Baviti se novinarstvom u Afganistanu često podrazumijeva usamljenu borbu protiv svih sukobljenih strana. Prijetnje, zastrašivanja i nasilje prema novinarima ustaljena su pojava u ovoj zemlji koja se nalazi na 122. mjestu prema Indeksu medijskih sloboda za 2015. godinu. S jedne strane, nelegalne militantne organizacije otežavaju i čine opasnim svakodnevni rad medijskih uposlenika, dok, s druge strane, vlada čini malo kako bi poboljšala zakone i zaštitila novinare.

 

Prema podacima Afganistanske medijske organizacije za zaštitu novinara NAI, 2014. godina bila je godina sa najviše nasilja prema novinarima, sa rastom od 64 posto u odnosu na 2013. godinu. Medijski pluralizam u zemlji počeo se razvijati nakon 2001. godine zbog povećanog prisustva stranih organizacija u zemlji, a postavlja se veliko pitanje šta će dalje dešavati sada kada sve više vojnih sila povlači svoje trupe i stranci napuštaju zemlju. Baviti se novinarstvom posebno je teško ženama, kojima različita socijalna i kulturna pravila uveliko smanjuju mogućnost kretanja iz jednog mjesta u drugo, a, generalno, posao otežava i činjenica da je Afganistan zemlja sa jednom od najnižih stopa pismenosti u svijetu – samo 31 posto populacije starije od 15 godina je pismeno.

 

Enayat Safi mladi je Afganistanac koji je u novinarstvu proveo nekoliko godina. Njegovu novinarsku karijeru obilježio je rad za Radio Slobodnu Evropu/Radio Liberty, kao i jednogodišnji boravak u UN-ovoj misiji u Sudanu gdje je radio kao radijski novinar i službenik za informisanje čiji je zadatak bio omogućiti jednak pristup informacijama za žene i muškarce. Nakon povratka u Afganistan, odlučio je spojiti svoja dva polja interesovanja - novinarstvo i aktivizam, te danas radi kao specijalista za omladinske programe pri organizaciji Counterpart International. Iako je odustao od klasičnog bavljenja novinarstvom, kroz svoj rad nastoji okupiti mlade ljude koji imaju interes za ovaj posao, kao i profesionalce, te zajedno s njima kreirati novi medijski prostor u kojem će novinari biti spona među sukobljenim ljudima, a ne još jedan element u uništavanju njegove zemlje.

 

 

Novinari u Afganistanu nisu specijalizovani za samo jednu oblast – šta god da se desi u tvojoj blizini, o tome moraš izvještavati. Ja sam, naprimjer, u isto vrijeme izvještavao o problemima sigurnosti, eksplozijama, o samoubilačkim napadima, press konferencijama različitih političkih stranaka, pravio priče iz parlamenta, pisao o sektoru civilnog društva i mladima, ali i pisao o poljoprivredi. Sve to se traži od novinara. Postoji samo nekoliko novinara u zemlji koji su specijalizovani za samo jedno polje, ali većina njih radi sve oblasti. Sve to me na neki način obeshrabrilo da se nastavim baviti ovim poslom.

 

 

Novinar je osoba koja se mora boriti, koja treba reći prave stvari i istinu zajednici, jer zajednica ima pravo da zna šta se dešava u zemlji. To je najveći izazov. Tokom rada kao novinar primio sam više od 50 upozorenja od naoružanih grupa. Naprimjer, jednom sam objavio izvještaj za Radio Slobodnu Evropu o tome kako su talibani ubili 15 učenika u provinciji Logar. Sutradan sam dobio poruku kako moram postati poslušan, ili će mi glava završiti na grudima. Drugim riječima, to je značilo da će mi odsjeći glavu. Također su pozivali mog oca i brata, i tražili od njih da me savjetuju da napustim posao novinara ili će me, u suprotnom, ubiti. Ista je stvar ukoliko pričate nešto protiv vlade. Naprimjer, bio sam prva osoba koja je izvještavala o slučaju kada je vlada jednom prilikom bombardovala cijelo selo i tada sam jasno i hrabro iznio sve o tome šta se desilo. Zatim me Ured za nacionalnu sigurnost stavio pod nadzor pet sati i vršio ispitivanje. Na isti način, dobivao sam prijetnje od militantnih snaga koje djeluju u unutrašnjosti zemlje, jer sam jednom pisao o tome kako su oni najveća prijetnja za nacionalnu sigurnost. Nekoliko dana poslije toga primio sam telefonski poziv s anonimnog broja i upozoren sam da je stiglo moje vrijeme za umiranje nakon novinara koji je već bio ubijen u provinciji Helmand.

 

 

Ja volim novinarstvo, ali razlog zbog kojeg sam odlučio da ga napustim je taj što sam vjerovao da postoje mnogi drugi važni segmenti u kojima treba djelovati, a posebno rad s mladim ljudima i njihovo usmjeravanje ka pravom putu kako bi se povezali s ostalim internacionalnim organizacijama. Afganistan je zemlja koja prolazi kroz rat posljednjih 35 godina, a to podrazumijeva mnogo bijede. Ljudi, posebno mladi, suočavaju se sa mnogim problemima – imate jednu generaciju koja je totalno obilježena ratom, to su ljudi koji su rođeni u ratnim dešavanjima, odrasli su u njima, i onda jednostavno sazrijevaju u tome. Tako da sam razmišljao kako je moja misija raditi sa tim mladim ljudima, i učiniti ih ne samo novinarima, nego i političkim liderima, liderima u njihovim zajednicama, donosiocima budućih odluka u njihovom društvu. Vjerovao sam da na taj način mogu doprinijeti više nego kada radim kao novinar.

 

 

Ukoliko kažete nešto dobro o ljudima koji imaju moć, oni će biti sretni, ali ako kažete istinu, a ona je protiv njih, neće biti zadovoljni i prijetit će vam. I to je slučaj u cijelom Afganistanu. Sloboda medija postoji, vlada je to već ozvaničila svugdje, ali u stvarnosti nije tako. U Afganistanu postoji samo jedna nacionalna televizijska kuća koja pripada vladi, a ostalo su privatne televizije, magazini, novine. Nakon 2001. godine mnogo različitih političkih partija osnovalo je svoje magazine i televizijske kanale upravo na privatnoj osnovi. Otkako je vlada ozvaničila slobodu štampe, ovi privatni mediji većinom iskorištavaju taj koncept. To su mediji koje je ustanovio jedan politički lider iz neke političke opcije, i novinari koji rade u njima su lojalni osnivaču. To je pluralizam, ali u negativnom smislu. Prema mnogim od tih novinara Ured za nacionalnu sigurnost ima nepovjerenje jer ih sumnjiče da rade za strane države, naprimjer za one zemlje koje imaju interes prema Afganistanu, pa ne žele da zemlja bude stabilna, kao što su Pakistan, Iran, Indija, Rusija i Kina. Oni vjeruju kako te zemlje "pune" privatne medije informacijama protiv vlade i nacionalne sigurnosti. Rezultat svih tih medijskih sloboda koje se ispoljavaju u različitim privatnim medijima je taj da dolazi do rasplamsavanja tenzija među narodom i destabilizacije zemlje.

 

 

U Afganistanu postoje različita udruženja novinara, djeluje više od njih 20. Međutim, sastanci tih udruženja su više formalni, odnosno, novinari se okupljaju, sjede zajedno i pričaju, ali, u stvarnosti, ne rade ništa i ne donose nikakve odluke. To im je slabost. Problem je da mnogi od ovih novinara nemaju nezavisnost i moraju pripadati jednoj ili drugoj političkoj organizaciji. Svi u Afganistanu pokušavamo naći neki pozitivan primjer neutralnog medija, ali to je zaista teško.

 

 

Facebook je kao hrana za sve u mojoj u zemlji, posebno za mlade ljude. Čak i one osobe koji nemaju pristup novinama ili televiziji u ruralnim sredinama koriste Facebook. Ali Facebook uzrokuje i mnoge probleme u zemlji, jer umjesto da ujedinjuje ljude, on ih razdvaja. To je isto kao i sa pomenutim privatnim televizijskim kanalima. Određene Facebook stranice okupljaju ljude sa jednom ideologijom, druge stranice okupljaju one sa suprotne strane. Facebook postaje mjesto za sve, na kojem svi mogu da dignu svoj glas. Veoma je česta i upotreba Faceboooka prilikom organizovanja demonstracija, bez obzira na to da li se radi o skupovima za ili protiv vlade.

 

 

S obzirom na to da smo postratna zemlja, još uvijek nam treba vremena da radimo. Nadamo se da će mlađa generacija, posebno oni mladi ljudi koji su se školovali u inostranstvu i vratili u zemlju, pronaći neka dobra rješenja. Prošle godine smo napravili plan da pozovemo sve novinare, sve medijske centre da se okupe i naprave određenu listu prioriteta za razvoj zemlje. Jer, novinari i mediji su jedini alat koji možemo koristiti za razvoj. Mediji mogu donijeti revoluciju bilo gdje. Oni mogu izgraditi stvari, ili ih uništiti. Sljedeći korak je napraviti mrežu mladih ljudi iz svih dijelova Afganistana, a svi oni, na ovaj ili onaj način pripadaju novinarstvu, kao i ujediniti profesionalne novinare iz cijele zemlje i tražiti od njih obavezivanje i predanost da njihova izvještavanja ne dijele zemlju. Ono što ti ljudi moraju shvatiti jeste činjenica da, ako je Afganistan uništen, onda su i oni uništeni. Jednostavno je – umjesto da koristite novinarstvo na pogrešan način, molim vas, koristite ga na pravi način. Sloboda štampe ne znači da se uništavate, već da se prosvijetlite.