Riječi su opisne, konačne i jednoznačne alatke kojima pokušavamo opisati neopisivo.

foto: Damir Šagolj

Koja je, i kakva je to slika što vrijedi više od hiljadu riječi?

Ta krilatica, fotografu posebno draga, nam visi nad karijerama od kada se slike štampaju - one će velike, uspješne, uistinu biti na naslovnoj strani ili duplerici magazina (koliko je to riječi?), na izložbama i u arhivama. One manje uspješne se, kao psovka u svađi prijatelja, ugase vrlo brzo, kazuju malo ili ništa, samo popunjavaju prostor i taštinu.

Pored fotografske vještine da se bude u pravom trenutku na pravom mjestu i vladanja tehnikom pričanja priče, da bi fotografija dobila lascivno priznanje od hiljadu riječi, potrebne su još najmanje dvije stvari.

Distanca sa koje se posmatra i snima je, u autorskoj a pogotovo reporterskoj fotografiji, izuzetno bitna stvar. Odakle, sa kojeg položaja mi gledamo ili snimamo? Jesmo li možda poslušali Roberta Kapu pa “ako nam fotografija nije dovoljno dobra to znači da nismo bili dovoljno blizu” (atraktivno zvuči ali je netačno) ili ćemo, da budemo precizniji, pronaći tačku sa koje se situacija najbolje vidi. Dovoljno blizu da vidimo i najsitniji detalj, a opet dovoljno daleko da vidimo širu sliku je pozicija odakle se prave najbolje fotografije.

Tako nastala fotografija ima svoju produkcijsku vrijednost, ona izgleda dobro i pokazuje bitno. Ali da bi bila zapažena i zapamćena, tu produkcijsku vrijednost, u matematici slike, moramo pomnožiti sa autoritetom onog koji nam je nudi. Recimo da imamo divnu sliku pred nama, sa koje pršte informacije i emocije ali ne vjerujemo izvoru. Ukupna vrijednost teži nuli jer sa nulom autoriteta množimo njenu produkcijsku vrijednost. Vrijedi i obrnuto - ako je produkcijska vrijednost tanka, bez obzira koliko vjerujemo autoru, cjelokupna vrijednost će se strmoglaviti.

Ako se jednačina posloži i izvede kako treba, često kad se najmanje nadamo, bljesne fotografija od koje nam se zamanta, pred kojom zaćutimo pa je vidimo i kad zatvorimo oči. Zagonetno lice ili plač djeteta, borac pogođen kuršumom ili trenutak rađanja galaksije uslikan teleskopom, senzaciju koju oni ostavljaju na mislećeg čovjeka, riječi ne mogu opisati tako lako i tako snažno kao slika - riječi su opisne, konačne i jednoznačne alatke kojima pokušavamo opisati neopisivo. Osjećaj, brz ali snažan, i hemijsku reakciju koja ga prati uglavnom će okinuti slika a poslije dolazi bujica riječi. Jasno je, mi svijet konzumiramo, posmatramo i doživljavamo uglavnom preko čula vida. To je jednostavno tako, i dobro je da je tako.

Danas je situacija, kada je riječ o matamatici slike i riječi, nešto komplikovanija a za to ne treba kuditi ni hvaliti fotografa, njegov medij i vještinu, (ili ponekad puku sreću, da se prikladno prisjetimo Susan Sontag!) već činjenicu da su danas riječi puno jeftinije, njihova vrijednost upitna a vjerovanje rečenom i napisanom poljuljana.

Neosporna je činjenica - svi lažu. I po vertikali i po horizontali. Od predsjednika država, koji otvoreno gledaju u kameru i lažu, do bijednika sa dna socijalne piramide kojeg samo laž spašava dodatne mizerije. Lažu poslovni i bračni partneri, lažu doktori i novinari, lažu djeca i starci. Možda su lagali i prije, ali mi nismo znali, nismo imali referentu tačku i informacije da to provjerimo. Onda riječi, kao kolateralna žrtva, gube na vrijednosti, nad njima se iživljava i interpretiraju se kako je kome ćeif - od katedre lingvistike na MIT-u do dvorišta crkve u Srebrenici gdje otac Aca, svojim riječima, objašnjava šta je genocid.

Sa slikom je situacija nešto drugačija, i mnogo zdravija. Zahvaljujući nedavnoj i konačnoj, uspješno sprovedenoj demokratizaciji fotografije kao medija (dostupnost pametnih telefona prije svega) danas skoro svi znamo šta je i kako nastaje slika, kako se s njom manipuliše, kako se ona uljepšava, šta znače filteri i selektivno biranje. Trikovi i tehnika, samim tim i znanje o mediju, su danas dostupni svima i to, na podsvjesnom nivou, čini da se fotografiji više vjeruju - sada znamo svi kako nastaje, i šta je sve s njom moguće.

Sa druge strane, u pričanju priča i prenošenju informacija, pogotovo ako je riječ o dokumentarnoj praksi, još je važnija činjenica da je fotografija veoma direktan medij. Jednostavno, da bi ste zainteresovanima ponudili sliku nekog događaja ili onog uplakanog djeteta, vi morate biti na licu mjesta, u pravo vrijeme. Inače nema fotografije. Kod pisane riječi to nije tako. Onaj koji piše ili priču kroji od riječi ne mora fizički biti “na pravom mjestu u pravo vrijeme”. Događaj mu može biti prepričan, može intervjuisati svjedoke ili, što je u modernom novinarstvu uobičajeno, pitati fotoreportera da mu prepriča šta se tačno desilo. Koga će fotograf pitati i šta ako promaši “odlučujući trenutak”?

U tom razuđenom sistemu upitnih vrijednosti, sa jedne je strane iskonska emocija i forenzičke vrijednosti događaja koju nosi fotografija a sa druge prepričana slika tog istog događaja uobličena riječima. Fotograf istinu zna iz “prve ruke”, a ono što on nudi javnosti na uvid ima jedan stepen interpretacije i eventualne devijacije manje.

Koliko to riječi vrijedi?

foto: Damir Šagolj

Svjetla televizijskih kamera osvijetlila su tijelo muškarca kojeg su ubili nepoznati napadači u Manili na Filipinima tokom krvavog "rata protiv droga" kojeg vodi predsjednik Duterte, rano 24. oktobra 2016. Policija je ubila najmanje 3.900 ljudi u operacijama "rata protiv droge" od kako je Duterte preuzeo vlast u junu 2016. godine - uvijek tvrdeći da je bilo u samoodbrani. Aktivisti za ljudska prava optužuju policiju za još hiljade ubistava koja se pripisuju odmetnutim grupama, ali vlasti to negiraju.

foto: Damir Šagolj

Albanka sa Kosova doji svoju bebu dok ona i još 2.000 izbjeglica, koje su srpske snage prisilile da napuste svoje domove, hodaju blatnjavom stazom nakon što im je omogućeno da uđu u Makedoniju 30. marta u planinskom području blizu graničnog prelaza Blace. Više od 2.000 izbjeglica iz Kosova ušlo je u Makedoniju nakon što je preko noći prešlo planine na jugu Kosova. Izbjeglice je blokirala makedonska vojska i proveli su noć u šumi, ali im je kasnije dozvoljeno da uđu u Makedoniju nakon što su zvaničnici UNHCR-a izvršili pritisak na makedonsku vladu.

foto: Damir Šagolj

Tang Thi Thong kupka svog hendikepiranog sina Doang Van Quyja ispred njihove porodične kuće u Truc Lyu, u provinciji Quang Binh u Vijetnamu, 11. aprila 2015. Doang Van Quyjev otac, bivši vojnik koji je služio na protivavionskim topovima kalibra 12,7 mm tokom Vijetnamskog rata, rekao je da je živio na nekoliko područja kontaminiranih defolijantom Agent Orange. Dvojica njegovih sinova rođena su sa ozbiljnim zdravstvenim problemima koje roditelji i lokalni zdravstveni zvaničnici povezuju sa očevim izlaganjem Agent Orangeu. Stariji sin je preminuo prije dvije godine. Tokom Vijetnamskog rata, američka vojska je raspršila milione galona Agent Orangea po džunglama Vijetnama kako bi uništila gustu vegetaciju i otkrila sjevernovijetnamsu komunističku vosjku.

___