Mladi urednici u susretu sa mnogo iskusnijim kolegama kojima su postali šefovi doživljavaju teška preispitivanja vlastite kompetencije i autoriteta, što podređeni lako osjete ili prepoznaju. Jill Geisler, koja se profesionalno bavi problemima liderstva i menadžmenta, ima savjet za njih.

Obožavam da radim sa mladim urednicima. Tek je počeo da im se javlja crv sumnje – to je onaj unutrašnji glas koji šapuće: «Danas je dan kada će (podređeni) uvidjeti da u stvari ne zaslužuješ ovaj posao». Mladi urednici misle da im se crv sumnje javlja zbog neiskustva i mladosti. (Smiješno je što znam šefove veterane koji kažu da ih crv sumnje još uvijek proganja.) Za neke urednike, crv sumnje je samo napast koja ih održava skromnima. Za druge je on demon koji potiče napadačko i odbrambeno ponašanje u upravljanju.

Ali, da se fokusiramo na mlade urednike. Kažem «urednike», jer možda još uvijek nisu lideri. (Jednostavna razlika koju pravim: od zaposlenika se zahtijeva da prate urednike, ali oni sami odabiru da prate lidere.) Tek postavljeni urednici mi često kažu da je njihova najveća briga nadziranje ljudi koji su u ovom poslu godinama duže nego oni.

Mladi nadzornici se osjećaju neadekvatno i preplašeno. A stari crv sumnje ih uhodi. Kada se približe radnicima sa dugim stažom, crv sumnje prošapće:

• «Ona se bavila novinarstvom još kada si ti bio na fakultetu.»

• «On je osvajao nagrade za fotografiju o kojima ti možeš samo SANJATI.»

• «Šta je ti, do vraga, možeš naučiti? Ona ovaj posao ima u malom prstu!»

• «Šta misliš ko si ti, ispituješ ga o roku na koji je zakasnio, a on je napravio toliko toga za tako mnogo godina?»

• «Oni misle da si ti tako nekvalificiran.»Ono što oni ne znaju je da crv sumnje nije bezgrješan. On najčešće ne predstavlja ništa drugo do glas vlastitih nesigurnosti mladog urednika.

Dakle, ušutkajmo taj glas i obratimo pažnju na ono što je važno. Evo šta ti iskusni zaposlenici zaista misle o mladom uredniku:

• Koliko dobro zaista poznaješ mene i moj rad?

• Koliko cijeniš moje znanje i doprinos?

• Želiš li da me motiviraš ili da mnome manipuliraš?

• Za šta se zalažeš? Kako da ja to znam?

• U čemu si dobar? Kako to može pomoći meni – i drugima?

• Mogu li ti vjerovati?

• Šta si učinio za mene u posljednje vrijeme?

Obrati pažnju da je naglasak na “meni”? To nije sebičnost, već samo ljudska priroda. Urednici – bez obzira na svoje godine – posjeduju veliku moć u odnosu na karijere i sreću drugih. Njihov posao je natjerati ljude da budu odgovorni i pomoći im da napreduju. To se radi kroz neprestani niz međusobnih komuniciranja, iz dana u dan. Kada se to komuniciranje stalno pokazuje isplativim za obje strane, njihov odnos se razvija. Jednostavno rečeno, veća je vjerovatnoća da će zaposlenici biti timski igrači – i sljedbenici – ukoliko su uvjereni da ih njihovi urednici dobro poznaju i da iskreno vode brigu o njihovim interesima.

Radnici prepoznaju da mladi urednici možda nemaju životno i profesionalno iskustvo koje oni posjeduju. Očekuju od njih da posjeduju zdrav respekt prema temi koju prate ili poslu kojim se bave, da budu radoznali i zainteresirani, da budu spremni učiti o tome – ali NE nužno i da budu majstori svih vještina.

Radnici od mladih urednika žele da postanu stručnjaci u tome da im pomognu obaviti posao najbolje što mogu. Da uklone prepreke ka njihovom uspjehu. Da komuniciraju, motiviraju, rješavaju sukobe, osiguravaju sredstva potrebna za njihov rad i da učine rad na radnom mjestu mogućim.

Dobra vijest je da postoje mladi urednici koji već uspjevaju u tome. Vidim to u povratnim informacijama koje pročitam o suidonicima naših seminara za Mlade vođe. (Od njih se traži da osiguraju detaljne povratne informacije o svojim liderskim sposobnostima od zaposlenika). Ponekad se zaposlenici potrude da naglase da se dugo bave ovim poslom i opisuju svog mladog urednika kao jednog od najboljih i najbistrijih koje su imali priliku sresti.

(Iz prijevoda je izostavljen finalni dio teksta u kojem autorka poziva korisnike web sajta Poynter Instituta na suradnju, pošto se to odnosi na američke kolege, prim. red.)

Originalni tekst na sajtu Poynter Instituta: http://www.poynter.org/column.asp?id=34&aid=97730