Zenit Đozić piše o BBC školi novinarstva i reportaži iz ruševina Pionirske doline.

Foto: Iz arhive

BBC škola novinarstva, koju je organizovao Mediacentar Sarajevo, svoje prve studente primila je 24. juna 1996. Kroz prostorije Mediacentra Sarajevo je, tokom trajanja škole od 1996. do 2001, prošlo više od 400 novinara.
Jedan od njih bio je Zenit Đozić – glumac, TV producent, nekadašnji član Top liste Nadrealista i bivši bubnjar Zabranjenog pušenja. Za 30. godišnjicu Mediacentra, Đozić se prisjetio dana provedenih u školi i svoje priče koju je emitovao BBC.

BBC škola novinarstva: Sarajevska priča iz ruševina Pionirske doline

Piše: Zenit Đozić

U Sarajevu, neposredno nakon rata, nije bilo mnogo pametnih stvari za raditi. Život se još uvijek odvijao u okvirima robno-robne privrede, a ona početna radost zbog činjenice da voda i struja teku cijeli dan polako je blijedjela.

U takvom ambijentu, pokretanje BBC škole televizijskog novinarstva pri Mediacentru Sarajevo bilo je poput bljeska svjetlosti u poratnoj tami. Škola je bila pravo malo čudo: opremljena najnovijim digitalnim kamerama, vrhunskim audio i video montažnim studijima, pravom televizijskom režijom i studijem te – što je najvažnije – predavačima s BBC-a, profesionalcima koji su nam došli prenijeti svoje znanje i iskustvo. Bila je to prilika da se, makar dijelom, nadoknade godine koje je rat pojeo.

Tako sam, 20. januara 1997. godine, odlučio da ponovo postanem đak prvak. Sjeo sam u školske klupe s nadom da ću proniknuti u tajne televizijskog novinarstva. Ispostavilo se da je to bila jedna od boljih odluka koje sam donio – okupila se sjajna ekipa iz cijele Bosne i Hercegovine. Svakog dana smo se rotirali: bili smo kamermani, novinari, montažeri, urednici. A vrhunac dana bio je kada bismo u našem večernjem Dnevniku emitirali vlastite reportaže.

Mene su, ne znam zašto, uvijek privlačile one pomalo blesave priče – ili sam, možda nesvjesno, kao nadrealist, tragao baš za njima.

Tako sam, recimo, radio reportažu o novoosnovanoj autobuskoj liniji namijenjenoj ratnim veteranima s poteškoćama u kretanju. Problem je bio što nijedan takav putnik nije došao da se vozi – nije bilo koga za intervju. Zato sam otišao do obližnje kafane i “nafatao par komada” koji su, uz malu glumu, odglumili putnike. Dobio sam oštre kritike, s razlogom, jer sam prekršio osnovno pravilo novinarstva: autentičnost i istinitost. Ipak, kasnije su mi priznali barem to da sam donio priču. A to, u novinarstvu, znači sve – ne možeš se pojaviti u redakciji i reći: “Danas nije bilo vijesti.”

Posebno se sjećam svog završnog rada – priče koja je nastala iz gotovo apsurdnog novinskog članka. Naime, Beogradski zoološki vrt, u duhu poslijeratnog pomirenja, ponudio je sarajevskom zoo-vrtu poklon – mladunče majmuna. Sama ideja bila je nadrealna. Pionirska dolina, nekadašnji sarajevski zoološki vrt, bila je tokom rata na prvoj liniji odbrane i potpuno devastirana. Još je apsurdnije bilo to što je ratna propaganda širila monstruozne laži da su Sarajlije “bacale srpsku nejač lavovima”.

Istina je bila daleko tužnija i stvarnija. Borbe su se vodile unutar samog parka, životinje su danima bile bez hrane, niko im se nije smio približiti. Pričalo se da je jedan radnik, pokušavajući da ih nahrani, ubijen. Sedmicama se u krugu od kilometra moglo čuti zavijanje gladnog lava i tigra.

Otišao sam na lice mjesta da snimim nekoliko kadrova. Prizor me zatekao – kao da je rat upravo prestao. Minska polja svuda okolo, u rovovima bačeni sanduci za municiju. Ušao sam u kaveze gdje su nekada boravili lav, lavica i tigar – i zatekao njihove kosture.

Moja BBC mentorica odlučila me poslati u Beograd kako bih snimio drugi dio priče. Tamo, u njegovanom zoološkom vrtu na Kalemegdanu, susreo sam se s glavnim veterinarom – čovjekom iz Gane, afrikancem koji je studirao veterinu u Jugoslaviji i ostao da radi u Srbiji u zoo-vrtu. “Valjda je i životinjama tako bilo lakše”, rekao je kroz osmijeh. Njegova izjava bila je jednostavna: “Naši narodi moraju da se pomire i sarađuju. Ako treba, daćemo par majmuna i drugih životinja sarajevskom zoološkom vrtu – samo da mir vječno vlada.“

Priča je naišla na odličan prijem među ekipom u Mediacentru. Mentorica je bila iskreno zadovoljna – znate već, koliko Englezi vole priče s životinjama.

Reportažu smo ponudili BBC-u i emitirali su je na svom Prvom kanalu. Bila je to priča o zoološkom vrtu bez zvijeri, o kavezima punim kostiju i o mladunčetu koje treba premostiti jaz između gradova koje su granate pretvorile u strane svjetove.

I tako se, na ruševinama jednog zoološkog vrta, kroz ponudu majmuna – a ne izvinjenja, ne delegacija, ni sporazuma – dogodio prvi poslijeratni čin "pomirenja" između Sarajeva i Beograda.

Ispada da je, nakon svega, majmun bio najpristojniji izaslanik mira.

___