Dobra priča u zla vremena

Dobra priča u zla vremena

Dobra priča u zla vremena

Svom „zadatku štampa može odgovoriti samo ako bude, nadahnuta načelima pravde i istine, zastupala najveća dobra čovječanstva“.

Prizajem, nisam znala za „Bosanski Vjestnik“, niti sam bila svjesna da štampa u BiH ima tako dugu tradiciju. A otkako sam to saznala pokušavam da zamislim kako je 1866. bilo „praviti novinu“. Kakav je to podvig bio, u udaljenoj provinciji umiruće Otomanske imperije, u Bosni, zemlji bez željeznice i puteva... u kojoj je 90 odsto stanovništva bilo nepismeno.

Kako je, prije 150 godina, izgledao zanat koji se i danas zove novinarsvo (a ne televizijarstvo, ili portalstvo)? Da li su novine tog doba imale svoje „selebritije“, afere, tabu teme, uređivačku politiku? Je li bilo pritisaka, cenzure i autocenzure i kako se to tada zvalo? Pokušavam da zamislim, ali ne ide. Ne može mi mašta tako daleko dobaciti, ni uz pomoć Meše i Andrića.

I kasne osamdesete prošlog vijeka, koje pamtim po odumiranju SFRJ, 14. kongresu SKJ, inflaciji, zveckanju oružjem, pripremama za „prve demokratske izbore“ i, naravno, po svojim prvim tekstovima, izgledaju mi danas kao praistorija. Sjećam se kloparanja mehaničkih pisaćih mašina u zadimljenom desku i kolega koji su u kafanama „bistrili politiku“ uz „rubinov“ vinjak i posprdne komentare na račun „ženskih novinara“, tih drskih uljeza u mušku profesiju, kojom su carevali partijski kadrovi, poluknjiževnici i kvaziboemi.

Riječ novinarka koristila se tek kao „stilska figura“, slična psovki. Najveći kompliment, kojem se novinarka tog doba mogla nadati, glasio je: „Ona mala, izgleda, zna da piše!“

Mi, mladi puleni, čitali smo tada, ali nismo baš vjerovali, da u Njemačkoj postoji revija, u kojoj novinar svoju priču na papiru prvi put vidi tek kada novine izađu iz štampe, jer se sve radi na „nekakvim kompjuterima“.

Računari, internet, mobilni telefoni... u naše će novinarske živote uploviti tek krajem vijeka, ali i prije svih tih „čuda tehnike“, znalo se šta novinu čini novinom. Znalo se da istinski novinar/ka nije držač mikrofona na pres konferencijama, nego „vrli pitac neki“. Znalo se, i u zla vremena, šta je dobra priča. Jer, za pravu priču neophodni su neki dugi alati: oštro oko, otvoren um, maštovit jezik, mnogo rada i bar zrno poštenja i hrabrosti.

I prije 30 i prije 150 godina istinska vijest je bila samo ono što „posjednici informacija“ od novinara i javnosti nastoje da sakriju - sve ostalo je reklama.

I prije 30, i prije 150 godina, novinar je bio onaj dečko što se ne da fascinirati carevim novim ruhom, pa ćutljivoj većini u gluvo uho galami: „Car je go!“ I odmah smišlja, kako da otkrije ko su naručioci i kreatori „carevog ruha“ i koliki su procenat zauzeli. Ustvari, da budem krajnje iskrena, ja sam, čast Hansu Kristijanu Andersonu, oduvijek bila ubijeđena da je čuveno „car je go“ uzviknula mala krupnooka djevojčica!

Od 1866. na ovom parčetu planete promenilo se pet država, tri okupacije i najmanje tri društvena sistema, protutnjala su tri rata, mnogo gladnih godina, zemljotresa, ustanaka, poplava... Mijenjali su se zakoni, običaji, vrijednosni sistemi, ideologije, nestajali su gradovi i zarastali drumovi... a novine su, uprkos svemu, o(p)stale.

Možda će u bliskoj budućnosti nestati roto mašine i Gutembergova štampa, ali će novine o(p)stati, dokle god bude mladih i starih dječaka i djevojčica spremnih da (do)kažu da je car go. Dokle god bude pravih priča, nebitno je da li ćemo ih čitati na ekranima, ili ćemo slova „loviti“ na nekoj drugoj futurističkoj platformi. Bitna je priča.

Jer šta je, nakon svih tih godina ostalo kao putokaz ka smislu? Možda baš ove riječi: svom „zadatku štampa može odgovoriti samo ako bude, nadahnuta načelima pravde i istine, zastupala najveća dobra čovječanstva“. Jer „štampa mora slobodu duha isto tako visoko uvažavati kao i zakonitost u državnim stvarima“ i uz to treba da „unapređuje narodno izobraženje i rasprostire korisna znanja kod svih staleža“.

Odakle ovi citati? Iz pera nekog učenog britanskog mislioca? Ne! Ovo su dijelovi uvodnka prvog broja „Bosanskog Vjestnika“ iz 1866. godine.

Često, bez mnogo razmišljanja i zarad opravdanja za sopstvenu  lijenost duha, kažemo kako nas koči i umrtvljuje „loše naslijeđe“. Imamo mi i dobrog naslijeđa, još kako, ali ga zanemarujemo i zaboravljamo.


Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.