Sjećanje Bore Kontića na izvještavanje sa Olimpijade u Sarajevu 1984.

U vrijeme kad su u Sarajevu uveliko trajale pripreme zimske Olimpijade, ja sam radio na Drugom programu Radio Sarajeva. Svake subote od 8 do 11 sati vodio sam emisiju Primus. Ali, Olimpijada je bila challenge zbog kojeg je vrijedilo i ne spavati ako treba. Prošao sam kroz različite faze obuke za ulazak u jugoslovensku redakciju. Usvajao sam načine izvještavanja i terminologiju ski sportova. Sve mi je bilo novo uključujući specijalizirane reporterske kutije za rad u press kabinama. One su na ZOI 84 imale svoju promociju.

U zajedničkoj redakciji vodeću su ulogu imala velika imena sportskog novinarstva YU radio stanica 80-tih. Vodeća bosanskohercegovačka imena su bili: Mirko Kamenjašević, Zdravko Lipovac, Jovo Dimitrijević, Nikola Bilić, Jovo Jovanović. Iako sam stekao zvučnu titulu – komentator, bio sam tek mali od kužine. Pripali su mi sporedni poslovi. Ili se to meni tada samo činilo, meni koji sam u to vrijeme bio sav kao napeti uskličnik što ide uz mladalačko try me!

Izvještavao sam sa smučarskog trčanja sa Igmana, biatlona, pravio izvještaje za prijepodnevne ili kasnovečernje vijesti, javljao se za specijalizovane radijske programe sa Bjelašnice, Jahorine, Igmana. Radio sam to s radošću. Umoran nisam bio. Naprotiv. Sve mi je u februaru 1984 bilo izazov. Subotom sam, uobičajeno, vodio Primus.

Emisija koja je nosila moj autorski potpis sa svim svojim rubrikama, a naročito tada veoma popularnom Top listom nadrealista, koja je te dvije olimpijske sedmice, kao uostalom cijelo Sarajevo, bila prigodno intonirana. U olimpijskim bojama. Kako to valjda samo mlad čovjek može, uživao sam u svakom danu naše, moje,Olimpijade. Imao sam nepunih 29 godina i sarajevska mi je Olimpijada bila skoro pa lični poklon. Bila je poklon mojoj karijeri i mojoj mladosti. Svečanost kakva se nekome ne posreći nikada u životu.

A sada...šta je od toga kao materijalna činjenica ostalo? Čuvam, recimo, moju zvaničnu press karticu. Pažljivo oko će uočiti crnu tačku iznad fotografije.

Podsjeća na rupicu koja ostaje na karti kada je na uvid pokažete kondukteru. Ovdje nije radio kondukter nego predstavnik Coca Cole. Famozna je Coca Cola svim akreditiranim izvještačima poklonila kesu svojih proizvoda. Pri tome je akreditacija poništena da njen vlasnik, ne daj Bože, ne bi još jednom stao u red.

Prešutna cenzura

Značaj ZOI je, naravno podrazumijevao i zadati afirmativni odnos medija. Bilo je nepisano pravilo da je negativan ton disonantan i, iskreno rečeno, nedozvoljen. Primus je inače bio svojevrstan Enfant terrible Drugog programa. Naročito je u tom smislu kotirala rubrika Top lista nadrealista. Nadrealistički pristup Olimpijadi je bio, naravno, duhovit i lucprdast kao uostalom odnos prema svemu. Ali, uvijek je postojalo neko suviše ozbiljno uho, debelo uho, u koje se ovakva duhovitost nije mogla udjenuti. Radila je prešutna cenzura. Čak je jedno izdanje izrezano bez mog znanja. Tokom prvog dijela jednog od olimpijski intoniranih Primusa, dok sam bio u studiju, dežurni urednik je Top listu...odnio na preslušavanje i vratio bez ijedne riječi. Bio sam u najmanju ruku zbunjen kada sam otkrio tokom emitovanje da je traka skraćena za nekih 7 minuta. Uzdajući se u utjehu da nikad nije zgoreg, dajem na uvid sadržaj izdanja Nadrealista nekoliko mjeseci prije igara, sadržaj koji je jedva prošao cenzorske makaze. Bio je to jedan od nastavaka serijala „Bata brani u Sarajevu“.

Nadrealisti 1984 by Mediacentarsarajevo on Mixcloud

Kako god, sarajevska Olimpijada mi je ostala u sjećanju kao blistav trenutak života i karijere, nepomućen čak ni pomenutim neugodnostima. Bio je to veliki susret sa svijetom, novo iskustvo, prilika da progovoriš kakvim/ takvim stranim jezikom. Nismo bili provincija. Odjednom smo bili centar svijeta.

Moj olimpijski trofej

A onda je došao kraj. Dva dana nakon zvaničnog kraja telefon u redakciji opominje da sa mnom i Olimpijadom još nije okončano. Čovjek koji mi se obraća je sretan da me je napokon pronašao. Treba da mi isporuči nagradu. Nagradu, nakon što su sve medalje podijeljene! Sedmicu ranije, tokom smučarskih skokova svi izvještači mogli su popuniti internu kladionicu sa desetak parova. Parovi su Nykanen: Pyikkonen ili Weissflog: Ploc. Upišete 1. za duži skok Njemca ili 2. ako mislite da će Čeh skočiti duže. Nula - ako mislite da će doskočiti istu dužinu. Ja sam, šaljući izvještaje i žureći na prevoz za Sarajevo, potpuno zaboravio na klađenje.

Ispostavilo se da sam uz još jednog stranog novinara imao najviše pogodaka. Predviđene su bile dvije nagrade. Onaj je drugi novinar bio na licu mjesta kad su proglašavani rezultati klađenja. I tako je pernata jakna otputovala u Finsku. Meni je pripalo ono što je preostalo. Suncobran! Ogroman zeleni suncobran na kojem je logo firme - donatora. Da otvorim u to ime kafanu s ljetnom baštom? Za to mi je falilo bar stotinjak neophodnih sitnica.

Ćušnuo sam ga negdje u stan roditelja svoje supruge. Po tadašnjim kriterijima ja, naravno, nisam imao svog stana. Još uvijek bez stana, u maju olimpijske godine, dobio sam sina. Februarski poklon koji se u trenutku uručenja činio kao vrhunaravna besmislica, stekao je svoju svrhu i smisao. Nikad ne reci nikad!

Dakle: August je. Odavno je okopnio snijeg na planinama koje su se od te godine počele zvati olimpijske. Ni traga čak ni na onom famoznom vrhu na Bjelašnici. Augustovska pripeka oduzima dah. Umoran i oznojen ulazim u stan svoje punice i punca. Otvorena su vrata prema balkonu i ja vidim prizor, jedan od onih koji se nikada ne zaboravlja Kao filmski kadar. Nana Ata, tako će moj sin Slaven kad progovori zvati majku svoje majke, iznijela je na balkon bazenčić i napunila ga mlakom vodom. U bazenčiću se uz njenu savršenu asistenciju, pod njenim neuporedivim pogledom ljubavi, brčka njen unuk. A sve to se dešava u zaštitničkoj hladovini koju pruža zeleni suncobran, osvojen u oštroj konkurenciji na zimskim olimpijskim igrama Sarajevo 1984.