Odmah nakon što je Sarajevo u Atini dobilo organizaciju ZOI 84, u Jugoslaviji su se javile sumnje u uspjeh tog projekta. Slovenski delegat u Saveznoj skupštini, Marko Bulc, čak je tražio da parlament natjera Sarajevo da odustane od Igara jer nam neće ostati para ni za hljeb, a kamo li za normalan život. Niko, zapravo, tada nije znao šta znači organizirati Zimske olimpijske igre. Pa ni mi u Sarajevu. 

 

Nakon što je Bulc postavio delegatsko pitanje u saveznom parlamentu, Branko Mikulić, predsjednik Organizacionog komiteta ZOI 84 i visoko pozicionirani partijski funkcioner, doletio je u Sarajevo, sazvao direktore i glavne urednike medijskih kuća i naložio da se krene u promociju Igara i svih blagodati koje će one donijeti Sarajevu, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Tri dana nakon toga bio sam šokiran nekreativnim propagandnim porukama koje su emitovane u našem jutarnjem programu. Bile su to poruke tipa: “Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984. su dokaz zrelosti socijalističkog samoupravljanja”. Nemam ništa protiv socijalističkog samoupravljanja, ja sam dijete socijalizma i nikada mi u životu nije bilo ljepše nego u tom sistemu, ali poruke su zvučale zaista ogavno. “Ovaj naš narod jeste pomalo udaren, ali nije toliko glup,” razmišljao sam.

 

 

Bilo me je sramota da se na Radio- Sarajevu čuju takve poruke. Otišao sam kod Ivice Mišića, odgovornog urednika Radio Sarajeva i kazao kako je kampanja bez veze, kako narod ipak nije toliko glup da bismo ga mogli “kupovati” tako jeftinom komunikacijom. Složio se sa mnom i pitao šta je alternativa. Kazao sam mu kako smo mi u Atini dobili Igre u konkurenciji sa Saporom, koji je prije toga već organizirao jedne Zimske olimpijske igre. Insbruck je, takođe, bio organizator dva puta, prije Sarajeva Lake Placid je imao druge Igre itd. Rekao sam da u tome ima nešto, jer se ne bi pojedini gradovi po dva puta takmičili da dobiju organizaciju Zimskih igara. Predložio sam Ivici da posjetimo sve gradove koji su prije nas organizirali Zimske igre i da napravimo velike dokumentarne emisije o tome kako su pripremali Igre i šta su im one donijele (ili odnijele). Kazao sam da taj projekat za nas neće biti trošak već da ćemo od sponzora zaraditi novac. 

 

 

Dao mi je zeleno svjetlo. Za dva mjeseca imao sam razrađen projekat i pokrivene sve troškove sponzorskim ugovorima. Tada smo u Jugoslaviji imali velike proizvođače sportske opreme kojima je ZOI 84 bila fantastična šansa za jačanje tržišne pozicije. Elan, Toper, Alpina, Rašica, Yassa i još neka poduzeća zdušno su prihvatila sponzorstvo projekta računajući na dobru promociju. Rossignol je bio sponzor za Chamonix, Grenoble i St. Moritz, Nikon i Mizuno su preuzeli lokalne troškove u Japanu (Saporo) itd. Moja ideja je bila da sve emsije radi jedan novinar radi kontinuiteta priče, analiza, upoređivanja i izvlačenja najboljih zaključaka za nas. Ali kolegij Radio Sarajeva je imao drugačije mišljenje. Vidjeli su u projektu šansu da nagrade dobre novinare pa su za SAD odredili Suada Hadžiomerovića, za Japan Predraga Smoljana, Italiju i Austriju Zorana Đuričića, Francusku i Švajcarsku Savu Trifunovića. Jedino nismo išli u Oslo već je to uradio za nas naš dopisnik iz Norveške. Hajde to oko sindikalnog pristupa izboru novinara. Ali, posljednji zaključak kolegija me je šokirao i, naravno, beskrajno obradovao. Ja sam određen da idem na sva ta putovanja zbog eventualnih problema sa lokalnim sponzorima. Bila je to “kazna” za ideju. Kad si zakuhao, ti vadi ako dođe do problema.

 

 

Tako smo moj urednik Suad Hadžiomerović i ja, u novembru 1982. krenuli na prvo putovanje. Odredište – Lake Placid (SAD), grad koji je imao Igre 1978. i 1980. godine. Oko tog putovanja od velike pomoći nam je bio Sead Dizdarević koji je u New Yorku tada imao malu agenciju Jet Set Tours za prodaju avionskih karata. Sejo je u to doba radio na tome da se “ugura” da bude agencija koja će u Sarajevo dovesti sponzore američkog olimpijskog tima i ABC TV, koja je otkupila zvanična TV prava. Uspio je to napraviti i tako je iz Sarajeva krenuo njegov veliki biznis na olimijskim igrama. Danas je agencija Jet Set Tours ekskluzivni vlasnik prava za prodaju karata za sve olimpijske igre i to za cijeli svijet. Od Sarajeva je na svim zimskim i ljetnim igrama organizirala putovanja američkog olimpijskog tima. Napravio je fantastičan posao i danas je veliki gazda. Tada, kada sam ga ja upoznao u New Yorku, pravio je prve ozbiljnije korake.

 

 

Elem, Sudo i ja smo došli u New York, otišli u Lake Placid, snimili materijal i imali još dva slobodna dana u New Yorku. Pitao sam Seju može li nas povezati s Pan Americanom koji je, upravo u to vrijeme, potpisao eksluzivni ugovor sa sarajevskim olimpijskim komitetom za Ameriku. Postao je zvaničan avio prevoznik iz Amerike, što je izazvalo veliki skandal u Jugoslaviji obzirom da je JAT već imao ugovor za cijeli svijet. Ali, među političarima je bilo dogovoreno da se ne diže galama, jer je Pan Am dao veliki novac za sponzorstvo. Za američka prava dao je mnogo više nego JAT za svjetska. I ja sam želio da napravimo razgovor u Pan Amu, predstavimo velikog sponzora što će podići ugled Olimpijade u našoj javnosti itd. Sead nam je zakazao sastanak sa potpredsjednikom Pan Ama Joeom Krymskim. Dok smo čekali da nas primi u zakazano vrijeme, sekretarica nam je dala da pročitamo njegov CV. Tako sam saznao da je sedam godina bio direktor Pan Americana u Tokiju. Čovjek nas je lijepo primio i pitao nas kojim smo povodom u Americi. Objasnili smo mu ukratko koncept serije „Svi zimski olimpijski gradovi“, nakon čega je on odmah upitao da li smo bili u Saporou, koji je takođe imao Igre i na čijim je olimpijskim stazama Krimsky skijao dok je bio direktor u Tokiju. Rekao sam da smo mi mala radio stanica sa malim budžetom i da nisam siguran da ćemo tamo uopšte ići. Već sam imao ugovore sa Nikonom i Mizunom te sa agencijom Kobunsha International, koja je bila zvanična marketing agencija sarajevske olimpijade u Japanu, ali sam to tako rekao jer mi je mirisalo na to da će nam Krimsky biti sponzor za karte. Moj osjećaj je bio dobar. Odmah je rekao kako možemo sutra, ukoliko želimo, letjeti za Japan jer Pan Am ima tri leta dnevno iz NY za Tokio. Pošto je Krimsky to rekao gotovo naredbodavno, odmah je kod Suada izazvao negativnu reakciju. Bio je takav, vrlo osjetljiv čovjek. Objasnio sam Suadu da ću ja sutra nazvati Radio i sve dogovoriti, nije htio ni da čuje. On mora da se vrati i montira emisiju. Krimsky je rekao: “OK, gentlemen, mi imamo svakog dana tri leta iz Frankfurta za NY, pa dalje za Tokio. Vratite se, napravite emisiju i krenite za Japan.” Pokušao sam zadnji put da ubjedim Suada jer sam znao da je za Japan planiran Predrag Smoljan. Meni je svejedno, odnosno, bolje mi je da se vratim pa letim ponovo iz Frankfurta, ali sam silno želio da Sudo ide u Japan. Nije uspjelo, bio je tvrdoglav. Dao sam Krimskom Smoljanovo i moje ime, pozvao je sekretaricu koja je nakon 15 minuta donijela dvije karte za prvu klasu na relaciji Frankfurt – NY – Tokio- NY – Frankfurt. Na karti je bila upisana i cijena – 7,600 dolara po glavi jer se radilo o prvoj klasi. 

 

 

Ali, tu iznenađenjima nije bio kraj. Krimsky nas je želio upoznati s našim zemljakom koji je radio u Pan Amu. Za par minuta se na vratima njegovog kabineta pojavio Korčulanin Ivan Dezelić, glavni direktor prodaje u Pan Amu. Petnaest godina ranije, Dezelić je radio kao konobar u italijanskom restoranu u prizemlju Pan Am-ovog nebodera. I kad čovjeka krene, zaista ga krene. Polako, preko nekih ljudi koji su svakog dana ručavali u restoranu, prešao je u Pan Am, penjao se sprat po sprat i eto ga sad na 41. spratu, na poziciji glavnog direktora prodaje.

 

Poslije sastanka s Krimskym, Dezelić me pozvao na večeru. Večera sa Dezelićem je bila vrlo ugodna, između ostalog i zbog toga što mi je Ivan rekao da kad god poželim da putujem na nekoj od Pan Amovih linija, da se samo javim Miletu Jovanoviću, direktoru u Beogradu i dobit ću karte. Rekao je kako će sutra o tome obavijestiti Jovanovića. Bio je od riječi. Osim tog leta za Japan, još sam desetak puta letio za Ameriku kao gost Pan Ama, kompanije koja se od svih drugih kompanija na svijetu razlikovala po tome što, ako imate pravo da letite besplatno, onda možete letjeti samo prvom klasom. Kad vam daju, daju vam sve. A let Pan Amovom prvom klasom ličio je na film, na bajku, ne znam kako da to objasnim.

 

Serijal je prošao sjajno, bile su to fantastične emisije koje su nam konačno približile Zimske olimpijske igre, sve je prošlo bez problema, kad smo sabrali sve troškove ostalo nam je na računu dosta para, a ja sam bio jedini čovjek iz Sarajeva koji je obišao sve gradove koji su prije Sarajeva imali privilegiju da organizuju Zimske olimpijske igre. Nismo išli u Squo Valey (SAD), jer je tamo za potrebe Zimskih igara sagrađeno montažno naselje, koje je poslije Igara srušeno.