Društvene mreže su u mnogome doprinijele onome što se kolokvijalno označava kao sloboda medija. Tačnije, otvorile su mogućnost da informacija, bez obzira na sve prisutne razine kontrole, zaobilazeći zvanične medijske kanale i spinovanja dođu nešto neokrnjenije do svog krajnjeg korisnika. Međutim, ta demokratizacija prenosa informacija, ne sporeći pri tome njen značaj kao alternativnog načina komunikacije u nekim kritičnim društvenim trenucima, u medijskom svijetu zasnovanom na binarnoj i manihejskoj podjeli stvarnosti, gdje tendenciozno prenesena poluinformacija postaje modus vivendi medijskog života, i ne znači suviše mnogo. Tamo gdje korisnici tih informacija, pa ni njihovi prenosioci, nisu u stanju razlučiti ono što su nakupine zbunjujućih spin podataka od suštinski važnih pogleda i zaključaka dešava se neprestano medijsko sluđivanje. Dakako, to nije sindrom prisutan samo u Bosni i Hercegovini, ali se doima da se neke njegove najizraženije osobenosti ovdje pokazuju u svom punom sjaju. Najprije jer je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno na nekoliko jasno definisanih mikrosvjetova, što predstavlja neprestani izvor mogućnosti medijskog sukobljavanja i antagoniziranja. Iz čega, konačno, proizilazi osjećaj da su ovdje neprestano na snazi vanredno stanje i sukob. 

 

Slučaj “Skupa podrške Donaldu Trumpu u Istočnom Sarajevu”, koji je ovih dana uzburkao bh. medijsku scenu, simptomatičan je primjer koji nam demistifikuje nekoliko veoma važnih činjenica o medijskom djelovanju u BiH, preciznije u ulozi mnogih medija u permanentnom kreiranju kriptoistina i zamagljenih obzora stvarnosti. Ako bi se htjelo biti preciznije i direktnije, onda  bi se moglo kazati i da nam taj slučaj plastično pokazuje kako se u nekoliko gotovo bizarnih poteza može stvoriti atmosfera podijeljenosti i straha, te koliko je medijska tendecioznost prisutna kao jedan od ključnih oruđa sluđivanja građana. Medijski akteri u tom slučaju i ne moraju uvijek biti svjesni svoje uloge, ali je nesumnjivo da se halo efektom postiže ono što je ključni naum medijske manipulacije.

 

Nakon što se na Facebooku pojavio event o podršci Trumpu u Istočnom Sarajevu (naspram skupa podrške Hillary Clinton u Sarajevu) koji je kreiran od strane nekoga ko se predstavlja kao Nićifor Ćina Keljmendi, nastupila je medijska pomama za tim slučajem. A znatan broj portala, od toga nekoliko zvaničnih portala vodećih televizijskih kuća u BiH, prenio je informaciju kontekstualiziranu u okvir nesumnjive podijeljenosti bh. društva. Skup podrške Trumpu, dakle, shvaćen je kao provokativni odgovor Istočnog Sarajeva na skup podrške Hillary Clinton u Sarajevu. I kao još jedan segment u onoj mantraškoj priči da u svemu moramo biti kontra jedni drugih. Mediji su tu informaciju potom lančano prenosili kao takvu, a bilo je i onih koji su kontaktirali uvijek spremne društvene analitičare da proanaliziraju tu situaciju.

 

"Moguće da je ovo neki javni građanski kontrastav u jednoj igri koja se zasniva na logici crno bijelog odnosa koji je već postao konstanta u BiH, moguće da je to njihov izbor. S druge strane to može biti samo slijeđenje određenih srpskih i srbijanskih ideologija i politika koje su na Trumpovoj strani. Mi to znamo, mi smo to čitali, mi smo to gledali da postoje određene politike na ovim prostorima kojima odgovara Trumpov stav isključivosti, dominacije i drugih pogleda na život koji njeguju taj kontrastav protiv svega što je civilizacijsko", rekao je tim povodom profesor Esad Bajtal. Po defaultu je prihvaćeno da je bh. društvo u tolikoj šizofreniji da je ovakav jedan kontraodgovor posve “prirodna” stvar. Jer smo, dakako, navikli da smo u svemu uvijek okrenuti jedni nasuprot drugih.

 

Čekajući da se skup podrške Trumpu dogodi na kreiranom eventu mogle su se pročitati parole tipa: „Istočno Sarajevo želi promjene u Americi – Istočno Sarajevo želi Trampa“, „Donald brani Istočno Sarajevo“, „Sutlijom za Trampa Srbina“. No, bez obzira na očitost toga o kakvom se “skupu” zapravo radi (što se iz samog eventa i razine njegove duhovitosti, a i iz samog imena Nićifor Ćina Keljmendi moglo lako razlučiti) u nedjelju u zakazano vrijeme u parku Gavrilo Princip u Istočnom Sarajevu pojavilo se više medijskih ekipa koje su došle izvijestiti sa ovog “događaja”. Međutim, događaja nije bilo. Pojavio se se samo pjesnik Srđan Mršić koji je pred sveprisutnim medijskim auditorijumom kazao kako je event kreirao putem svog fejk Facebook profila Nićifor Ćina Keljmendi i kako je cijeli slučaj samo plod njegove želje da se našali.

 

“Nije mi jasno da je neko mogao shvatiti ozbiljno da Istočno Sarajevo podržava Trampa. Mislim zašto? Ne znam zašto ni oni dole podržavaju Hillary i uopšte koliko nas interesuju izbori u Americi. Koliko nas uopšte ima tamo? Ovo je bila moja provokacija i onda su mediji to prenijeli. Ja gledam to iz svoje sobe i ne mogu da vjerujem. I onda se '91. i '92. pitamo kako je počeo rat. Moja poruka je ne vjerujte medijima i svemu što vam serviraju”, kazao je Mršić. Pokazujući na veoma lak način suštinu svog humornog čina, ali i demaskirajući posve ono što je primarni medijski gen u postdejtonskoj BiH. 

 

Šta nam sve to govori? Ne ulazeći u bilo kakvu analizu sadržaja koji je ponudio ovaj event, ne provjeravajući bilo kakvu vjerodostojnost najavljenog događaja (ne provjerivši čak ni kod lokalnog MUP-a da li je jedan ovakav skup najavljen) mediji su prihvatili ovu objavu kao doslovičnu stvar. I mahom se pojavili da isprate “odgovor Istočnog Sarajeva”, jer je iz njihove perspekive bilo sasvim nesumnjivo da će se ono što je najavljeno i dogoditi. Posmatrano iz drugačije perspektive moglo bi se kazati da je za njih ovaj događaj, u dosadnjikavoj nedjeljnoj programskoj šemi, bio i više nego privlačna atrakcija. Što pokazuje i broj televizijskih ekipa koje su upućene na lice mjesta.

 

Stvar se ipak ne završava ni u trenutku kada je Mršić obznanio da je cijeli slučaj samo dobro smišljena Facebook šala. Ostavši bez spektakularnih snimaka, koji su trebali još jednom u starom dobrom maniru potvrditi sav užas života u BiH, i podijeljenosti ovdašnjeg društva, mediji su većinom odlučili do kraja ignorisati stvarnost i svoj dolazak na lažni skup podrške Trumpu (kojim ih je Mršić demaskirao i bar na trenutak učinio izmanipulisanim pajcima) iskoristiti da od njega ipak učine ono što im je izgleda u startu bio naum. Pokazati društvenu polarizaciju na “naše” i “njihove” bez obzira na sve, pa i na istinu. Tako medijske ekipe, ostavši bez bombastičnih snimaka, iznuđuju odgovore od vremešne gospode koja u parku Gavrilo Princip igra šah. Kako bi u svojim izvještajima “s lica mjesta” mogli navesti da je podršku Trumpu pružilo samo desetak penzionera i kako je propao Skup podrške Trumpu zbog slabog odziva. Izostavljajući pri tome podatak da su te penzionere sasvim slučajno u tim poslijepodnevnim nedjeljnim satima našli u parku Gavrilo Princip. A kad su se već našli, kako bi kazao naš nadrealistički narod, u neobranom grožđu, treba po svaku cijenu pokazati da su bili na pravoj strani. Umjesto da prihvate da su ispali i više nego neozbiljni. Namjesto toga mediji su, ipak, odlučili dosljedno ostati na strani potpunog zamajavanja činjenica i istine. 

 

Iako Mršićeva jednostavna dekonstrukcija gotovo cijele medijske scene u BiH neće na dugoročnom planu ništa promijeniti, niti će učiniti da mediji budu promišljeniji, ona je ipak nesumnjivo pokazala kako radi medijska, huškačka manipulacija. Pokazao je ovaj slučaj da se mnogo toga koristi kako bi se građani BiH neprestano sluđivali i držali u stanju stalnog straha od “onih drugih”, a mediji u tome igraju i više nego ogromnu ulogu. Stvarajući tako medijski vakum koji sužava pogled i još više zatvara ovo društvo u sebe samo i sve njegove antagonizme. Tek kada se medijski oslobodimo tog vakuma, moći ćemo govoriti o mogućnosti nekih boljih dana. Do tada, bujrum narode poluinformacija i manipulacija.