Damir Šagolj, fotoreporter iz Sarajeva s trenutnim sjedištem na Tajlandu, za MC Online komentariše izvještavanje medija u toku predizborne kampanje, te izborima kao instrumenta demokratije.

FOTO: Damir Šagolj (by Sanda Popovac)

Čini mi se da u predizbornom izvještavanju nema nekih iznenađenja niti novina. Izvještavanje je onakvo kakvi su i mediji - ovisno, neprofesionalno i često primitivno. Takvu medijsku sliku eventualno može popraviti tek rijedak izuzetak i zakonska obaveza da se u medijima svim kandidatima ponudi jednaka šansa da se predstave. Šta je eventualna novina i šta bi trebali uzeti u obzir kada govorimo o medijima su socijalne mreže koje će ipak, ako ništa u urbanim sredinama i dijaspori, odigrati ulogu značajniju od one prije četiri godine. Tiraž poruka koje su na taj način poslane vrlo lako prebacuje one u printanim pa i drugim medijima a ako se agitator uspije odmaći od ustaljenje publike istomišljenika onda i njihov efekat može postati mnogo jači.

Siguran sam da će broj glasova koje nosi Facebook i interaktivnost na portalima, nešto manje kod nas zapostavljeni Twitter, biti mnogo veći nego u prošlosti. Prednost društvenih mreža je interaktivnost pa će eventualni glasač, pored informacija o onome za šta se političke opcije deklarativno zalažu a to je često samo mrtvo slovo na papiru, imati priliku i za direktnu komunikaciju. Rijetko sa samim kandidatom iako je tu efekat najjači; češće sa timovima koji su za takav posao zaduženi. Međutim i taj posredni ali ipak kontakt sa pretendentima za vlast može imati snažan uticaj i nuditi dodatne ali izuzetno važne informacije - na koji način se ta komunikacija odvija je vrlo često jasna i nepogriješiva slika o onome što ćemo imati poslije izbora. Studioznost i staloženost, bahatost i primitivizam, odlučnost i držanje do principa, laž i podmetanje su konstante koje se u prirodi političkih subjekata samim izborima neće promijeniti.

O programima se može sasvim fino i često nekažnjivo lagati a obećanja su obično tek ublehe ali način na koji je to predstavljno je iskren i iz njega se puno toga može pročitati. Glasaću, naravno. Ja izbore vidim kao pravo i kao obavezu da se direktno utiče na užasnu situaciju u koju smo se doveli. Ali ne isključivo sa onim što nas, kao glasače, po zakonu sljeduje - jednim glasom za kandidata koji nam je ponuđen u našoj izbornoj jedinici. Niz je instrumenata kojima glasač može širiti svoj utjecaj i ulogu u samim izborima. Tada pada u vodu uobičajeni izgovor da jedan bijedni glas ništa ne može promijeniti. Sam čin glasanja ne bi smio biti početak i kraj - kroz razgovore i debate, pogotovo sa neodlučnim i apstinentima svoj eventualni utjecaj pojedinac može i mora dobro podebljati. Takvo aktivno učešće u izborima, pa makar ono bilo i u manjem krugu prijatelja, kolega i rodbine može biti mnogo važnije od onog papirića koji će se zakoprcati u inače očajno praznoj glasačkoj kutiji. Borba sa hroničnom predizbornom apatijom je, recimo, užasno važna aktivnost u koju bi se svaki pošteni glasač željan promjena na bolje morao upustiti.

Glasanje, i sve što obični čovjek može uraditi oko izbora možda jesu najvažniji direktan način da se vlast izabere ali daleko od toga da je to jedina prilika da se, demokratski ali konkretno, utiče na stanje u okruženju. Pretpostavka, pogrešna i pogubna, da mi sudbinu uzimamo u svoje glasačke ruke tek svake četiri godine dovodi to katastrofalne apolitizacije i devijacija u poimanju odgovornosti pojedinca u društvu. To bi značilo, ako ta prava ograničimo samo na izbore, da se mi svojom sudbinom bavimo tek i isključivo kada se nađemo pred glasačkim listićem. U sredinama koje pretenduju da budu demokratske svaki bi se pojedinac politikom morao baviti konstantno - između ostalog provjeravati koliko su predizborna obećanja onoga za koga je glasao provedena i aktivirati se ako nešto nije u redu. Duga je i šarena lista instrumenata koji se tu mogu koristiti - od direktnog kontakta sa biranim predstavnicima vlasti do, u zakonskim okvirima dozvoljenog, građanskog aktivizma i protesta. Koliko je sam glas na izborima važan toliko je i bitno da se dobro vidi šta je onaj koga smo birali sa njim uradio. U protivnom taj naš glas može biti bačen u prazno ili odigrati kontra onoga čemu smo se nadali a da toga nismo ni svjesni.