Kako se historija pretvara u falsifikat

U principu smo glasali za ravnopravnost, ali živimo u režimu gdje nekadašnji predvodnici govora mržnje objašnjavaju slobodu štampe.

foto: parlament.ba

Prije nekoliko dana krenuo sam na skup o slobodi štampe u BiH. Zakazan u Plavoj sali Skupštine BiH. Poziv sam prihvatio po automatizmu. Dio je mog posla. Kad sam ušao u skupštinsku salu i vidio dnevni red, samo sam odšetao. Zašto? Za jednog od ključnih govornika, čak moderatora rasprave, naveden je političar Halid Genjac.

Njega sam definitivno zapamtio na prelazu milenija. List Oslobođenje objavio je karikaturu Bože Stefanovića u kojoj se 1999. pretvara u 2000. sa porukom nacionalnim strankama (koje u to vrijeme vode državu već deceniju) da će biti nule. Novina je odmah stavljena na optuženičku klupu a glavni krimen se sastojao u uspostavi jednakosti između SDS-a i SDA. To je političaru Genjcu bilo malo već je u izjavi punih usta dramatično otkrio da je karikaturu napravio: Božo – što je po njemu bilo ravno objašnjenju slučaja.

Tako je majstor karikature, ugledna ličnost ovdašnjeg novinarstva, autor hiljada crteža i ilustracija najstarije dnevne novine u BiH, stanovnik grada pod opsadom, preveden u  ime što je najlakši način sahrane u postdejtonskoj BiH.

Nekoliko godina kasnije objavićemo knjigu Kemala Kurspahića „Zločin u 19:30“ o novinarstvu u Jugoslaviji između rata i rata. I u njoj malu priču o karikaturi Bože Stefanovića iz 1968. Nacrtavši kako baklje odlaze iz jugoslovenskog grba doživio je osude javnosti.

Na svu sreću imao je za urednika Rizu Mehinagića koji mu je nakon partijskog ribanja barem poručio kako se nada da sve ovo neće uticati na njegovu kreativnost.

Šovinistička izjava Halida Genjca iz 2000. prošla je bez javnih reakcija, uključujučujući moju.* Izgubila se u poplavi sličnih unutar ravnodušnog javnog mnijenja koje ne pamti ništa. Genjac će nastaviti svoju političku karijeru kao član Predsjedništva BiH, Parlamenta, vodeći član SDA i raznih Skupštinskih komisija da bi marta 2018. godine vodio raspravu o slobodi štampe u BiH. Aferim.

Dan nezavisnosti

Nedavno je obilježen Dan nezavisnosti BiH. Puno je velikih riječi izgovoreno. I svi kao obaveznu mantru slave isključivo nezavisnost iako je pitanje za koje smo glasali precizno glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Ravnopravnost građana i naroda koja apsolutno dominira referendumskim pitanjem iz 1992. izgubila se u prevodu. Tih se dana sjećam precizno. Subotu i nedjelju prijepodne proveo sam u Drugom programu Radio Sarajeva. Otišao sam da glasam u nedjelju 1. marta 1992. Kasno popodne. Pošao sa osmogodišnjim sinom u posjetu rodbini i da glasam. U MZ Koševo bili su samo članovi biračke komisije. Dočekali su me sa neskrivenim entuzijazmom. Tu sam neočekivanu radost objasnio prostom činjenicom da i ime kao moje danas hoće da glasa. Glasao sam decenije prije a i poslije, ali takvo oduševljenje na pojavu glasača nisam vidio. Da je to bio film, svako bi shvatio da se sluti neka prevara. Ovako je bila stvarnost i osim moje nelagode u tom trenutku niko nije štetovao.

Onda je stigao rat, opsada, sporazumi, mir.

Sa ogromnom sam nervozom pogledao snimak iz sarajevske kantonalne skupštine u kojem je lider Naše stranke Peđa Kojović morao prepričati cijelu svoju porodičnu historiju kako bi se odbranio od uvreda i ponižavanja. U prvi mah sam pomislio zašto se emotivno ogolio pred ljudima do kojih nikakve poruke ne stižu? Pokušao sam to shvatiti kao njegovu poruku javnosti ali šta je danas ovdašnja javnost?

Mislio sam o njemu i hiljadama sličnih koji zbog svog imena uvijek moraju da se izvinjavaju za stvari koje nisu počinili, osim kada glasaju na referendumima.

Radio Erevan

Radio Erevan je izmišljotina iz vremena Sovjetskog saveza. Ta fantomska radio stanica čuvena je bila po kobajagi pitanjima koja su joj slušaoci postavljali a još poznatija po lucidnim odgovorima uredništva. Odgovori su počinjali sa "U principu da" i zapravo su govorili o suštini tog vremena i tog sistema. Suštini koja nije bila vidljiva u medijima koji su zaista postojali.

Jedna od karakterističnih pitalica uredništvu Radio Erevana glasila je: Da li prosječni Rus može kupiti Volgu? A odgovor: U principu da, ali šta bi radio sa tolikom vodom.

Ili pitanje: Da li je Peća Protopopov dobio motor na lutriji? I odgovor: U principu da, ali nije motor nego bicikl i nije dobio već mu je ukradeno.

No, za ovu našu priliku najbolja je stara priča Radio Erevana: Za vrijeme Drugog svjetskog rata u seoskim oblastima Armenije pojavljuje se plakat kojim se stanovništvo obavještava da će se u bioskopu prikazati švedski erotski film, ulaz besplatan.

Možete samo zamisliti to interesovanje. Napuni se sala i pred samu projekciju na binu izlazi lokalni partijski funkcioner i kaže: Došlo je do male izmjene programa. Nije švedski nego ruski film. Nije erotski nego ratni. Tačno je da je ulaz besplatan ali se izlaz plaća.

Tako izgledaju ovdašnja obećanja. U principu smo glasali za ravnopravnost. I dobili teror tri naroda. Život u režimu u kojem je dovoljno reći svoje ime, mjesto gdje nekadašnji predvodnici govora mržnje objašnjavaju slobodu štampe.

* Ono što je promaklo autoru teksta je da je tadašnji glavni urednik Oslobođenja, Mehmed Halilović, ipak reagovao. O tome je pisao i Kemal Kurspahić u knjizi "Zločin u 19:30":

"Karikaturist Oslobođenja Božo Stefanović najbolje je izrazio očaj za promjenama u postdejtonskoj Bosni u karikaturi povodom nove 1999. godine. Brojka jedan duž koje je pisalo opozicija, kaže trima sretnim devetkama koje su nosile tradicionalne nacionalne šešire i kape bosanskih nacionalističkih partija: 'Samo se vi smijte, iduće godine svi ćete biti nula!' Reagujući na tu karikaturu, Izetbegovićev blizak saradnik i nasljednik u bosanskom Predsjedništvu, Halid Genjac, napao je Oslobođenje - 'i vašeg Božu' (asocijacija na Stefanovićevo srpsko ime) - što izjednačavaju sve tri partije, SDA-HDZ-SDS, iako je 'dobro poznato ko je branio a ko napadao Bosnu'. Glavni urednik lista, Mehmed Halilović, odgovorio je da karikatura nije zamišljena kao lekcija iz istorije već izraz bosanske potrebe za političkim umjesto nacionalnim pluralizmom.