 5000 kn – planira uložiti u održavanje i razvoj projekta Književnost uživo.

 

U kriznim vremenima u kojima živimo jedna ovakva inicijativa ne predstavlja iznenađenje. S obzirom na famozno stanje u kulturi, neobično je da ih nema i više. Međutim, način na koji Zagorac obrazlaže svoje opredjeljenje za internetsko prikupljanje sredstava u najmanju je ruku neočekivano. Najprije, tu je autorov mali ekskurs na blogu, poantiran ovim zaključkom: 

 

 

 

Upadljivo je da Zagorac govori o „izboru modela“, kao da se radi tek o još jednom poslovnom potezu. Ne postoji, stječemo dojam, neka posebna nužda, pritisak ili kriza: stvar je u slobodnoj kreativnoj odluci. Pisac-izdavač želi omogućiti aktivnu recepciju romana, i prije no što ovaj postane knjigom u fizičkom smislu. Ujedno, odlučio je zaobići „sulude birokratske procedure“: na manjkavosti javnih kanala subvencioniranja izdavaštva on će odgovoriti privatnim podhvatom. 

 

Da s ovakvim tumačenjem nismo na krivome tragu, potvrđuje nam razgovor za riječki Novi list. Novinar Davor Mandić započinje razmatranjem o „incestuoznosti“ hrvatske književne scene, bez ustezanja imenujući neke od „incestuozne“ braće. Pisca-urednika-izdavača Zagorca predstavlja nam kao „očitog insajdera“ na toj i takvoj sceni. „Kao da bi njemu bio problem objaviti knjigu kada bi to baš htio“, odlučan je Mandić. Stoga, novinara zanima da li u Zagorčevom potezu „ima neki oblik aktivizma“ – na što ovaj odgovara:

 

 

Zagorac će se i na ovom mjestu osvrnuti na „birokratske procedure“ kojima se obično koriste njegovi koleg(ic)e. On će izričito ustvrditi kako stipendije Ministarstva kulture „dobije uglavnom uvijek 30-ak istih autora“, te da zato „namjerno ne koristi te kanale“. Otud Zagorčevo opredjeljenje za model u kojem će stvari stajati „transparentnije, jasnije, čistije“: umjesto petljanja sa sumornom državnom administracijom, okrenut će se potencijalima novih medija.

 

 

Zagorčevu incijativu u jednu ruku svakako treba pozdraviti. Ona pobuđuje simpatije osobito u kontrastu s apokaliptičkim objavama „propasti elitne kulture“ kakve  na postjugoslavenskoj medijskoj sceni predstavljaju najcrnje opće mjesto. S druge strane, način na koji Zagorac pitchuje svoj projekt i gradi vlastitu poziciju unutar njega nameće nam cijeli niz pitanja – čija „nezgodna“ priroda može i priču o samome  projektu potisnuti u drugi plan.

 

Najprije, šta je sa svim onim autorima koji, za razliku od Zagorca, nisu „insajderi“? Metafora „incestuoznosti“ književne i izdavačke scene podrazumijeva da oni koji nemaju sreće da ih se smatra članovima obitelji najvećim dijelom ostaju vani, isključeni – dok javni novac raspodijeli „uglavnom uvijek 30-ak istih autora“. Određeni broj autora možda je prisiljen potražiti alternativne aranžmane za objavljivanje naprosto stoga što se, ma koliko kvalitetan bio njihov rad, ne uspijevaju probiti „unutra“, u „obiteljski“ krug?  

 

Pritom, javni natječaji Ministarstva kulture ostaju najznačajniji način subvencioniranja izdavaštva – u Hrvatskoj, ali i npr. u oba entiteta u BiH. Pa ako „incestuoznost“ kruženja javnoga novca figurira kao notorna činjenica, u toj mjeri da se prema prema njoj već odnosimo nonšalantno, onda postoji ozbiljan problem u samom epicentru stvari. Problem je vrlo materijalne naravi. Postoje određeni mehanizmi koji omogućuju da princip „mi vama, vi nama“, koji Zagorac spominje, i dalje igra presudnu ulogu. Postoje strategije kojima se cementira famozna „zatvorenost“. Postoje, naposlijetku, konkretni ljudi na konkretnim pozicijama, vođeni izvjesnim interesima.

 

U feelgood priči o Zagorcu, međutim, stvari se pojavljuju naprosto kao datost. S jedne strane tu je divovski državno-birokratski perpetuum mobile; s druge strane nalazimo individualca koji je odlučio raskinuti s takvim sistemom i uzeti stvari u svoje ruke. Umjesto korumpirane državne administracije on će iskoristiti šarolike potencijale novih medija; sama struktura društvenih mreža, s demokratičnošću, inkluzivnošću i transparentnošću koja im je navodno prirođena, poslužit će mu kao idealan poligon za taj posao. Sam Zagorac ukazuje se kao kulturni poduzetnik koji je privatnom incijativom odlučio konkurirati neefikasnoj državnoj mašineriji. Cijela stvar poprima tako elemente priče o „sposobnom-poduzetniku-naspram-disfunkcionalne-države“ – što je jedan od ključnih žanrova neoliberalne medijske propagande. 

 

Naravno, Zagorčev projekt – za razliku od sistema javnog subvencioniranja – zamišljen je u prvom redu kao komercijalni pothvat. U pitanju je fundraising, a ne inicijativa za kritičko preispitivanje ili subverziju postojećih mehanizama u kulturi. Međutim, forma u kojoj se ova akcija medijski plasira i diskurs koji je prati ne zavrjeđuju zbog toga manju pozornost, i ne pobuđuju manje pitanja. Naprotiv, ona nas potiče na ponovno promišljanje cijelog skupa kulturno-društvenih praksi koje danas-i-ovdje možda već uzimamo zdravo za gotovo.