Dobitnik nagrade Eko novinar 2023. za fotografije o zagađenim rijekama u BiH

foto: VTF Studio

Dženat Dreković fotografijom se profesionalno bavi od 2000. godine, kada je upisao studij fotografije na Akademiji lijepih umjetnosti u Beogradu. Od tada, fotografija je neizostavni dio njegovog života, profesionalno i privatno. Prije studija fotografisao je i ameterski, te taj period smatra najljepšim jer je to “bilo vrijeme otkrivanja sebe kroz novi način izražavanja”.

Radio je kao fotoreporter za dnevne novine i sedmične magazine (Blic, Dani, Gracija i drugi), a u Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) radi od jula 2015. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Bosne i Hercegovine (BiH), suosnivač je i saradnik Centra za fotografiju, film i multimediju Sarajevo, a bio je i umjetnički direktor Fotogalerije „Jelićeva”, prve fotogalerije u Sarajevu.

Ovjekovječio je brojne scene kulturnog života u Sarajevu, ali i fotografije slučajnih prolaznika na ulicama. Umjetnici i muzičari u Sarajevu će reći da najbolje fotografije sebe koje imaju su upravo one „koje je uradio Dženki”.

On je fotograf, koji će, za razliku od drugih, sjesti i saslušati cijeli intervju sa sagovornikom kako bi što bolje ilustrovao priču. Nekada ga u Sarajevu možete sresti kako hoda ulicama i traži dobru fotografije, ne zbog posla, već zato što to jednostavno voli. 

Za svoj rad je dobio brojne nagrade. Neke od njih su nagrada Marubi akademije za film i multimediju iz Albanije za foto-priču 2006., nagrada Farah Tahirbegović za doprinos razvoju kulture, umjetnosti i društvenog aktivizma u BiH 2014., prva nagrada za plakat Sarajeva 2009. i Elliont Grant priznanje na američkom Pacific univerzitetu u Oregonu.

Nagrade “Eko novinar” za najbolju fotografiju koju dodjeljuje Centar za promociju civilnog društva (CPCD) za odgovorno i utjecajno izvještavanje o okolišu dobio je u 2022. i 2023. godini. Prošlogodišnja nagrada CPCD-a mu je dodijeljena za seriju fotografija koje je radio za CIN-ov tekst o zagađenim rijekama.

Dobio si nagradu za fotografije za priču Zagađivači rijeka van domašaja inspekcije. Kako je nastala ta serija fotografija i kako je tekao rad na terenu?

Fotografije su rađene za potrebe istraživanja koje je pokazalo da zagađivači rijeka u Federaciji BiH bez sankcija truju rijeke i zemljište na kojem poljoprivrednici uzgajaju usjeve i hrane stoku.

U Zakonu o vodama FBiH ne postoji propisana kazna za prekomjerno ispuštanje zagađenja u rijeku. U Uredbi o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije propisano je da sva nova postrojenja moraju uskladiti kvalitet svojih otpadnih voda sa propisanim vrijednostima, ali Federalno ministarstvo za okoliš i turizam stalnim izmjenama propisa već deceniju zagađivačima odlaže rokove.

Rijeka Spreča je jedna od najzagađenijih rijeka u BiH jer je već dugo odlagalište komunalnih i industrijskih otpadnih voda koje se često izlijevaju iz neuređenog korita i ostavljaju svoje kancerogene tragove u tlu.

Na pojedinim mjestima vodu uopšte nije moguće vidjeti od masnih fleka i iz nje isparava oštar i neprijatan miris.

Kada se osvrnete oko sebe i vidite prelijepu okolinu, u ustima imate onu gorčinu koju vam nameće ovaj groteskni prizor. Postoje mjesta na kojima Spreča izgleda kao iz nekog postapokaliptičnog SF filma, kao da se radnja dešava na nekom drugom planetu, a ne u BiH.

Radiš fotografije za istraživačke priče, kako dokumentovati i ovjekovječiti korupciju, kriminal, nepotizam i zloupotrebe pozicije?

Ponekad je veoma teško ilustrovati teme poput korupcije, kriminala, zloupotrebe pozicije. To su teme koje nisu baš “vizuelno primamljive” za fotografa, ali meni to predstavlja izazov kojeg smatram kao jedan vid kreativnog treninga.

U fotografiji postoji termin fotoilustracija. Na taj način, ponekad isceniramo i aranžiramo, a sve sa ciljem da vizuelno objasnimo čitaocu suštinu naslova i teme. Rješavam zadatke koje urednici zahtijevaju od mene.

Kako opisuješ dobru dokumentarnu fotografiju? Šta treba da sadrži?

Dokumentarna fotografija u svom imenu sadrži prefiks dokument koji sam po sebi asocira na dokaz, činjenicu, istinitost. To su glavni postulati dokumentarne fotografije, naravno, ne zaboravljajući etiku kao suštinski dio fotografije.

E sad, to ne znači da fotografija treba biti ispisana suhoparno-činovničkim jezikom – riječ fotografija u svom etimološkom smislu znači pisanje, crtanje svjetlom – bez obzira što to treba da bude vjerodostojan vizuelni dokument. Jezik umjetnosti, kreativnosti je sastavljen od simbola i metafore. Upravo preko njih realnu predstavu ili događaj pretvaramo u kreativnu sliku, tj. fotografiju.

Takođe, u dokumentarnoj fotografiji je veoma bitan način pričanja priče, poznat kao “storytelling”. To je vještina editovanja fotografskog materijala i stavljanje fotografije u kontekst, a da pritom vodimo računa da prednost ne dajemo uvijek “najljepšoj ili najboljoj” fotografiji koju smo napravili, već fotografiji koja u tom nizu govori više ili doprinosi više da se jedna priča, jedna tema bolje ispriča i objasni.

Koja su to pravila za dokumentarnu fotografiju? Koliko fotograf smije da interveniše, da promijeni boju ili da namjesti scenu?

Što se tiče pravila postprodukcije snimljenog materijala, fotografije, tu je sve veoma jasno. Namiještanje scena u dokumentarnoj fotografiji ne treba biti, osim ako to nije fotoilustracija koja u nedostatku sugovornika, vremena, nemogućnosti prisustva na određenim mjestima, služi kao alat da se nešto objasni ili prikaže.

Kolor korekcija, krop, tj. isjecanje fotografije, radi ispravljanje perspektive, kontrast, prosvjetljavanje ili zatamnjivanje fotografija je dozvoljeno ali do određenih granica. Da se našalim, do granica fotografske pristojnosti i nepretencioznosti.

Koliko je važno imati dobru opremu u tvom poslu?

Dobra, kvalitetna oprema je bitna samo kako bi olakšala posao fotografu u smislu da manje vremena provede u postprodukciji. To svakako nije presudno za stvaranje dobre fotografije.

Ne može vam dobar šporet sam skuhati jelo, ali vam može pomoći da se to jelo brže termički obradi.

Ko ti je uzor u poslu? Najbolji fotograf ili fotografkinja?

Moje fotografsko odrastanje i sazrijevanje je ponajviše oblikovano kolegama fotografima iz agencije MAGNUM. Ne bih sad mogao posebno izdvojiti jednog ili dvojicu fotografa jer tu “boravi” plejada vrhunskih majstora fotografije.

To su ljudi koji su postavljali standarde u dokumentarnoj fotografiji, ali na jedan potpuno drugačiji pristup od uobičajenog bilježenja prizora. Ja ne bih dalje objašnjavao jer bi ovaj intervju trajao jako dugo, s toga vašim čitaocima preporučujem da posjete web stranicu ove agencije i na svoj način dožive fotografe i njihova djela.

Po čemu ćeš pamtiti 2023. godinu? Po kojoj priči i fotografiji?

Obično se moja sjećanja baziraju na vrijeme provedeno sa mojom porodicom i prijateljima, tako da ću 2023. pamtiti po tome.

Pošto sam ja fotografski slatkohran i uživam dok fotografišem, bez obzira na to gdje i šta snimam, ne bih mogao posebno izdvojiti neku priču ili fotografiju kao posebnu.

Kako vidiš budućnost fotografije, naročito s obzirom na upotrebu generativne umjetne inteligencije?

Mislim da za fotografiju dolazi jos bolje vrijeme, uprkos pojavi umjetne inteligencije. To vam dođe kao kad su ljudi mislili da će radio izumrijeti dolaskom televizora.

Ja uopšte nisam protivnik umjetne inteligencije, štaviše, veoma cijenim i podržavam ono što ona donosi sa sobom.

Da ne zaboravimo, kao što se papir i olovka mogu zloupotrijebiti, tako se i umjetna inteligencija može koristiti u pogrešne svrhe. Sve je do čovjeka ili nečovjeka.

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___