Enver Kazaz piše kako je nastao regionalni časopis Sarajevske sveske

foto: Dženat Dreković

Nezavisni regionalni časopis Sarajevske sveske pokrenut je 2002. godine na inicijativu istaknutih intelektualaca iz zemalja bivše Jugoslavije. Časopis, čija je izvršna urednica bila prevoditeljica i pjesnikinja Vojka Smiljanić-Đikić, predstavljao je forum za intelektualnu raspravu o književnim, društvenim i političkim pitanjima, kao i izuzetno važan primjer regionalne saradnje. U izdanju Mediacentra Sarajevo, tokom petnaest godina, od 2002. do 2017., izašao je 51 broj ovog časopisa.

Povodom 30 godina Mediacentra Sarajevo, bosanskohercegovački književni kritičar Enver Kazaz piše o nastanku i važnosti Sarajevskih sveski.

Sarajevske sveske – Interkulturalna časopisna biblioteka

Piše: Enver Kazaz

Sarajevske sveske su, bez sumnje, najbolji i najveći interkulturni časopisni projekat nastao poslije krvavog raspada Titove Jugoslavije na prostoru zemalja formiranih nakon rata 1991-1995. Kad se izrekne ovakva ocjena, onda je nužno podastrijeti neke argumente za nju.

Prvi i najvažniji argument jeste rušenje granica koje je uspostavio nacionalizam između nekada jedinstvene književne prakse u kojoj su nacionalne književnosti bile toliko isprepletene da se, pogotovo kad su u pitanju književne nagrade, moglo govoriti o njihovom zajedničkom kanonu. On je bio prisutan i u čitankama, pa su na prostoru Socijalističke federativne republike Jugoslavije učenici čitali praktično isti književni kanon. To je bio plod duge tradicije književnog zajedništva na južnoslavenskom području, koja je začeta još u antikolonizatorskom stavu romantičara, a ovjerena u ideji bratstva i jedinstva i Krležinoj borbi za autonomiju književnosti iz Dijalektičkog antibarbarusa, pisanog između dva svjetska rata i kasnijeg Referata, izloženog na Kongresu jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. Titova Jugoslavija bila je emancipatorska književna i prevodilačka radionica u kojoj se ovdašnja književnost ogledala u onoj svjetskoj.

Raspad zemlje je uništio tu radionicu i provincijalizirao književne prakse u državama nastalima nakon njega, ali i arhaizirao književni kanon i samu književnost svodeći ih na funkciju graditelja nacionalnog identiteta. Sve druge funkcije književnosti su minimalizirane ili gotovo uništene. Književnost je izgubila svoju ontološku dubinu, pa potom gnoseološku dimenziju, metafizičku sadržinu, estetsku bit, sociološku ulogu i postala instrument u rukama nacionalističkih moćnika.

Ali, iza te apokaliptične situacije sinula je ideja zajedničkog časopisa na prostoru bivše zajedničke države. Ona je nastala u kreativnom duhu Vojke Đikić, nekadašnje glavne urednice veoma značajnog časopisa koji je izdavao Treći program Radio Sarajeva. I kad je tu sinula, lako se proširila na antinacionalistički orijentirane spisateljice i pisce, književne kritičare i kritičarke, dio akademskih radnika i radnica, a rezultat je bila osobena policentrična redakcija časopisa sastavljena od članova i članica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije.

Vojka Đikić bila je dobri duh koji nas je okupio i dao nam novu stvaralačku energiju. Preko granica mržnje i nacionalizma, zahvaljujući tom dobrom duhu, gradili smo porušene književne mostove i iznova okupili regionalnu književnu republiku Sarajevske sveske. Sjećam se, prvi sastanak održali smo na Pravnom fakultetu u Sarajevu, u nekoj prostoriji koju nam je obezbijedio Zdravko Grebo. Ne mogu se sjetiti svih učesnika i učesnica tog sastanka, ali sam s oduševljenjem slušao Drinku Gojković, vrhunsku intelektualku i prevoditeljicu iz Beograda, Aleša Debeljaka, sjajnog intelektualca iz Ljubljane, Velimira Viskovića, kritičara iz Zagreba, Marka Vešovića, sarajevskog pjesnika, koji će obilježiti naše doba svojom poezijom.

Začas smo se složili da se časopis zove Sarajevske sveske, jer smo svi saosjećali sa tada još svježim ranama našeg grada. To je bila velika katarza u kojoj jedan od najvećih časopisnih projekata u našoj regiji dobija ime po gradu koji je preživio krvavu opsadu. U tom imenu nismo vidjeli samo simbolički potencijal nego i etičku poruku, mirotvornu ideju i začetak nove posttragične estetike na južnoslavenskom prostoru.

Kasnije je sve bilo prelijepo i lako. Boro Kontić i njegov Mediacentar odlučili su, uz našu veliku sreću, da izdaju časopis. Sarajevo je na toj osnovi postalo novi centar južnoslavenskog književnog okupljanja, a sastanke redakcije održavali smo u različitim gradovima: Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Prištini, Skoplju itd. Bilo je prekrasno slušati rasprave i različite ideje koje su naprosto frcale na redakcijskim sastancima. Znali smo od starta da je to najbolji oblik rada: ukrštanje različitih mišljenja i ideja.

Velimir Visković kao glavni urednik i Vojka Đikić, izvršna urednica, nikad nisu nametali svoje mišljenje i koristili autoritete pozicija koje su zauzimali u redakciji. Daša Drndić, Aleš Debeljak i ja smo vrlo često znali zakuhavati u redakcijskim raspravama, dovodeći u pitanje ono što su drugi postavljali kao teme za naredne brojeve.

Znali smo od početka da časopis mora biti tematski organiziran, a noseće teme smo određivali tako da prvo ispitamo književne prakse u postjugoslovenskim zemljama od konca osamdesetih do trenutka izlaženja časopisa. Potom je krenula serija tema: Ratno pismo, Nacionalni književni kanon, Savremena književnost i naši jezici, Savremena drama u regionu, Savremeni roman u regionu, Savremena pripovijetka u regionu, Savremena poezija u regionu od 1990. do naših dana, Savremena kritika u regionu. Tim temama smo praktično kritički preispitali dvadesetogodišnje književne prakse u postjugoslovenskim zemljama i stvorili sve uslove za uspostavljanje interkulturnog postjugoslovenskog književnog kanona. A to je značilo kritičko vrednovanje književnosti, ali i prevlast onih njenih funkcija koje je htio uništiti nacionalizam.

Tim smo temama pridružili i druge: Neevropska Evropa, potom englesko izdanje Sarajevskih sveski 'Best of Sarajevo Notebook', Savremeni film u regionu, Nomadizam, Mladi, Tranzicija i kultura, Melankolija i nostalgija, Interkulturno izučavanje književnosti, Anatomija psovke, Klasici drugih, Da li je Balkan muškog roda?, Iskušenje granica - Radomir Konstantinović, Odjeci 1914. godine u književnosti, Književnost u egzilu, emigraciji i progonstvu, Bioetika i čin(i) tela.

Pedeset brojeva Sarajevskih sveski stoji u interkulturnoj južnoslavenskoj biblioteci kao dokaz trijumfa kreativnog duha nad svakom ideologijom mržnje i zla.

___