Ilustracija: Pixabay

Biti građaninom zemlje koju mnogi vide kao “neprikosnovenog lidera slobodnog svijeta” podrazumijeva i privilegiju da biraš, budeš izabran, ali i da se odazoveš pozivu da budeš porotnik u oblasnom, ili što bi kod nas rekli kantonalnom, sudu. Svake dvije do tri godine dođe takav poziv, pa se uvijek nadam da neću biti dio formule koja traži ravnomjeran broj bijelih, crnih, muških, ženskih, obrazovanih, neobrazovanih, zaposlenih, nezaposlenih, a koji bi trebali da budu članovi porote u nekom kriminalnom procesu. Kažu ti da je neodazivanje na poziv kažnjivo, da u zgradu suda ne možeš unijeti oružje, telefon, kameru ili hranu. Budi tačan, porani da bi našao parking i budi spreman da ga platiš iz vlastitog džepa. Pošto nisu imali dovoljno kandidata za bijelu, mušku grupu, dva puta sam bio vrlo blizu da budem izabran za porotnika. Prvi put se sudiji, tužiocu i odbrani nije dopao moj skepticizam u donošenju odluke “van svake sumnje” (beyond reasonable doubt). Drugi put smo došli do moje etničke pripadnosti, pa me advokat odbrane upitao da li iskustvo iz rata u Bosni ugrožava moju porotničku objektivnost. Odgovor da moja objektivnost može biti upitna jedino na Međunarodnom sudu pravde u Hagu je bio dovoljan razlog da me eliminiše kao porotnika.

Odlukom da svjedočenje u procesu opoziva (The Impeachment) predsjednika Donalda Trumpa bude javno, Demokrate u Zastupničkom domu Kongresa SAD-a su uputili poziv svim zainteresovanim Amerikancima da budu svojevrsni porotnici. U tom imaginarnom pozivu moglo je biti i ono dodatno objašnjenje da je ovo politički proces u kome neposredno odlučuju zastupnici i senatori ali da će naš glas na predstojećim predsjedničkim izborima biti najbolji komentar ovog procesa. U protekle tri sedmice, na svim nacionalnim televizijskim mrežama i specijaliziranim kablovskim kanalima vijesti, u tridesetak sati prenosa “uživo”, mogli smo pratiti iskaze 12 svjedoka. Žanrovski, taj politički igrokaz je slijedio trag klasičnih televizijskih serija poput Perry Mason ili Matlock u kojima se većina radnje događa u sudnici i gdje pitanja i odgovori vode do rješenja slučaja. Pronicljivi advokat, obično zastupnik odbrane, postavlja zamke svjedocima, mijenja perspektivu, dokazuje nevinost svog klijenta, pa je na kraju sve jasno i bez formalnog predočenja odluke porote.

Kako život obično slijedi šablone televizijskih serija, proces opoziva predsjednika Trumpa je imao svoje karakteristične likove: tužilac (Demokrata Adam Schiff), branilac (Republikanac Devin Nunes), hotelijer koji je donacijom kupio svoj ambasadorski položaj i kojem niko nije rekao da bi, makar ponekad, trebao voditi bilješke (Gordon Sondland), ambasadorka koja u svojoj kancelariji nije imala slike aktuelnog predsjednika (Marie Yovanovitch), ranjeni ratni veteran, izbjeglica iz Sovjetskog Saveza kome su osporili lojalnost novoj državi (potpukovnik Alexander Vindman), Amerikanka “po izboru”, dijete iz porodice rudara iz sjeveroistočne Engleske, koja bi bila savršen narator u nekoj budućoj BBC-jevoj dokumentarnoj seriji o modernoj ruskoj propagandi (savjetnica u Vijeću za nacionalnu sigurnost Dr. Fiona Hill) te savjetnik tužioca, koji je većinu svojih pitanja počinjao sa “u Vašoj izjavi ste rekli da…” i završavao sa “… je li tako?” (pravni savjetnik Daniel Goldman). Kako je ovo politički a ne kriminalni proces (što je svakodnevno ponavljano), svi su bili tu osim Perry Masona i Bena Matlocka. Nije bilo “pištolja koji se puši” (the smoking gun), nije bilo “The Nixon Tapes”, niti “The Pentagon Papers”. Bez njih, slučaj je ostao nerazjašnjen a potencijalni porotnici još više zbunjeni i neodlučni. Samo su brojni pravni eksperti u radijskim i televizijskim studijima, u redakcijama novina i portala, zavisno o svoj partijskoj naklonjenosti, imali definitivne odgovore. Jedan od njih, komentator MSNBC-ja Donny Deutsch je bio dovoljno samokritičan da kaže kako svi oni “žive pod staklenim zvonom” i da ne vide da je gledanost ovih prenosa iz američkog Kongresa bila ravna gledanosti popodnevnih sapunica.

I tako smo došli do situacije gdje se očekuju nove ankete, novi procenti onih za i protiv, nova istraživanja javnog mnjenja sa posebnom pažnjom na određene ciljne grupe u državama Srednjeg Zapada (Midwest). Iako ga nikad neće nedvosmisleno imenovati, svi će tragati za Ottom Westom, jednim od junaka filma A fish called Wanda.

Wanda Gershwitz (Jamie Lee Curtis): Ti misliš da si intelektualac, zar ne majmune?

Otto West (Kevin Kline): Majmuni ne čitaju filozofiju!

Wanda: Da, oni čitaju, samo što je ne razumiju! Dozvoli da te ispravim u nekoliko stvari, OK? Prvo, Aristotel nije bio Belgijanac. Drugo, The London Underground (londonski metro – op. prev.) nije politički pokret!

Otto: Ne zovi me glupanom!

Wanda: Naravno da neću, jer nazvati te glupanom bi bila uvreda za glupe ljude!

U novembru 2020. Demokrate će se nadati da je Otto West, nekim čudom, doživio prosvjetljenje. Ako Donald Trump bez ozbiljnijih posljedica prođe kroz proces opoziva, Republikanci će se nadati da će budući demokratski predsjednički kandidat i dalje našeg Otta zvati glupanom.

___