Količina licemjerstva kojoj svjedočimo u skoro 22 mjeseca ogolila je mnogo toga i na lokalnom i na globalnom nivou. Prije svega, naučili smo da ljudski životi na Bliskom istoku ne vrijede isto kao i životi Evropljana, ali ne svih (mada nije da to nismo znali i ranije), jer je Evropa pokazala svoje lice i u slučaju rata u Bosni i Hercegovini (BiH) i stradanja Bošnjaka. Životi muslimana su zapravo bezvrijedni. S druge strane, tu je i pitanje ozbiljnog evropskog rasizma, jer u Palestini ne stradaju samo muslimani, stradaju i hrišćani.

U surovom realnom svijetu, pobjednik je onaj koji ima oružje, moć i podršku velikih zemalja. I moćne medije. Tako je moguće da jedna mala zemlja na Bliskom istoku decenijama ugnjetava i etnički čisti Palestince trpajući ih u koncentracioni logor na otvorenom i brišući ih sa lica zemlje zajedno sa tragovima njihovog postojanja. Ništa se to ne bi moglo dešavati bez podrške moćnih Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU).

Nije ovo naša briga

Od gotovo dvogodišnje šutnje i relativizacije ratnih zločina u Gazi u vodećim zapadnim medijima, koja je sve to vrijeme često prelazila u otvorenu izraelsku propagandu, bolnija je bila šutnja velikog broja medija i javnih ličnosti iz BiH, u kojoj se posljedice rata, etničkog čišćenja i genocida i danas snažno osjećaju.

Bilo je mučno gledati brojne eksperte i "eksperte" kako se bave ratnim zločinima i genocidom u BiH, dok istovremeno zatvaraju oči na genocid koji pratimo uživo i čije slike iskaču na društvenim mrežama između reklama za različite proizvode i recepata domaće i internacionalne kuhinje. Slike razrušene Gaze, mrtvih ljudi, raskomadane djece koja ostaju ispod ruševina, pokušaja dolaska iscrpljenih ljudi do hrane u kojima ih izraelska vojska nastavlja ubijati kao glinene golubove svuda su oko nas. U nemoći okrećemo glavu od tih jezivih prizora, stideći se što pripadamo ljudskoj vrsti. Empatija i tuga nisu dovoljne da spase palestinski narod, jer nikakva pomoć ne stiže do njih.

Nikada besmislenije, ispraznije i tužnije nije zvučala krilatica Nikad više, nego na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici. U momentu dok su se odvijale komemoracija i kolektivna dženaza kojima su prisustvovali brojni časni i oni manje časni ljudi, u Gazi se nesmetano uz punu podršku "naših osvjedočenih prijatelja" odvijao najnoviji genocid.

Licemjerno izgleda empatija brojnih evropskih i drugih čelnika spram žrtava srebreničkog genocida i njihovih preživjelih članova porodice, koji u isto vrijeme opravdavaju genocid koji vrši izraelska vojska, nazivajući to pravom na odbranu, borbom protiv terorizma i kako već sve to ne kamufliraju, vrijeđajući zdrav razum.

Šutnja ogromne većine lokalnih javnih ličnosti (političara, eksperata, istaživača, članova akademske zajednice, "nezavisnih novinara"...) kao i ogromnog broja medija iz BiH gotovo dvije godine bila je uvijena u oblandu pragmatizma vođenog mantrom da je BiH mala država, da se ne može uraditi ništa i da bismo mi trebali nastaviti gledati svoja posla i okrenuti se "strateškim prijateljima i partnerima" - Americi i Evropi - koji čvrsto stoje uz našu malu državu. Bez ikakve želje da poredim stradanja, podsjetiću da smo prije malo više od trideset godina mi bili u poziciji u kojima naši životi nisu vrijedili ništa, da smo molili Boga da neko zaustavi krvoproliće u BiH i da smo bili ostavljeni gotovo od svih.

To što ne možeš uraditi ništa, jer si u globalnim okvirima mali i nebitan, ne znači da treba pristati na kukavičluk, sve zarad sopstvenog interesa, koji se opravdava tobožnjom brigom za budućnost države.

Relativizacija zapadnih medija

Vodeći zapadni mediji nisu imali problema sa izvještavanjem o ratu u Ukrajini, Rusija je odmah proglašena agresorom, Putin zločincem, mahalo se ukrajinskim zastavama, a Zelenski je postao heroj. Rusija je izbačena sa svih bitnih sportskih manifestacija, Zimskih olimpijskih igara, Svjetskog prvenstva u fudbalu, takmičenja za Eurosong... Također, izbačena je i iz UN-ovog Vijeća za ljudska prava. Na red je vrlo brzo došla i ruska kulturna baština, pa su u naletu cancel kulture stradali brojni književnici i kompozitori koji su toliko toga ostavili čovječanstvu, ni krivi ni dužni za bilo šta u ovom vijeku. A nastavljen je i trend rušenja spomenika iz SSSR-a i sjećanja na Crvenu armiju.

S druge strane, Izrael nije izbačen niotkud, a svaka kritika fašističkog izraelskog režima se svodi na antisemitizam, što predstavlja vrhunac licemjerstva. Kako god da shvatimo pojam "antisemitizma", ne možemo prenebregnuti činjenicu da su Palestinci, prema svemu što o njima i njihovom porijeklu znamo iz historije i na osnovu modernih istraživanja, upravo stari semitski narod koji na tim prostorima živi hiljadama godina. Pored toga, ukoliko pod "antisemitizmom" razumijemo ne samo mržnju prema jednoj etnoreligijskoj grupaciji, već karakterističan način marginalizacije, obespravljivanja i progona jedne takve grupe koji nad njom sprovodi druga grupa, pritom nesrazmjerno moćnija od nje, onda su upravo Palestinci par excellance žrtve antisemitizma, pošto se njihova sudbina ni po čemu ne razlikuje od užasa sa kojima su se generacijama, a naročito tokom Drugog svjetskog rata, suočavali evropski Jevreji. 

Malo je falilo da Izrael pobijedi na Eurosongu u maju, iako je i ovogodišnja predstavnica ovog besmislenog takmičenja izviždana od dijela publike, čije učešće nije prošlo bez otpora. Osvojivši najveći broj glasova od publike, izraelska predstavnica je završila takmičenje na drugom mjestu. To zapravo znači normalizaciju genocida. U toku jednog dana ubićemo desetine ili stotine civila i djece, a navečer ćemo pjevati i plesati. Danima poslije na društvenim mrežama će nam se u videoisječcima vrtiti inserti izraelske pjevačice zajedno sa insertima napada na Gazu i mrtve djece.

I dok se genocid u Gazi relativizuje i naziva borbom protiv terorizma, u čemu je i politička i medijska podrška ogromna, bivši izraelski premijer Ehud Olmert nema problem da prizna da njegova država vodi "rat istrebljenja“ u kojem se neselektivno i okrutno ubijaju civili.

Prema anketi koju je objavio izraelski list Haaretz, 82 posto Izraelaca želi protjerati stanovnike Gaze, dok ih 47 posto podržava ubijanje svih Palestinaca u Gazi. Anketa pokazuje i da što je neko od ispitanika religiozniji, veća je vjerovatnoća da podržava genocid i etničko čišćenje.

Anketu je u provedena u martu ove godine, uradio ju je izraelski naučnik Tamir Sorek, profesor na Državnom univerzitetu Pennsylvania s izraelskom firmom za ankete Geocartography Knowledge Group.

Naprasni prekid šutnje

U posljednjih nekoliko dana stvari se počinju mijenjati. Prvo je francuski predsjednik Emmanuel Macron prije nekoliko dana najavio da će Francuska priznati Palestinu. Time bi Francuska postala prva država G7 i prva zapadna stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a koja je priznala Palestinu. Dok pišem ovaj tekst, objavljeno je i da je britanski premijer Keir Starmer izjavio da će Ujedinjeno Kraljevstvo priznati palestinsku državu u septembru, osim ako Izrael ne poduzme "značajne korake kako bi okončao užasnu situaciju u Gazi."

Cilj je da se što veći broj evropskih zemalja podstakne da prizna palestinsku državnost, izjavio je francuski ministar spoljnih poslova Jean – Noell Barrot.

Šta će konkretno značiti priznanje razorene palestinske teritorije i u kojim granicama će se desiti, ako se uopšte desi, ostaje da se vidi. Nemoguće je ne sjetiti se i da je BiH u momentu njenog rušenja, masovnih zločina i etničkog čišćenja bila međunarodno priznata.

Ali desilo se nešto što je nemoguće ne primijetiti. Odjednom su se aktivirali svi oni koji su čekali "pogodan trenutak" da nešto kažu, pa su sada društvene mreže zatrpane podrškom Palestini, zastavama i tekstovima. Ljudi koji za 22 mjeseca gotovo nisu otvorili usta ili napisali nešto smisleno, odlučili su da je sada pravi trenutak, jer pogrom koji se dešavao u proteklom periodu valjda nije bio vrijedan njihove pažnje. Očekujemo ih u skorije vrijeme na konferencijama u kojima će se govoriti o genocidu nad Palestincima o kojima su mudro šutjeli skoro dvije godine, a nećemo biti pošteđeni ni njihovih "naučnih ekspertiza" u časopisima. Kalkulisanje je moto kojem se voli tepati tako što se naziva mudrošću.

Zapadni mediji koji su nastupali kao glasnogovornici Izraela i u čijim redovima su se dešavale pobune novinara koji nisu željeli raditi u takvim uslovima, odjednom su počeli otvorenije izvještavati o Gazi.

Čak je i Trump izjavio da su njega i njegovu suprugu pogodile slike gladne djece u Gazi, jer pobogu, pa to je toliko strašno da ne pogađa samo hladnokrvne ili lude ljude, kaže američki predsjednik, dok su valjda slike iskasapljene i ubijene djece koje smo svakodnevno gledali uživo potpuno prihvatljiv sadržaj.

Izraelski stručnjak za genocid Omer Bartov objasnio je nedavno da sve što se dešava u Gazi ispunjava kriterije da bi se zločin nazvao genocidom.

U toku nedavnog boravka u Sarajevu na WARM festivalu, Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za okupirane palestinske teritorije, u intervjuu koji je dala za portal Mediacentra Sarajevo osvrnula se i na izvještavanje medija i navela je da mnogo duže od dvije godine zapadni mediji uglavnom preuzimaju narativ koji dolazi od izraelske vlade i izraelske vojske i da nema simetrije, jer mediji stalno nameću lažni balans. Ukazala je i na činjenicu da dehumanizacija Palestinaca nije samo proizvod izraelskih medija, već je prenose i zapadni mediji.

"Zato sam pozvala na istragu, na ozbiljno preispitivanje uloge zapadnih medija u stvaranju konsenzusa, kako bi javnost prvo čula izraelski narativ i onda ga podržala. I na kraju, smatram da je ovo kraj novinarstva. Novinarstvo bi moralo uključivati barem osnovni etički minimum, oslanjanje na činjenice, ponudu analize, a ne samo davanje mikrofona moći. A upravo to se dešavalo posljednjih mjeseci."

Prisjetimo se samo 2023. i medijskih izvještaja u kojima se o ubijenim Palestincima govorilo kao umrlim.

Priznavanje genocida je političko pitanje

Iako bi se na ovu temu imalo još mnogo toga reći, fokusiraću se samo na još jedan fenomen, jer pisanje svake vrste teksta podrazumijeva i ograničenost prostora.

A to je da je priznavanje genocida za ogromnu većinu političara i drugih javnih ličnosti na bitnim pozicijama ništa drugo do čisto političko pitanje i da očito ne vrijede ista pravila za sve. Nikakve empatije tu nema. Sjetimo se turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovih izjava o genocidu u Srebrenici, kao i to da smatra da je ono što izraelska vojska vrši nad Palestincima genocid, dok u isto vrijeme ne priznaje genocid nad jermenskim narodom. Milorad Dodik svako malo podsjeća da je zločinačka NDH nad srpskim narodom izvršila genocid u vrijeme Drugog svjetskog rata, dok stalno ponižava ubijene srebreničke Bošnjake i negira genocid. Također, Dodik sve vrijeme podržava Izrael, a prije nekoliko dana je ponovio svoj stav, navodeći između ostalog da se Palestina ne može priznati, jer faktički ne postoji, te da neće drugi određivati Izraelu sudbinu.

Tu je svakako i zagrebački profesor Ivo Goldstein poznat po svojim historijskim istraživanjima ustaških zločina u vrijeme NDH, koji se potpuno svrstao na stranu Izraela okrivljujući Hamas za sve što se događa. Ako smo od političara i naviknuli na razne kalkulacije, od naučnika se ovakvi stavovi ne bi trebali očekivati. Ali to je svakako za priča za naivne.

Iako je ovakvih primjera bezbroj, na kraju ću spomenuti bivšeg potpredsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) Menachema Rosensafta, kojeg novinari potpisuju i kao aktivistu za ljudska prava. Početkom jula Rosensaft je izjavio da se Srebrenica mora priznati na sličan način na koji su Auschwitz, Bergen Belsen i Buchenwald priznati u njemačkom obrazovnom sistemu i u njemačkom građanskom dijalogu. Međutim, dodao je i da se to ne može desiti sve dok u BiH postoji rastući antisemitizam koji se manifestuje "po većem broju ulica", nasilnu retoriku protiv Izraela i diskriminaciju Jevreja, dotaknuvši se i nedavno otkazane rabinske konferencije, koja je posebna tema i za koju bi trebao sasvim novi tekst. Podrška palestinskom narodu ne znači isto što i diskriminacija Jevreja, ali to je izgleda suvišno objašnjavati. Dvadesetak dana poslije u razgovoru za BBC, Rosensaft je utvrdio da se u Gazi ne dešava genocid, nego je cilj eliminisanje Hamasa, što ne znači da nema kršenja međunarodnog prava, ali je zapravo Hamas genocidna organizacija kojoj je cilj uništenje Izraela.

Kao što rekoh, priznavanje istrebljenja ljudi je odavno postalo čisto političko pitanje. Jer nije isto kada se nešto dešava mom narodu i kada moj narod to isto radi drugima. Kao što treba gledati vlastiti interes, kako se nama ovdje poručuje dvije godine, odnosno pratiti ono što naši politički gospodari zastupaju.

___