Broj tužbi za klevetu protiv novinara raste, a mnoge tužbe budu povučene. 

foto: ilustracija

Političari u Bosni i Hercegovini tužbama za klevetu nastoje zastrašiti novinare i odvratiti ih od obavljanja njihovog posla, zaključak je novog izvještaja o medijskim slobodama Reportera bez granica. Podaci udruženja novinara i iskustva redakcija pokazuju da se tužbe koriste koriste kao vid pritiska. Istovremeno, najbolja zaštita je profesionalizam.

Prema podacima Linije za pomoć novinarima godišnje se podnese prosječno 100 tužbi za klevetu, ali kako sudovi ne vode posebnu evidenciju postupaka zaštite od klevete, ti slučajevi se registruju kao drugi parnični postupci za naknadu štete, pa su veoma ograničene statistike do kojih se može doći, uključujući i statistiku o procentu tužbi koje su povučene na zahtjev tužitelja. 

“Ipak, profesionalna zajednica zna da postoje slučajevi povlačenja tužbi na zahtjev tužitelja, kao i da se izvjestan broj tužbi povuče do glavnog ročišta. Takva praksa može da znači, iako ne nužno, određeni pritisak na medijske profesionalce jer su novinari i urednici prinuđeni da odgovaraju na tužbe, traže i plaćaju pravno zastupanje te da vrijeme provode u dugim procesima na sudu. Pored toga, postoji praksa najavljivanja tužbi od strane javnih ličnosti posredstvom medija, iako se te tužbe nikada ne realiziraju. Eksperti smatraju ovakve prakse porukom odnosno prijetnjom novinarima i medijima”, kaže Arman Fazlić, urednik u BH novinarima. 

Veliki broj tužbi protiv novinara pokazuje jednu vrstu netolerancije za javnu riječ na javnoj sceni, ali i to da je i dalje prisutno neprofesionalno postupanje novinara, kaže za Media.ba Mehmed Halilović, dugogodišnji novinar i pravnik.

„Najbolja odbrana protiv tužbi za klevetu je naravno uvijek dokaz istinitosti. Druga najbolja odbrana je profesionalno postupanje, dakle dobronamjernost i u potpunosti pridržavanje etičkog kodeksa. Što se tiče onog prvog elementa, one netolerancije, mislim da je u najvećem broju slučajeva to razlog i to predstavlja na neki način vrstu pritiska na medije i na novinare i urednike, i ne samo kad te tužbe uđu u sudski proces nego i u slučajevima kad se pojave tužbe pa se one povuku.“

U nedavno objavljenoj analizi „Tužbe za klevetu protiv novinara – sredstvo pritiska na medije“, Halilović još navodi kako je dobro poznato da je izvjestan broj tužbi povučen prije pripremnog ročišta i da, ako ne svi, onda dio takvih postupaka predstavlja određeni pritisak na novinare jer su novinari i urednici prinuđeni da odgovaraju na tužbe, da traže i plaćaju advokate i da vrijeme provode u sudu.

Takvo iskustvo imao je BIRN u BiH posljednjih mjeseci, a direktorica Mirna Buljugić pojašnjava da se to desilo nakon objave teksta o nabavci službenog automobila u državnom ministarstvu. 

„Ministar nije htio da razgovara s nama, nego nas je uputio na sekretara, a nakon što smo objavili tekst on nas je zvao da razgovara s nama. Pitali smo ga da li je nešto problematično u tekstu, on je rekao da nije. Dvadeset dana nakon toga došla je tužba na BIRN, novinara i urednika koju su radili to istraživanje“, kaže ona.

„Tokom tužbe gdje smo u roku od mjesec dana trebali da damo odgovor na tužbu se išlo još korak dalje da se nagodimo sa tim istim ministrom u kontekstu da više ne pišemo ništa o njemu i da generalno ne pišemo ništa o tom ministarstvu i tim javnim nabavkama što smo u istom tom trenutku odbili i nakon toga se nastavio taj čitav proces da bi zadnju tu sedmicu prije nego što ćemo poslati odgovor, ministar odustao odnosno povukao tužbu što ulazi u statistiku BH novinara o ovim političarima koji utiču na medije i stvaraju pritiske na ovaj način kroz tužbe za klevetu.“ 

Buljugić i Halilović naglašavaju ključnu važnost profesionalizma u novinarstvu. Direktorica BIRN-a smatra kako jedan dio novinara uopšte ne zna koje korake treba da poduzme prilikom pisanja teksta i vrlo često se zaista desi da su informacije neprovjerene, da se informacije objavljuju na osnovu jednog izvora koji je pritom anoniman. 

„Educiranost novinara je vrlo važna, pogotovo ako radite tekstove u kojima nešto razotkrivate, nekoga prozivate, vrlo često novinari ne nazovu te osobe o kojima pišu. S jedne strane su ti profesionalni standardi a s druge strane opet ističem ovaj politički momenat sile da na ovaj način utiču i prijete novinarima, nije važno kakvi su mediji, prosto praksa je pokazala da se to dešava svima“, kaže Buljugić.

Nekadašnji urednik a danas advokat, Senad Pećanin, kaže kako Zakon o kleveti ima mnogo nedostataka poput nepreciznog definisanja pojmova, ali i da su mogućnosti za tužbe protiv novinara i medija, koju veoma široko pruža aktualni zakon, veoma često jedno od najefektivnijih načina pritiska na novinare i medije. 

Pećanin smatra da je simptomatično da je brojne tužbe protiv novinara i medija podnio Fahrudin Radončić, osnivač Avaza, koristeći mogućnosti koje zakon pruža kao palicu za iscrpljujuće maltretiranje mnogih novinara i medija koji nisu pisali i govorili u skladu sa njegovom slikom o sebi. Pojašnjava i da veliki broj tužbi za klevetu protiv novinara i medija nije ključni podatak za ocjenu o položaju novinara i medija u Bosni i Hercegovini i podsjeća kako je zakonsko izmještanje tužbi za klevetu iz krivičnog u građanski postupak imalo cilj da smanji pritisak i prijetnje novinarima. 

“Na prvi pogled, taj cilj je i ostvaren. Međutim, s obzirom na izuzetno loš ekonomski položaj i novinara i medija u BiH novčane sankcije se pokazuju kao ozbiljnija prijetnja od nekadašnje mogućnosti izricanja zatvorskih kazni. Sudovi su često potpuno neosjetljivi na tragično lošu ekonomsko-socijalnu poziciju novinara, a i medija; na činjenicu da bez krivice novinara i medija sudski postupci traju godinama, pa se često i minimalne novčane kazne, nakon obračuna zateznih kamata od dana podnošenja tužbi, pretvore u višestruko veće iznose koji predstavljaju pravu noćnu moru čak i za elementarnu egzistenciju novinara i medija.” 

Poseban problem, dodaje on, predstavlja činjenica da novinari i mediji finansijski nisu u mogućnosti angažovati dobre ili bilo kakve advokate koji bi ih zastupali u sudskim postupcima. S druge strane, za dobar dio sudija poznavanje principa funkcioniranja medija, koje je neophodno za pravilnu primjenu zakona, predstavlja još uvijek pravu nepoznanicu.

Tužbe za klevetu kao vrsta pritiska čak i onim novinarima koji su ispoštovali profesionalne norme, stvara komplikacije, oduzima vrijeme i odvraća od istraživanja kojim se bave. 

„Tužbu može podnijeti ko god hoće ali u svakom slučaju postoji najveća moguća pretpostavka da će se to riješiti u korist novinara. Veliki broj tužbi je dokaz neke vrste pritiska prema medijima i novinarima, to je sigurno,“ zaključuje Mehmed Halilović.