foto: Unsplash

Pozivanje na zakonske odredbe i na instrumente ili mehanizme pravne zaštite u pojedinim slučajevima kršenja prava radnika nema efekta dok se priča o tome ne pojavi u medijima, navodi predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH (STBiH) Mersiha Beširović kao ilustraciju važnosti medijskog izvještavanja o radničkim pravima i sindikalnom djelovanju.

“U svim našim slučajevima mobinga koje smo dobili u direktnim pregovorima s poslodavcima je uvijek argument odnosno oruđe koje smo koristili bila prijetnja medijima”, kaže ona.

Priče o kršenjima radničkih prava i o nepravdi kao čestoj pojavi u radnom okruženju dio su takozvanih “ljudskih priča”, ali i važan segment osnovne novinarske zadaće bavljenja problemima “običnog čovjeka”, od kojih mnoge uspiju doći do šire javnosti kroz angažovanost novinara posvećenih takvim temama.

“Te informacije do nas novinara stižu svakodnevno putem maila, osluškujući glas naroda na ulici, u javnom prevozu uvijek ćete čuti nešto zanimljivo i dobiti informaciju o kršenju prava radnika koji danas u našoj zemlji rade prekovremeno, na crno, bez uplaćenih doprinosa i adekvatne zaštite na radu. Takve informacije provjeravam kod prozvanih poslodavaca i u sindikatima koji vode brigu o radnicima. Pišući tekstove o takvim anomalijama u našem društvu mi novinari ispunjavamo svoju zadaću – objektivno informisanje o stvarnim problemima bh. radnika. Osnovni cilj i krajnji rezultat našeg rada bi trebalo da bude ispravljanje nepravde koja se nanosi radnicima”, kaže novinar Darko Omeragić koji je 20 godina izvještavao za Oslobođenje o aktivnostima sindikata i o radničim pravima. O aktivnostima sindikata, štrajkovima i pravima radnika piše i danas i to za portal Radnički univerzitet kroz projekat koji vodi udruženje Radnička solidarnost BiH.

Omeragić smatra da ključnu ulogu u odabiru tema koje se bave kršenjima prava radnika i raspoređivanju novinara da o tome pišu moraju odigrati urednici i dodaje kako sindikati moraju biti oštriji i precizniji u svojim javnim nastupima kako bi samim tim i njihovo prisustvo u medijima bilo interesantnije čitateljima, ali i radnicima zbog kojih postoje.

“Sindikati su zainteresovani za saradnju s medijima. Činjenica je da su, ipak, novinari ti koji pokreću i otvaraju bolne i teške teme, ali na našu sreću i sindikati su uvijek otvoreni za razgovor o njima jer im ništa drugo i ne preostaje. Sindikati i dalje vjeruju u snagu medija, dobrog novinarskog teksta i istraživanja koje nerijetko uspješno rješava neke od radničkih problema”, kaže on.

Saradnja dobra, ali problema ima

Posvećenost novinara izvještavanju o radničkim pravima i radu sindikata važan je preduslov da se o pojedinim temama i diskutuje u javnosti. Beširović kaže da sindikat koji zastupa radnike u trgovini i ugostiteljstvu ne pravi selekciju u odabiru medija kojima redovno šalje saopštenja, ali i primjećuje kako ima medija koji ih redovno prate ali i onih koji ih, kaže, redovno ignorišu, te da i to zavisi od konkretne teme.

U Savezu samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) kažu kako je izuzetno važno interesovanje medija za njihov rad i probleme radnika, ali imaju i dozu kritike prema medijima u smislu političko-ekonomske pozadine njihovog djelovanja.

“Svjesni smo da je za rad medija neophodan novac i da se do njega u najvećoj mjeri dolazi putem reklama. Te reklame vrlo često plaćaju oni koji radnike u svojim firmama tretiraju kao robove, koji ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje ili rade sve da potpuno uruše sindikalni pokret u našoj zemlji. Njima svakako ne odgovara da u medijima kojima plaćaju velike iznose novca vide, pročitaju ili čuju nešto afirmativno o sindikatu ili negativan stav sindikata prema poslodavcima, vlasti, određenim interesnim grupama i slično. U takvim situacijama su urednici primorani birati između svoje i egzistencije svojih kolega sa jedne strane i objektivnog izvještavanja o sindikatu s druge strane. Znajući u kakvoj ekonomskoj situaciji se nalazimo i s kakvim primanjima preživljava najveći broj radnika u BiH, samim tim i novinara, razumijemo zašto se pojedini odluče za ono prvo”, poručuju iz SSSBiH.

S druge strane, i u sindikalnim organizacijama je mnogo problema, čak i slične naravi. Urednica informativnog programa BHRT-a Sanija Saljihi navodi kako su sindikati u BiH uglavnom otvoreni za saradnju s medijima, ali da je “problem što izjave i sindikalne aktivnosti vode dva do tri čovjeka iz sindikata koji se pojavljuju u medijima” i da “posebno misli na podijeljenost unutar samih sindikata, koja često dovodi do konfuzije u javnosti, ali zbunjuje i novinare”.

Urednik informativnog portala Inforadar Adis Šušnjar je sličnog stave. Budući da se rad Inforadara nastoji baviti temama od javnog interesa, kaže kako su i  radnička prava često zastupljena u izvještajima i analizama koje objavljuju, ali da im sindikati nisu primarni izvor informacija. Jedan od problema na koji nailaze kada se bave radničkim temama, Šušnjar vidi upravo u podijeljenosti sindikata, po raznim osnovama.

“Poznato je da pojedini sindikati umjesto radnika zastupaju poslodavce i vlasnike ili su neutralni i inertni u zaštiti radničkih prava. Oni koji žele da se bave svojim poslom rade koliko mogu ali svakako da im nedostaje komunikacijske edukacije. Masovni odlazak ljudi iz BiH dovoljan je pokazatelj i položaja radnika u ovoj zemlji. Sindikati bi trebali biti mnogo vidljiviji i ‘bučniji’ u svojim zahtjevima”, kaže Šušnjar.

Radnička prava u doba pandemije

U protekla tri mjeseca, zbog mjera prevencije širenja COVID-19, u Bosni i Hercegovini kao i u mnogim zemljama svijeta, ekonomija je bila na udaru. Zbog ograničenja kretanja i naređenog zatvaranja poslova, mnoge firme i pogotovo mali obrti nisu uspjeli preživjeti, a mnogi su radnici ostali bez posla. Ekonomske analize pokazuju kako je, na primjer, samo u Federaciji BiH u periodu od 16. marta do 16. aprila, smanjena registrovana zaposlenost za oko 24.000 radnika, što pokazuje da je za samo jedan mjesec poništeno ono što se gradilo dvije godine. Radništvo je dodatno ugroženo.

Izvještavanje o posljedicama pandemije po ekonomiju i o otpuštanju radnika, osim zdravstvenih tema, bile su među najzastupljenijim u bh. medijima. O otpuštajima radnika pričalo se u programima radija i televizija i objavljivalo u novinama i na portalima, a najpogođeniji su, kaže Omeragić, bili radnici industrije tekstila, kože i obuće, uposleni u ugostiteljskim i turističkim sektorima. On smatra kako su tokom pandemije prvi na udaru bili radnici koji su, prema njegovom mišljenju, olako dobijali otkaze, a poslodavci koji su se tako ponijeli prema njima su sebi nanijeli dugoročnu štetu jer su zarad kratkoročne koristi ostali bez dobrih i uhodanih timova ljudi koji su najzaslužniji za profit svake firme.

Šušnjar kaže da su radnička prava bila česta tema njihovog portala tokom pandemije s obzirom na to da je došlo do velikog broja otkaza i zloupotrebe cijele situacije od pojedinih kompanija i “biznismena” sa ciljem da se riješe radnika ili im dodatno smanje ionako mala primanja i dovedu u još nepovoljniji položaj.

Maja Isović Dobrijević, novinarka portala Buka, kaže kako su njena iskustva sa sindikatima, posebno sa Savezom sindikata Republike Srpske, pozitivna u smislu spremnosti da podijele informacije sa novinarima. Tako je, dodaje, i sa Konfederacijom sindikata RS, Sindikatom radnika i uslužnih djelatnosti BiH i drugima. Smatra, ipak, kako bi sindikati mogli imati bolju komunikaciju i na društvenim mrežama.

Upravo je Facebook stranica STBiH, kaže predsjednica Mersiha Beširović, tokom pandemije postala izvor za mnoge medije.

“Informacije koje smo podijelili samo kao Facebook objave su na kraju završavale u medijima i imali smo vrlo konkretan rezultat upravo zato što su mediji to prepoznali kao jedno oruđe”, kaže ona i dodaje da su u STBiH spremni koristiti sve dostupone online alate kako bi svoju viziju i aktivnosti što adekvatnije približili mladima.

Udruženi napori

Mnogo je problema i nedostataka u saradnji, pa i sindikalci i novinari vide mjesta napretku, najprije kroz edukaciju i stvaranje partnerstva sindikata sa medijima i organizacijama civilnog društva, te kroz jačanje kanala komunikacije i razmjene informacija.

“Neophodan je bliži, partnerskiji odnos sindikata i medija. Sindikati bi trebali biti proaktivniji ali i istinski vjerovati u svoju misiju i promjene u ovoj zemlji”, kaže Šušnjar.

Saljimi smatra da je za poboljšanje saradnje medija i sindikata i izvještavanja o radničkim sindikatima potrebno educirati novinare ali obratno – potrebna je medijska edukacija sindikata, odnosno ljudi koji komuniciraju s novinarima.

Iz SSSBiH kažu da nekoliko godina aktivno sarađuju sa regionalnim sindikalnim vijećem Solidarnost i Regionalnom platformom za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara, i da su kroz tu saradnju postali svjesni neophodnosti aktivnije komunikacije između novinara i sindikata. Kao pozitivan pokazatelj interesovanja medija za njihov rad, ali i tema koje se tiču egzistencije radnika i njihovih porodica, ističu da su njihove konferencije za medije tokom pandemije prenošene uživo na televiziji.

Beširović ocjenjuje kako je sindikat koji vodi medijima ponudio iskrene informacije, u čemu su, tvrdi, sindikati ranije zakazali jer su davali “dosta paušalnih izjava”.

“Nama direktni kontakt sa članstvom kroz, između ostalog i ovu našu parapravnu mrežu, daje argumente odnosno jednu bazu podataka da mi argumentovano možemo govoriti o problemima, a mediji u svom nastupu zaista traže argumente”, kaže ona i napominje: “Više puta sam se javno zahvaljivala medijima za neke vrlo konkretne stvari, ne bismo definitivno napravili nikakav pomak u borbi za radnička prava da nije bilo medija s obzirom da imamo zakon takav kakav imamo.”

Ipak, zaključuje novinar Darko Omeragić, najbolji izvor informacija o kršenju radničkih prava za svakog novinara upravo su radnici.

___