Život je složeniji nego nam se u pomamnoj raspravi pro et contra čini.

U novinskom tekstu iz 1944. godine, Albert Camus pominje da je Himmler koji je od zla načinio znanost, noću u kuću ulazio na stražnja vrata - da ne bi remetio san svog voljenog kanarinca.

Ne bih insistirala na ovako drastičnim primjerima. Tek hoću reći da je život složeniji nego nam se u pomamnoj raspravi pro et contra čini. A ona je ovaj put fokusirana na sirote sarajevske pse beskućnike. Kažem - sirote, jer su ni krivi ni dužni što su tu gdje jesu, a opet: svako malo učine gadne stvari od kojih ne prijavljujem prošlogodišnji ugriz, i doživotni ožiljak, na svojoj nozi. Ali me obavezuje izgriženo lice (lice!) djevojčice kojoj predstoje godine susreta sa ogledalom i tuđim pogledima. I koja, negdje pročitah, sada prima inzulinske injekcije.

Ljudi koji životinje muče, složićemo se bez dvojbe, jesu zli, Zadržimo se kod složenijih manifestacija odnosa prema životinjama. Odavno se po sarajevskim forumima nije prosipala tolika količina sentimenta, kao povodom pasa beskućnika. I toliko žučljivog bijesa, pa i mržnje prema onima koji nude druge i drugačije argumente. Uostalom, često su kompatibilni. Sentimnet i mržnja. Jedno u drugo lako skliznu. Sentiment je površan, samodopadan. Plitak je i isparljiv. Usplahiren i na rubu histeričnosti (otud,valjda i toliko verzala u njihovim postovima, toliko uskličnika). U pojedinim postovima psiholozi bi mogli dijagnosticirati natruhu mizantropije.

Ako se prolijeva po forumima, i srceparateljnim aktivističkim blogovima, ponadah se - sentimenta i samodopadnosti nema na službenoj stranici Dogs Trust. Očekivati je odgovoran i razuman odnos prema psima beskućnicima. Citiraju se, pitaju se itd. Glasnogovornica izlazi sa sjednice i daje izjavu sa samouvjerenošću Condolizze Rice. Reklo bi se: stručnjaci su.

Foto: Alma Lazarevska

Javnosti je namijenjen (?) i facebook glasnogovornice. Fotka snimljena u autu. Iz donjeg rakursa kakav se može postići u terencu. U Sarajavu samo pješaci i biciklisti znaju šta su psi beskućnici.

U autobiografskim bilješkicama članova tima ima svašta, a ništa. Nema, doduše, verzala. Ali ima, recimo: Moja supruga i ja imamo dvoje predivne djece. Sa djecom je svaki pridjev osim onog: Bogu hvala, zdrav, suvišan. Ali i to je višak, jer ne saznajemo kakvu je školu završio roditelj dva djeteta, a uposlenik DogsTrusta.

Ovdje nam se kaže i da su psi nedužna i dirljiva bića. Nisu li sva bića što ih je priroda ili Stvoritelj stvorio nedužna? Pa i onaj pas što je mene ugrizao. Nisu svojom (zlo)voljom i (zlo)namjerom nastala, i na nemjesto dospjela. Uposlenici Dogs Trusta računaju na ljubitelje lektire tipa Lunjo i Maza? Ozbiljnog sagovornika o nedužnim bićima vidim prije u onima koji su upućeni u lektiru kao što je, primjerice, roman Čingiza Ajtmatova Gubilište. Toplo preporučam vučicu Akbaru - koja je glavni ''lik'' ovog romana - plemenita a složena lekcija o materinstvu. Mučna, teška, a veličanstvena lekcija. Kako brani svoje potomke, kako je ljubomorna, kako je strasna, kako pati, kako je zvijer kad joj napadnu leglo; riječju-vučica. Psu je vuk predak, a ne plišana psolika igračka. Kada to imam na umu, opraštam onom psu što me je ugrizao. Plišana pseudofilozofija Dogs Trusta me kao žrtvu ugriza ponižava. Uzgred, vučica Agbara bi, uz dozu antropomorfizma, bolje od psećih aktivista iskazala šta osjeća majka čijoj su djevojčici psi nagrdili lice?

Jedan član tima nas časti i ovom autobiografskom rečenicom: Slobodno vrijeme rado i najčešće provodim s prijateljima uz roštilj. Na roštilju, ako se ne varam, uglavnom završavaju dijelovi nedužnih bića. Koji znaju biti i dirljivi, naročito kada su tele i jagnje.

Dakle, pod uplivom ovakvog tima je donijet paket odluka po kojem kada vas ugrize pas beskućnik, imate otići kući, telefonirati ili ispuniti online obrazac, opisati psa, otprilike kao za foto-robot. Nedostaje odluka da vam pas, kad vas ugrize, preda vizit-kartu.

Počinjete se osjećati krivim, kao što se, vjerovatno, osjeća silovana žena. Ekstremni (ekstremistički) zagovornici prava pasa tvrde: ugriženi ste jer ste nešto pogriješili. Očima išaretili, granali rukama. Kažete da ništa od toga niste radili, a oni sumnjičavo vrte glavom. Imali ste, onda, zavodljiv nožni članak, urokljiv pogled? Appeal? To se zove stigmatizacija žrtve, ako se ne varam. Jedna uspaljenica na forumu napisa da su svi koje pas ugrize - zli. A jedna uspaljenica: šta ste više navrli s tom ugriženom djevojčicom?! Bože, prosvijetli uspaljenike. I poštedi ih ugriza. I poštedi ih ponižavajućeg napora da se sjete kako je izgledao onaj što ih je ugrizao i pod kojim registarskim brojem je bio.

Sterilisan pas - sretan pas, slogan je nastao u okrilju dogstrustovske pseudofilozofije. Dok govore da je to pragmatično, korisno, hajde da ih i saslušaš. Premda bi se ovdje trebala uključiti izvjesna matematika koja dovodi u sumnju obećanje rješenja sarajevskog problema. Ali:sretan pas? Evo onih koji poznaju sve dunjalučke tajne. Tvrditi da zna šta je sretan čovjek pa i pas, može neko ko doživljaj svijeta gradi na šarenim časopisima u frizeraju. I tome slično.

Poljska pjesnikinja Wisława Szymborska je napisala: Bez pasa naš život bi bio tužniji, gluplji i lošiji. Ali je i ovo napisala: Mada, kada o njima počinjem da razmišljam kao o velikoj porodici mesoždera, obuzme me slabost. Toliko o psima, a od mudre Wislawe.

Foto: Alma Lazarevska

Priču o sarajevskim psima beskućnicima bih odložila kao skoro pa beznadežnu da, baš kao po urotničkom scenariju, nije objavljena informacija kako nadomak grada već mjesecima radi farma kuna. Pa se objasnilo: prvenstveno se uzgajaju zbog jako cijenjenog visokokvalitetnog krzna, koje se zove nerc.

Žena u krznu, to je kao da je odrala sopstvenog psa pa se time ogrnula. Tako otprilike danas važi u civiliziranom svijetu koji zagovara ekološka krzna. Ne znači da su aktivisti koji se na prirodno krzno okomljuju, obavezno i dobri ljudi. Brigitte Bardot sikće protiv životinjskog krzna, ali ima i nedvojbeno rasistički odnos prema izvjesnim francuskim državljanima. Ne iščačkah bez razloga iz Camusovog novinskog teksta Himmlera i njegovog kanarinca.

A tekst o farmi kuna nas i podučava: Kune spadaju u porodicu psolikih zvijeri. Ovo daje razloga pitanju: Proteže li se sentiment prema psima kao nedužnim i dirljivim bićima i na psolike zvjeri? Kune su nedužna i dirljiva bića? I, šta ćemo sad? Like i za psolike? Mink Trust?

Nije da nema farmi kuna u takozvanom civilizovanom svijetu. U Švedskoj, Danskoj (u Hrvatskoj su zabranjene?) itd. Ali ima žestokih protesta i stalnih zahtjeva da se zabrane. Ne pokušavajte gledati slike koje su ovim zahtjevima pridružene. I bez da otvorim linkove pred očima mi je onaj prizor iz Kišove priče što ju je posvetio Mirku Kovaču. Naslov joj je "Nož sa drškom od ružinog drveta". Vrijedi citirati: "Veza mu šape i obesi životinju o dovratak. Prvo napravi jedan rez oko grla, kao grimizna ogrlica, zatim još dva druga u samom korenu šapa. Zagulivši kožu oko vrata, zaseče za prste još dva proreza, nalik na rupice za dugmad."

Horor.

Ali to je zarada. To su nova radna mjesta u BiH. Koja je alternativa? Pa, recimo, ona biljka čija je upotreba u Holandiji legalizirana i čija je korist u medicinske svrhe već općepoznata i priznata. U borbi protiv boli umirućih - iskoristljiva je biljka. Plantaža te biljke je nemjerljivo civilizovanija, humanija, korisnija nego je farma kuna. Ne pomenu li neko prije neki dan (je li i ovo predizborni balon?) 400 građanki i građana Sarajeva koji su terminalni pacijenti. I koji su, zbog ovdašnjeg nemara sa lijekovima i receptima, osuđeni na užasne bolove? Evo primjera kada su brojevi relativni. Veći je i strašniji za Sarajevo broj 400 od onog velikog 10 000 kojim se broji populacija pasa beskućnika. I nad ugrizom ugriz ima.