Svake četiri godine, uz gromoglasnu medijsku kampanju, Amerikanci odlučuju ko će biti stanar u Bijeloj kući. Svakog juna se otvori sezona uragana a svakog decembra se sluša ista praznična muzika. Svake četiri godine neko će postaviti pitanje: ”Ima li soccer (nogomet) šansu da bude popularan u Americi?” I svake četiri godine dobije isti odgovor: ”Možda sljedeći put.” Do novog Svjetskog prvenstva.

Foto: FIFA.com

Da li je ove godine nešto drugačije? Vjerovatno nije ništa, osim činjenice da se različitim etničkim grupama, inače najvjernijim gledaocima nogometa u Americi, prilključilo i oko 300.000 direktno zainteresiranih Bosanaca. U njihovo ime Adriana Lima, u reklami za automobile KIA, kaže:“U mojoj zemlji ovo je fudbal!“ Možda da ovaj put pokušamo koristiti elemente „istraživačkog novinarstva“ pa da izaberemo, kao ogledni primjerak, jednu američku sredinu, lokalne medije i da se pobliže upoznamo s prosječnim konzumentom velikog medijskog kolača koji se zove Svjetsko prvenstvo („World Cup“).

John Schaefer autor emisije „Soundcheck“ sa radio stanice WNYC u New Yorku sjeća se vremena kada niti jedna američka televizijska mreža nije prenosila utakmice sa Svjetskog prvenstva pa je, kroz poznati „snijeg“ crno-bijelih televizora, pratio program kanala namjenjenog španskoj govornoj populaciji. Danas je, naravno, sve drugačije, pa ako za primjer uzmemo državu Michigan i širu regiju oko Detroita, onda medijska ponuda može da zadovolji i onog najvatrenijeg nogometnog fanatika. Oni „stari“ mediji, štampana izdanja novina i srednjetalasne radio stanice daju skroman prostor ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Mogu se naći osnovni podaci, rezultati, satnice utakmica i tabele a veći interes tek treba da pobude rezultati američke reprezentacije. Za sada, radio će posvetiti sate otvorenog programa raspravama o problemima detroitskog bejzbol tima a u novinama, umjesto otkrivanja svih nogometnih taktika i tajni, možete potražiti odgovor na pitanje da li Danica Patrick, jedina žena-vozač u kategoriji NASCAR, piški u svom trkaćem autu? U novinama, ili u njihovim internet izdanjima, traže se lokalni odjeci Svjetskog prvenstva pa tako i izbor najboljih barova u kojima se, u društvu i adekvatno piće, jer je to, valjda, jedini način da prosječan Amerikanac „svari“ ovaj sport, mogu gledati utakmice. Bez konkurencije, u regiji Detroita najpopularniji su irski barovi gdje ćete dobiti najbolji spoj alkohola i nogometne strasti. Ako obratite pažnju na komentare čitalaca, vrlo često možete naći elemente za sociološku studiju na temu zašto većina Amerikanaca ne voli „naš“ fudbal.

Za danas, jedna od zanimljivijih definicija: „Šta je ,u stvari ,soccer? To je najbolji lijek protiv nesanice!” Iż vlastite radne sredine odabrao sam nekoliko provjerenih ljubitelja sporta i pokušao da, u nekoliko segmenata, sažmem argumente za i protiv nogometa. Dave Pare bi komotno mogao biti jedan od onih internet komentatora za koje je „soccer” sve samo ne brazilski „joga bonito” (Divna igra). Odugovlačenje igre, simuliranje ozljeda i potpuno „gay” kikice („ponytail”) u koje pojedini igrači vežu svoju dugu kosu, po Daveu su glavni razlozi zašto je ovaj sport u svojoj biti neamerički. Gary Bucholz je Kanađanin pa mu je, pod uticajem BBC-ja, nogomet, nakon hokeja, drugi na listi brojnih sportova koji prati. On iznosi zanimljivu tezu da je kasno za bilo kakvu popularizaciju jer je medijski prostor tako zasićen sportskim sadržajima da nogomet ne może istisnuti druge sportove iż davno zacrtanih medijskih šema i termina. Doug Weiss je jedan od onih sportskih fanatika koji uvijek bira nešto novo, vrijedno praćenja. To je onaj nadprosječni konzument sportskih sadržaja koji je, svojevremeno skupljao i analizirao tako zanimljive teme kao sedmične novine namjenjene isključivo bejzbol statistici. Njegove veze sa nogometom su duge i duboke pa je, vjerovatno, jedan od rijetkih koji se sa sjetom sjeća nedjeljnih sportskih pregleda i golova iż engleske lige na detroitskoj nacionalnoj televiziji (PBS) ili jedan od onih koji je u živo gledao Kevina Frencisa dok je sedamdesetih godina, u dresu Detroit Expressa, igrao protiv Cosmosa. Doug, takođe, smatra da su utakmice bez golova ono što odbija Amerikance od nogometa i za to krivi pravilo ofsajda.”80% Amerikanaca ne razumije ofsajd u nogometu a onih preostalih 20% koji ga razumiju, bi voljeli da se ovo pravilo ukine”. I onda dolazimo do televizije, još uvijek dominantnog medija kada je u pitanju praćenje sporta u Americi.

Foto: ESPN

Godinama, pravo za ekskluzivne prenose unutar SAD ima televizijska mreža ABC i njena kablovska ekspozitura ESPN. Kako su ih Rupert Murdoch i mreža Fox nadigrali i dobili pravo za prenose Svjetskog prvenstva 2018. i 2022. godine, ovo je, za ABC i ESPN, prilika da postave nove standarde medijske prezentacije. ABC,  ESPN i on line platforma “WatchESPN” će u živo prenositi sve utakmice, ukupno 64 ali, zbog boljeg razumijevanja ukupne gledanosti, treba znati da samo deset od njih će biti na nacionalnoj, svima dostupnoj mreži ABC a ostale na kablovskom ESPN. To je posljedica još jedne dugogodišnje dogme o prezentaciji sporta karakteristične za američku televiziju.

Rezervisano vrijeme za sport na svim američkim tv-mrežama je subota i nedjelja poslijepodne. Osim Super Bowla ili finala NBA gotovo nema sportskog događaja koji će iskočiti iz ovog pravila. Što se tiče popularizacije nogometa i ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, emitovanje na kablovskoj televiziji ima skromne rezultate gledanosti. Otvaranje i prvu utakmicu je gledalo 4 miliona ljudi, što je za milion gledalaca manje od Univisiona, meksičkog kanala za špansko govorno područje. Pretvorena u procente stanovništva, gledanost nogometa na američkom kablovskom kanalu ESPN, tog dana je bila manja čak i od kanadske nacionalne televizijske mreže CBC.

ABC i ESPN su uložili velika sredstva kako bi ostvarili respektabilan komentatorski nivo prenosa i analiza u studiju. Na ovom mjestu treba razjasniti da na američkoj televiziji sportski komentatori obično rade u parovima. Tu je uvijek bivši igrač ili trener koji daje onu dimenziju nepoznatu običnom gledaocu a uz njega je „play by play”, televizijska ličnost zadužena da bude „vodič” kroz utakmicu. Nakon neuspjelih pokušaja da najpoznatije „play by play” iz drugih sportova prebace na nogomet, ABC i ESPN su angažovali provjerene britanske kadrove i njima pridružili igrače i trenere kao komentatore (Ian Darke, Jon Chamipion, Steve McManaman, Roberto Martinez). Internacionalni nivo obezbjeđuju „regionalni” eksperti: Ruud van Nistelrooy, Michael Ballack, Gilberto Silva i Santiago Solari. Njihovi problemi da jezički artikuliraju sve tajne nogometne igre još jednom dokazuju kako niko nema savršenu formulu u prezentaciji nogometa na televiziji. Ako je neka utjeha za našu televiziju, onda treba reći da ni studio s pogledom na valove Copacabane, ni kokosovi orasi i drugo tropsko voće u scenografiji, niti svjetski poznata imena iza mikrofona nisu garancija da će vaši visoki nogometni apetiti biti zadovoljeni.

Za sada, najbolji dio medijske prezentacije ima internet stranica ESPNFC.com sa svim prednostima koji ovaj medij može ponuditi. Oni nisu samo dodatak televizijskoj produkciji sa emitovanjem najznačajnijih trenutaka sa deset minutnim zakašnjenjem nego okupljaju široku, takođe internacionalnu grupu saradnika. Oni se ne bore s živim televizijskim izazovima pa imaju dovoljno vremena za cjelovite, artikulirane komentare iz najrazličitijih uglova. Među njima treba posebno istaći analize Gabriela Marcottija, novinara koji u svom rezimeu ima rad za Gazzetto de la Sport, The Times i Sports Illustrated.

Tako Amerika prati Svjetsko prvenstvo u Brazilu s nadom da će uspjeh američkog tima doprinijeti rekordnoj glednosti i prevazilaženju nivo koji je dostignut prije četiri godine kada je finale između Španije i Holandije gledalo gotovo 16 miliona Amerikanaca.