Jim Hicks, glavni i odgovorni urednik Massachusetts Reviewa, o sličnosti između retorike Srpske demokratske stranke na početku devedesetih i Donalda Trumpa danas.

foto: Donald Trump / Gage Skidmore, Creative Commons

Većini ljudi, ideja da predavanja na predmetima iz književnosti imaju političke implikacije djeluje smiješno. Takvi ljudi, poprilično sam siguran, nisu proveli dobar dio svog vremena u Bosni i Hercegovini. I sigurno ne poznaju njenu istoriju.

Što se mene tiče, s obzirom na trenutne novinske naslove, pa, u zadnje vrijeme sam često razmišljao o svom prijatelju, Đorđu Slavniću. Umro je prije jedva par mjeseci, kao još jedna zakašnjela žrtva rata koji je navodno završio prije dvadeset godina. (Ovo što sam upravo rekao neće imati puno smisla velikoj većini ljudi u ovoj državi - onima koji nemaju nikakve veze sa bilo kojim našim ratom. Ostalima neće biti potrebna nikakva dodatna objašnjenja.) Jučer, naprimjer, osjetio sam obavezu da ispričam svojim studentima ono što mi je Đorđe jednom rekao o jednom o svojih profesora na Univerzitetu u Sarajevu, čovjeku po imenu Nikola Koljević.

Đorđe nipošto nije bio jedini bivši student pun priča o baš ovom profesoru. Činjenica je da jedan od najboljih književnika današnjice, Aleksandar Hemon, također stvara upečatljiv portret. U svojoj nedavnoj kolekciji eseja, "Knjiga mojih života", autor nam govori o tome kako ga je jedan jedini profesor natjerao da vjeruje, po prvi put u životu, da će možda upravo težiti životu kojeg vodi sada.

Zbog profesora Nikole Koljevića, piše Hemon, "osjećali smo kao da smo lično pozvani da učestvujemo u prefinjenom, uzvišenom činu književnosti" (96). Profesor Koljević, prisjeća se, smatrao je Cleantha Brooksa - južnog agrarijanca, takozvanog "novog kritičara" čije je centralno vjerovanje vezano za "precizno čitanje" poezije, umjesto istorijske ili biografske kritike - za svog "sveca zaštitnika" (95). Na [Koljevićevim] predavanjima," Hemon komentariše, "smo učili analizirati specifične karakteristike djela, zanemarujući politiku, biografiju, i sve što je bilo izvan teksta. [...M]i smo raspakivali pjesme kao novogodišnje poklone, a solidarnost zajedničkih otkrića ispunjavala je mali, pregrijani kabinet na zadnjem spratu fakulteta" (96).

foto: Aleksandar Hemon, «Knjiga mojih života»

Pretpostavljam da u svom eseju novelista naglašava konzervativne korijene južnjačkog šmeka svog prvog omiljenog pedagoga iz više od jednog razloga. Na kraju krajeva, Hemon sada većinom piše na engleskom, tako da je njegova primarna publika također anglofona. "Precizno čitanje", pak, još uvijek je egzegetski proces koji se predaje skoro svugdje na američkim odsjecima engleskog jezika - do te mjere da je praktično ravan samom jevanđelju.

Ali, ako poznajete Hemona, ili znate išta o ratu u Bosni, sigurno već očekujete manje srceparajuću čizmu da udari o pod. Ili da tresne. A to i čini. Kao što to u istoriji obično biva, u isto vrijeme kada je mladi autor Saša počeo pisati za lokalni sedmičnjak, "profesor Koljević" (kako ga njegov bivši student uporno obilježava) "postao [je] jedan od čelnika bolesno nacionalističke Srpske demokratske stranke, na čelu sa [Radovanom] Karadžićem, netalentovanim pjesnikom čija je sudbina bila da postane najtraženiji ratni zločinac na svijetu" (97). Od tog trenutka, svaki put kada bi se kao reporter pozdravio sa svojim bivšim profesorom na konferencijama na štampu, on bi mu samo odgovorio sa "[p]usti se ovoga" i "[d]rži se ti književnosti" (97).

Kao što sam spomenuo, prošlo je dvadeset godina, tako da ne mogu pretpostaviti da ćete odmah razumjeti svu važnost onoga na šta Hemon ovdje aludira. Pa da vas podsjetim: ova politička stranka, uglavnom predvođena jednim lošim pjesnikom i jednim profesorom Shakespeara, vratila je genocid u Evropu - s tim da su ovog puta došli po muslimane, a ne jevreje. Hemon zaključuje da je na kraju "[Koljevićevo] zlo imalo daleko veći uticaj na mene nego njegova književna vizija. Natjeralo me je da izrežem i iskorijenim taj dragocjeni, mladalački dio sebe koji je vjerovao da možeš uzmaći od istorije i sakriti se od zla u okrilje umjetnosti" (99).

Moj prijatelj Đorđe mi je ispričao još jednu priču o Koljeviću. Poput Hemona, on se sjećao da je sreo svog bivšeg profesora u vrijeme kada je nacionalistički otrov tek počeo cirkulisati, kada su njegovi efekti tek trebali da se u potpunosti osjete. Po njegovoj priči, Đorđe je otvoreno pitao Koljevića o njegovoj raskalašenoj političkoj retorici. Razumljivo u nevjerici, pitao je vođu SDS-a, "Ali, zar vi stvarno vjerujete u sve te gluposti koje govorite?" Njegov bivši profesor - kojeg se svi (i stvarno mislim svi) sjećaju kao prijatnog tipa, poput nečijeg djeda - naizgled je razuvjerio svog bivšeg studenta: "Naravno da ne. Ja sam inteligentna osoba, kako bih mogao vjerovati u takve stvari? Ali, to pali. Ljudi to vole, i time ćemo ojačati našu stranku. Vjeruj mi, to je dobro za nas." (Također bih vjerovatno trebao dodati sljedeće: iako je Đorđe proveo rat braneći svoj grad i državu od tih istih sila koje je stranka Nikole Koljevića uskoro mobilizirala protiv njih, i on i njegov bivši profesor su bili bosanski Srbi.) Đorđe mi je također ispričao da, unatoč tome što mu je Koljević lično tada rekao, on je mislio da će vođa SDS-a u tu priču na kraju ubijediti i sebe, a ne samo svoj narod.

Što me dovodi - kao što ste mogli pretpostaviti - do Donalda Trumpa. Ja u stvari nemam previše toga za reći na ovu temu što već nije rečeno nebrojeno puta. Poput mnogih, zaista vjerujem da je važno naglasiti kako se, pri bljuvanju svog otrovnog, rasističkog smeća, Trump praktično ujedinio sa takozvanom Islamskom Državom, te da je ovaj nepovezani svijet fantazije i noćnih mora upravo svijet u kojem oni žive.

Rekavši to, imam još jednu stvar da dodam. Kako se to obično kaže, ljudi koji razmišljaju ispravno - stranka normalnih - često će reći nešto poput "Trump daje ISIS-u upravo ono što oni žele". Da, kao što sam rekao, to je tačno, i neosporno važno, ali me također brine jezik koji se ovdje koristi. I to mnogo. Jer kada kažemo "Trump" "njima" daje ono što "oni" žele, pretpostavljamo, bar indirektno, da mi nismo oni, da mi ne možemo biti oni. Da ne postoji i ne može postojati domaći oblik fašizma koji bi jednog dana mogao stvoriti užas jednak svakoj grozomornoj istoriji koju je iko, ikada, i igdje namaštao. Žao mi je što to moram reći, ali ne, u to jednostavno ne mogu da povjerujem. Radije ću se naći na istoj strani sa Christopherom Browningom (http://www.nybooks.com/articles/2013/06/20/how-ordinary-germans-did-it/). Nisu to "Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega" sa nacistima čija se lica tope. U pitanju su "Obični ljudi".

foto: Christopher Browning, «Ordinary man»

Samo bih volio da sam bio pažljiviji student. Vidite, par godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, Đorđe Slavnić je proveo godinu dana na Yaleu kao Fulbrightov profesor. U to vrijeme, predavao sam na Smith Collegeu, te sam ga pozvao da dođe i bude gost na jednom od mojih predavanja. Tog divnog dana došli smo do teme ratova u bivšoj Jugoslaviji, i, u jednom trenutku, Đorđe je rekao mojim studentima, "Znate, razumijem da uopšte ne možete da shvatite šta se desilo mojoj državi. Ali, s obzirom da sam bio tamo, ja vam mogu reći šta se desilo, a također vam mogu reći kako se desilo. Bosna i Hercegovina je multietnička, multikulturalna, multikonfesionalna država. Baš kao i vaša. Prema tome, ako želite, mogu vam čak reći kako bi se to moglo desiti i ovdje. Jednostavno je. Potrebno je samo pet koraka."

Zatim je to razložio za nas. Pet lakih komada. Prvo se desi ovo, zatim oni urade to, pa ovo, pa ono, i na kraju to. Samo bih volio da se mogu sjetiti, da sam znao da ponesem diktafon tog dana, ili možda čak da je NSA već u to vrijeme izmislila "nacionalno stanje nadzora". (Ako je iko ikada savladao Đorđevu lekciju, doduše, pretpostavljam da je to bila NSA.)

Ono čega se dobro sjećam iz tog dana je da su moji studenti bili jednostavno tihi u svom zaprepaštenju, te da sam i ja ostao bez riječi. Bar na trenutak, razumjeli smo, vidjeli smo kako se tako nešto može desiti.

I danas, kada se sjećam Đorđa, ostalo mi je samo još jedno pitanje. Da ga mogu pitati, pitao bih ga, "Šta misliš, do kojeg smo koraka došli?"

Tekst prenosimo uz dozvolu autora. Sa engleskog preveo Aleksandar Brezar.