U fokusu ovogodišnjeg WARM festivala je rat u Ukrajini. Kroz pet filmova, jednu izložbu i nekoliko diskusija otvaraju se pitanja izvještavanja iz rata u toj zemlji, koji, prema riječima direktora WARM fondacije Damira Šagolja, privlači toliko pažnje, jer njegove posljedice svima “vise nad glavom”. 

 

Pored rata u Ukrajini na festivalu su i ove godine mjesto našli sadržaji koji se bave ostalim svjetskim sukobima. Tako je otvorena izložba “Afganistan”, koja govori o životu u toj zemlji u posljednje četiri godine. Autorica je Kiana Hayeri, Iranka koja posljednjih osam godina živi u Kabulu. Na festivalu će biti prikazana izložba “Sjećanja iz ratova”, autora Fabia Bucciarellija, izložba najznačajnijih ratnih fotografija iz Bosne i Hercegovine “Bosna 1992-1995”, te velika izložba reportera agencije Associated Press, koji su jedini izvještavali iz ukajinskog grada Mariupolja. 

 

“Pored izložbi imamo pet premijera dokumentarnih filmova koji su bili vezani za Ukrajinu, imamo nekoliko diskusija koje se tiču ratova kojima svjedočimo ovih godina, ali i generalno fenomenu opsade kroz neke recentnije ratove. A kroz WARM Akademiju probrani polaznici slušaju predavanja i obraćanja nekih od najvažnijih autora koji se bave ratovima”, kaže u razgovoru za Madiacentar Sarajevo Šagolj.

 

 

Knjigom i izložbom “Bosnia 1992-1995” koja je najznačajnija kolekcija ratnih fotografija iz Bosne i Hercegovine (BiH), odlučili su da obilježe desetu godišnjicu rada WARM fondacije i tridesetu godišnjicu početka rata u BiH. Prvi put ove godine dio festivala seli se van Sarajeva. “Otvorićemo istu tu izložbu koja će ostati kao stalna postavka u Memorijalnom centru Srebrenica”, dodaje Šagolj. 

 

Damir Šagolj, direktor WARM fondacije, nagrađivan je najznačajnijim svjetskim strukovnim nagradama, uključujući Pulitzerovu i nagradu World Press Photo. Karijeru je počeo za vrijeme rata u BiH, a kao fotograf agencije Reuters izvještavao je iz više od 40 zemalja, uglavnom iz konfliktnih područja, a u intervjuu za Mediacentar između ostalog kaže da tokom ovogodišnjeg festivala insistiraju na pitanju sjećanja.  “Koja je uloga oralne historije, fotografije, filmova u formiranju generalno sjećanja, što onda dovodi i do onoga šta će se desiti sa društvom u budućnosti hoće li nastaviti ratovati svakih 50 godina”, objašnjava on.

 

 

Kada razvijamo programe Akademije upravo vodimo računa o tome da ne ponavljamo i da ne biramo samo one najbolje stvari, koje su ljudi oko nas uradili tokom godine, nego da pokušavamo staviti u neki širi kontekst koji će nam onda svima pomoći da dođemo, nadamo se do te kompletne slike, bez koje realno nema nikakvog napretka. Jedna od stvari na kojoj insistiramo ove godine u sklopu i Akademije i diskusija je pitanje sjećanja. WARM fondacija u svom nazivu ima slovo m koje znači memorija. I ove godine smo se vrlo lijepo i mislim vrlo korisno i za polaznike Akademije i za goste festivala pozabavili time šta formira naše sjećanje. Koja je uloga oralne historije, fotografije, filmova u formiranju generalno sjećanja, što onda dovodi i do onoga šta će se desiti sa drušvom u budućnosti, hoće li nastaviti ratovati svakih 50 godina.

 

 

Mediji su na ishodištu kompletne priče. Da nema medija koji će izvještavati o onome što vide tog dana i u tom i tom ratu onda ni ostali autori, akademici, aktivisti, političari, neće moći formirati svoje mišljenje i posljedično povlačiti poteze spram te tematike na ispravan način. Dakle, ako novinari ne urade svoj posao, dakle izvještavati o onome što vide, ako nema toga, historija se neće imati na čemu zasnivati. Onda će se ona zasnivati ili na stvarima koje dolaze iz druge ruke, dakle neko vam prepričava priču ili će potpuno biti ostavljena na interpretaciju ljudima koji su svakako vlasnici narativa, dakle političarima ili korporacijama.

 

 

Mislim da je rat u Ukrajini poseban. O ratu u Ukrajini ljudi znaju i interesuje ih puno više o tom ratu, nego recimo o ratu u Mijanmaru ili u Sahari, zato što nam eventualne posljedice tog rata vise nad glavom. Mislim da je to dobro i da su ljudi jako zainteresovani i svjesni onoga šta se dešava i da prate vijesti iz rata u Ukrajini, kao što nisu pratili iz nekih drugih ratova, koji nisu imali takav potencijalni uticaj na ostatak svijeta. 

 

 

Ne postoji ništa važnije od prikupljanja podataka neposredno nakon što se stvari dese. Svako odlaganje dokumentovanja nekog važnog događaja može značiti da taj događaj neće biti dobro dokumentovan. Ono što mi danas mislimo ili znamo, već sutra ili prekosutra, ako ga ne dokumentujemo i ne zapišemo će biti drugačije. Šta će se s tim poslije desiti upravo zavisi koliko je toga prikupljeno na mjestu događaja i u što većem broju. Jer ako se stvari ne dokumentuju i ne zapišu onog trena kada se dese već sutra i prekosutra će biti kasno.

 

 

Važna je vjerovatno puno više nego što mislimo. Da nema fotografija sve bi bilo prepričavanje iz druge ruke. Jasno je da je fotografija na neki način, svaka od njih subjektivna, jer mi biramo šta ćemo snimiti i kada ćemo snimiti. Međutim ipak je puno manje subjektivna nego svi ostali alati kojima mi objašnjavamo stvari. I ona apsolutno funkcioniše kao dokument, da to što se desilo je upravo tako izgledalo i to je ta emocija koja se ne prepričava nego se vidi. Ne postoji nijedan medij koji to može uraditi bolje od fotografije.

 

 

To je tako, ali to ne mijenja suštinu stvari. Suština novinarstva se neće nikada promijeniti. Možda će se promijeniti načini kojima se to radi, možda će se promijeniti načini kojima mi tragamo za izvorom informacija kojem vjerujemo što je sada prilično komplikovana stvar. Ali samo novinarstvo ostaje isto, ono mora odgovoriti na ista pitanja i uraditi iste stvari koje su bile bitne dok je važio analogni svijet. Digitalno je samo alat, a ono što je srž novinarstva uvijek ostaje isto.

 

 

Prvo svako treba da nauči da ne ide u rat, dok ne zna šta je rat. Dakle otići i biti ratni izvještač mislim da je puno komplikovanije, kompleksnije i opasnije nego što se može zaključiti na osnovu gledanja u medijma i praćenja nekih stranih novinara. Generalno savjet koji bi bio ratnim reporterima ili nekim koji bi htjeli da budu je isti onaj za svakoga ko se hoće baviti bilo kojom granom novinarstva, je da pored što ne treba da slušaju nikoga nego samog sebe, treba da razmišljaju o integritetu. O integritetu vijesti i integritetu njih kao novinara. Taj integritet koliko mi vjerujemo izvoru informacija je jednako važan kao i kvalitet i produkcijska vrijednost te vijesti. Koliko god mi radili na tome da nam ta vijest koju donesemo izgleda produkcijski bolje, bolje napisana, bolje uslikana ili bolje snimljena, ono što će je činiti jako dobrom nije samo ta produkcijska vrijednost nego i integritet autora koji je potpisan ispod nje.