"Nemoj dozvoliti da ovaj incident utiče na tvoju kreativnost".

...Još jedan svjedok tog vremena, veteran bosanskohercegovačkog novinarstva Rizo Mehinagić, imao je slično iskustvo u različitim fazama razvoja poratnog jugoslovenskog novinarstva.

U prvoj fazi, tokom "administrativnog socijalizma", sve vijesti iz svijeta dolazile su isključivo posredstvom TASS-a, sovjetske novinske agencije, i novine, uključujući njegovo Oslobođenje, donosile bi beskrajne govore važnih sovjetskih drugova.

Raskid s Moskvom podstakao je jugoslovensku štampu da razvije vlastiti sistem izvještavanja iz svijeta. Sam Mehinagić postao je prvi dopisnik Oslobođenja u inostranstvu – iz Bona – 1955. godine.

Nakon što se vratio u Sarajevo bio je uglavnom urednik u spoljnopolitičkoj rubrici sve dok 1965. godine nije imenovan za glavnog urednika. Do tada je Oslobođenje već imalo izvjesnu reputaciju za solidne spoljnopolitičke i sportske strane i jednu od najboljih kulturnih rubrika u jugoslovenskoj štampi. Toj kulturnoj rubrici pečat su davali Čedo Kisić, Luka Pavlović i Aco Štaka.

Ali partijski strog nadzor teško je ograničavao političko izvještavanje zbog osjetljivosti na bilo kakvo "zastranjivanje" u nacionalno najosjetljivijoj jugoslovenskoj republici – multietničkoj Bosni i Hercegovini.

Mehinagić kaže da kao urednik nije morao cenzurisati svoje novinare: oni bi se sami cenzurisali, izbjegavajući sve ono što bi moglo izazvati ljutnju "onih gore".

Svejedno, bilo je povremenih poziva i upozorenja iz visokih partijskih krugova. Jednom, zato što su "izvještaji (Ivice) Bodnaruka o poljoprivredi suprotni partijskoj politici u toj oblasti".

Drugi put, kad je jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara tog vremena Džemal Bijedić (koji je kasnije kao čovjek najvećeg Titovog povjerenja bio šef jugoslovenske vlade i na toj funkciji poginuo u avionskoj nesreći 18. januara 1977.) nazvao da prigovori zbog "istorijskih netačnosti" u feljtonu o hercegovačkom narodnom heroju Miru Popari.

"Milan Knežević, tadašnji direktor Oslobođenja, našao je elegantan izlaz iz te neprilike. Na Bijedićevu strogu kritiku odgovorio je iznenađujućom ponudom: 'Vi ste, druže Džema, bili tamo tokom rata. Bilo bi izvanredno kad biste nam Vi napisali Vaša sjećanja o tome kako je to zaista bilo'. Bijedić nas nije ponovo zvao tim povodom", sjeća se Mehinagić.

Ali, on je imao i mnogo ozbiljniji problem s Partijom:

Bilo je to baš prije Olimpijskih igara u Meksiku 1968. godine. Bile su neke međurepubličke prepirke u Jugoslaviji i karikaturista Oslobođenja Božo Stefanović bio je inspirisan olimpijskom bakljom da napravi karikaturu koju nikad neću zaboraviti.

Vi znate da je jugoslovenski grb imao tih šest baklji, koje su predstavljale šest republika, i on je nacrtao trkače od kojih svako uzima svoju baklju – iz grba – i trče svako na svoju stranu.

Kao prva reakcija, došlo je pismo nekog pukovnika u Jugoslovenskoj armiji optužujući Oslobođenje da napada na jedinstvo zemlje. Ja sam odgovorio nešto u smislu da je ta karikatura izraz naše zabrinutosti zbog nejedinstva a ne poziv na razbijanje zemlje. Ali ubrzo zatim sam pozvan na sjednicu Izvršnog komiteta Partije i kritikovan zbog "pomanjkanja kritičnosti".

Direktor lista Knežević morao je poslati objašnjenje na punih 10 strana objašnjavajući incident s karikaturom članovima Izvršnog komiteta – ispričao mi je Mehinagić.

Ali, što je najgore, on je zajedno sa Stefanovićem pozvan i na "informativni razgovor" kod državnog tužioca u kojem su obojica strogo opomenuti da im se ne ponovi sličan incident u budućnosti.

Sjećajući se te epizode, Stefanović – koji je ostao s Oslobođenjem čitav svoj kreativni vijek (uključujući i ratne godine, 1992-1995) mi je rekao: "Dok smo izlazili iz tužiočeve sobe, Mehinagić se potrudio da me uvjeri u svoju podršku. Rekao mi je da ne dozvolim da taj incident utiče na moju kreativnost".

U svojim godinama kao urednik, Mehinagić je bio posebno ponosan kad su beogradski studenti, tokom demonstracija u ljeto 1968. godine, lijepili kopije izvještaja iz Oslobođenja na svoj Stub časti dok su izvještaji iz beogradskih listova većinom bili lijepljeni na Stub srama.

"Tada su, 1968. godine, studenti postavili najdrastičnije zahtjeve za političke promjene u Jugoslaviji i oni su doprinijeli liberalizaciji koja je uslijedila i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mislim da smo to u Oslobođenju pokrivali prilično dobro", rekao mi je Mehinagić.

Odlomak iz knjige Kemala Kurspahića „Zločin u 19:30“. Izdanje Mediacentar Sarajevo, 2003. godine.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.