Prvoplasirani esej na temu "Sloboda i odgovornost medija u BiH", produciran u okviru kampanje MedijaManifest. 

Ivan Klasan imao je 38 godina kada je donio vjerovatno najtežu odluku u svom životu. U prijepodnevnim časovima, 28. marta 2011. godine okončao je sebi život skočivši sa 36. sprata. Ivan je bio porijeklom iz Mostara, ali je živio u Sarajevu. O načinu na koji je Ivan izvršio samoubistvo i njegovim posljednim trenucima života mediji u našoj zemlji, ali i šire, izvještavali su javnost iznoseći različite informacije do kojih su dolazili nakon policijskog uviđaja, te od očevidaca. Većinu tekstova pratile su fotografije tornja sa kojeg je Ivan izvršio samoubistvo, a pojedini su čak objavili i one na kojima se vidi njegovo tijelo. Tada je većina medija od ovog tragičnog slučaja napravila apsolutnu senzaciju u kojoj su granice pristojnog i profesionalnog bile u potpunosti izbrisane. Neprofesionalan odnos je najviše pokazao dnevni list „Dnevni avaz“¹ iskoristivši ovaj događaj u marketinške svrhe, te „San“², opisujući do u detalje bespomoćno tijelo nesretnog Klasana. Drugi mediji su iskoristili šansu da se obruše na neprofesionalan odnos svojih kolega, u čemu nisu pogriješili, ali ono u čemu su svi pali na ispitu jeste da su dozvolili da ovaj tragičan slučaj padne u sjenu njihovih ciljeva. Tada su svi zaboravili osnove novinarskog zanata, a javnosti nisu uspjeli ponuditi odgovor ni na osnovno pitanje: „Ko je bio Ivan Klasan?“.

Preširoko shvaćena sloboda

Način na koji su mediji u BiH izvještavali javnost o ovom događaju ilustruje problematiku medijskog sektora, ali pomaže nam da shvatimo kako se pojmovi „odgovornost“ i „sloboda“ tumače u praksi. Teoretski, različite konvencije i zakoni koji se primijenjuju u našoj zemlji garantiraju, kako običnim građanima tako i medijskim profesionalcima, slobodu izražavanja koja je neophodan segmet svakog demokratskog društva. Također, ti propisi obavezuju novinare i medijske kuće da fer, pošteno, profesionalno i nepristrasno izvještavaju javnost, te nalažu da u svom djelovanju budu ekonomski i politički neovisni. Prema podacima Reportera bez granica, BiH je rangirana na 47. mjesto tzv. slobodnih zemalja, od ukupno 178.  Koliko mediji u BiH poštuju ove zakone i osnovna načela profesije ovisi o različitim faktorima, mada je evidentno da nažalost često pokleknu pred nekim „višim ciljevima“.

Javnost u BiH nerijetko svjedoči situacijama u kojima novinari, vjerovatno u želji za senzacijom, zaborave na temeljna pravila i postanu lovci na informacije koje često nisu od posebnog značaja, ali ih oni učinu senzacionalnim. U takvom pristupu nerijetko se desi da mediji otkriju identitet maloljetne osobe ili zaštićenog svjedoka, osumnjičene osobe unaprijed proglašavaju krivim za krivična djela, objavljuju fotografije tijela ubijenih ili poginulih,...

“Sloboda medija treba da podrazumijeva stvari koje olakšavaju novinarima da rade svoj posao kao što je pristup informacijama, slobode da istražuješ svakoga i provjeraš sve, a ne da pišeš i objavljuješ šta poželiš. (...) Mediji preširoko shvataju slobodu, a realno je nemaju u poljima u kojima bi je trebali imati“, smatra Dino Jahić, zamjenik urednika u Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu.

U prvih devet mjeseci ove godine, a prema podacima Vijeća za štampu BiH³,  evidentirano je 57 žalbi pojedinaca i institucija na rad različitih medija. Mada je broj podnesenih žalbi tokom 2011. godine manji u poređenju sa istim vremenskim periodom 2010. godine, ipak je važno naglasiti da je broj stvarnih prekršilaca različitih propisa znatno veći. „Odgovornost prema javnosti i odgovornost prema profesiji, nažalost, najviše nedostaju u današnjem novinarstvu u BiH”, kaže Mehmed Halilović, bivši zamjenik Ombudsmana za medije Federacije BiH. S ciljem pridržavanja osnovnih pravila, zakona i straha od kažnjavanja broj objavljenih demanta na tekstove koji su sadržavali greške povećao se u posljednjih nekoliko godina.

Unatoč većim i manjim propustima novinara, nivo povjerenja koje oni uživaju u bosanskohercegovačkoj javnosti je visoko izražen. U rezultatima Ispitivanja javnog mnijenja o slobodama medija u BiH⁴ navodi se da građani najviše vjeruju medijima, a najmanje institucijama vlasti, političarima i političkim partijama. Iako mediji uživaju visoko povjerenje građana, ispitivanjem se došlo do rezultata i da javnost smatra da je rad medija na zadovoljavajućem nivou.

Faktori pritiska

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini u Izvještaju o stanju ljudskih prava u BiH za period januar – decembar 2010. godine konstatuje da, unatoč naporima različitih organizacija koje okupljaju medijske profesionalce, medijska scena „ima velikih poteškoća da se zaštiti od neprofesionalnog djelovanja nekih pojedinaca ili čitavih redakcija. Djelimično je to i posljedica političkih misija kojih su se prihvatili neki novinari i redakcije svodeći novinarstvo isključivo na zaštitu nacionalnih interesa primijenjujući ratnu matircu – cilj opravdava sredstva!“. Bosanskohercegovački medijski prostor odlikuje djelovanje medija pod velikim političkim i/ili ekonomskim pritiskom, kao i izloženost prijetnjama i napadima što doprinosi ugrožavanju njihovih osnovnih sloboda. Koliko su ugrožene medijske slobode govore i podaci Udruženja BH novinari⁵ za proteklu godinu gdje su evidentirana 43 slučaja kršenja medijskih sloboda i prava novinara. Najviše kršenja, njih devet odnosi se na prijetnje i pritiske, kao i slučajeve radnih sporova i mobinga;  pet na fizičke napade; tri na uskraćivanje informacija,....  Štampani mediji i televizijske stanice, uključujući čak i javne servise, najviše su izloženi političkom uticaju koji je danas skoro pa nemoguće prikriti. U takvim prilikama, mediji postaju taoci vladajućih partija i njihovo glasilo koje u javnosti brani već unaprijed određene im interese. Nažalost, često u praksi politički uticaj ide ruku pod ruku sa ekonomskim faktorom koji je za djelovanje medija svakako od velikog značaja.

„Mediji u BiH ne mogu se nazvati slobodnim, sve dok djeluju u jednom nacionalno, teritorijalno i u svakom drugom smislu raspolućenom medijskom prostoru. Javni servis, od kojeg se najviše očekuje kad govorimo o slobodi i profesionalizmu u medijima, ne uspijeva se izdići izvan utjecaja političkih centara moći. (...) Privatni mediji, pak, pokazuju da je slika još sumornija – oni su opterečeni ne samo političkim, već i ekonomskim pritiscima, što dodatno sputava njihovu slobodu”, objašnjava Eldin Hadžović, bivši novinar i urednik magazina Dani. Primjer koji je uzburkao javnost u BiH i stvorio rasprave o djelovanju medija kao „produženoj ruci“ političkih partija je javni poziv Vlade Republike Srpske (RS) od 2. jula 2010. godine za pružanje financijske pomoći medijima u tom entitetu. Nakon što su sredstva od nekoliko miliona konvertibilnih maraka podijeljena štampanim i elektronskim medijima u RS-u, evidentirani su  primjeri njihove „neovisnosti“ u radu. U augustu prošle godine u emisiji posvećenoj nastupajućim Općim izborima, koja je emitirana u programu Radiotelevizije Republike Srpske, u goste su pozvani samo visoki vladini dužnosnici, ali ne i predstavnici opozicije (6). Iako pružanje novčanih sredstava medijskim kućama u BiH iz budžeta različitih nivoa vlasti nije strano, ono svakako može ugroziti medijsku neovisnost i slobodu djelovanja, čemu je dokaz ovaj primjer iz augusta prošle godine. U nedostatku novčanih sredstava mediji brzo postanu jeftino sredstvo kontrole moćnika koji novinare koriste za postizanje svojih ciljeva. Pružiti otpor pritiscima na rad koji dolaze iz različitih krugova jeste izuzetno teško, ali nije nemoguće. Bitno je da na stanje u bosanskohercegovačkim medijima počnemo gledati realno, a ne kroz „ružičaste“ naočale. Za težak položaj medija krivicu ne snose samo politički i ekonomski moćnici, nego i medijski profesionalci. Ako ni zbog čega, onda zato jer ova profesija danas boluje od manjka odgovornih novinara koji bi se pridržavati propisanih načela i svoj posao obavljali savjesno i odgovorno.

----------------------------------------------------------------
¹ „Skočio s vrha najviše zgrade u regionu“, Dnevni avaz, 29. mart 2011. godine
² „Ivan Klasan skočio u smrt s Avazovog tornja“, San (sutra.ba), 29. mart 2011. godine

³ Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini je samoregulatorno tijelo
za štampane i on-line medije koje omogućava građanima da ulažu prigovore
na neprofesionalno pisanje štampe i on-line medija, slijedeći
profesionalne standarde obuhvaćene u Kodeksu za štampu BiH.
⁴ Ispitivanja javnog mnijenja o slobodama medija u BiH obavila je agencija
Prism Research za Mediacentar. Ispitivanje je obavljeno na 500
slučajnih ispitanika od 19 do 22. aprila 2011. godine.
⁵ Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period januar
– decembar 2010, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i
Hercegovini, mart 2011