Nakon šest godina političke apstinencije Haris Silajdžić vratio se na javnu scenu s političkim porukama koje kao da najavljuju njegov ulazak u trku za opšte izbore 2018. godine.

Deceniju nakon što je odbio da prihvati amandmane na Ustav Bosne i Hercegovine 2006. godine, tzv. Aprilski paket, utemeljivač Stranke za BiH kaže da bi nanovo tako postupio.

Silajdžić je za novo političko pojavljivanje izabrao tribinu Bošnjačkog instituta, u okviru manifestacije «Selam ya Resulallah», koju organizuje sarajevski Medžlis povodom rođendana Poslanika Muhammeda. Kažu, sala nije mogla primiti sve koji su željeli čuti Doktora. Dva dana kasnije Silajdžić se obratio studentima Internacionalnog univerziteta u Sarajevu s predavanjem na temu: «Dejtonski mirovni sporazum: 21 godina kasnije.»

I u toj prilici naglasio je opravdanost odbijanja Aprilskog paketa.

Ostavimo u ovoj prilici po strani nagađanja o Silajdžićevom povratku u aktivni politički život i njegovo eventualno učešće u izbornom nadmetanju. Posvetimo se vrednovanju Silajdžićevog odbijanja, argumentaciji koju iznosi, karakteru ustavnih promjena predloženih 2006. i glavnim smjernicama koje su obilježile narednu deceniju u bh. državi.

Šta bi donio Aprilski paket?

Amandmani su predviđali proširenje nadležnosti državnih institucija uključivanjem odbrane i sigurnosti i uspostavom Tužilaštva i Suda BiH (odluke o tome donio je visoki predstavnik pa su te oblasti nakon odbijanja Aprilskog paketa uređene državnim zakonima), te diobom sljedećih nadležnosti s entitetima: poreski sistem, izborni proces, pravosuđe, poljoprivreda, nauka i tehnologija, ekologija, lokalna samouprava. Sve to su mogli postati i novi ministarski resori na državnom nivou.

Izmjenama je predviđeno da se preuzete nadležnosti mogu vratiti entitetima ali samo uz jedinstven stav države i oba entiteta. Prema izvornom dejtonskom Ustavu BiH, sve nadležnosti koje nisu navedene kao državne, pripadaju entitetima.

Aprilskim amandmanima Vijeće ministara BiH bi ostalo toga naziva, ali bi faktički bilo Vlada u punom smisli te riječi. O tome svjedoči to da više ne bi bilo predsjedavajućeg već bi to bio predsjednik (premijer) Vijeća.

Druga krupna promjena u vrhu države bilo bi ukidanje Predsjedništva BiH i uvođenje predsjednika i dva potpredsjednika BiH, koji bi bili birani u državnom parlamentu a ne neposredno u entitetima. Smanjenje ingerencija šefa države posebno je izraženo u tome što bi vođenje spoljne politike prešlo u nadležnost Vijeća ministara.

Unesena je odredba da je Parlamentarna skupština nosilac zakonodavne vlasti u BiH, čime je naglašena njena nadređenost entitetskim skupštinama. Broj članova Predstavničkog doma povećan je sa 42 na 87, s tim da tri moraju biti iz nekonstitutivnih naroda. Za Dom naroda je utvrđeno da broji 21 član (po sedam Bošnjaka, Srba i Hrvata).

Značajno je da su aprilski amandmani uključili odgovornost državnih institucija za integrisanje u Evropsku uniju i ispunjavanje obaveza u vezi s tim, prema zahtjevima iz Brisela. Tako bi ulazak u EU bio i ustavna kategorija.

Očito je da bi amandmanima iz 2006. bile znatno proširene ingerencije državnih institucija, bio bi vidno ojačan autoritet države u odnosu na entitete i u međunarodnim odnosima, odluke visokog predstavnika, koje su išle u tom smjeru, postale bi sastavni dio Ustava BiH i više se pravno ne bi mogle osporavati.

Jednako je bitno što bi unutrašnjom političkom saglasnošću bila urađena ozbiljna intervencija na dejtonski Ustav i otvorila se mogućnost za dalje ozbiljne zahvate u najviši državni zakon. Od izuzetne političke važnosti bi bila spoznaja da je udruženim radom međunarodnih autoriteta i domaćih političara moguće ozbiljno promijenti Ustav BiH, usmjeravajući njegov karakter od dejtonskog ka briselskom.

Politička atmosfera u zemlji bi bila poboljšana, SAD i EU bi dobile poticaj za dalji reformski angažman, bitno bi se popravio investicioni ambijent i otvorila razvojna perspektiva zemlji.

Treba uvažiti kritike na Aprilski paket, osobito kada se radi produžetku načina odlučivanja na državnoj razini. Silajdžić kaže: «Jednostavno, entiteti, a posebno RS, imali bi mogućnost upravljanja državom i blokiranja najvažnijih odluka što je za nas neprihvatljivo.»

Istina, ostalo bi entitetsko (u Predstavničkom domu) i (tro)nacionalno odlučivanje u (Domu naroda) o svim zakonima. Dakle, ostala bi opcija veta po dvije osnove. Međutim, entitetsko odlučivanje i mogućnost blokade po osnovu zaštite nacionalnih interesa ostali su i neusvajanjem Aprilskog paketa. Ostao je isti način odlučivanja – ni poboljšan ni pogoršan.

S tim što postoje ustavno predviđeni načini da se zakoni i druge odluke donesu na jednostavniji način u Predstavničkom domu ako bude otpora iz entiteta, a o opravdanosti nacionalnog veta odlučuje u krajnjem Ustavni sud BiH.

Kada je riječ o novom ustrojstvu šefa države, pitanja o kojima se odlučivalo isključivo konsenzusom predsjednika i dva potpredsjednika (koji ne smiju bi istog konstitutivnog naroda) su: reguliranje pitanja odbrane BiH u skladu s državnim zakonom, imenovanje sudija Ustavnog suda BiH i članova Upravnog odbora Centralne banke. Tu bi moglo dolaziti do blokade. A postojala je i mogućnost smjenjivanja predsjednika i potpredsjednika.

Sad imamo apsurdniju situaciju: ako se jedan od članova Predsjedništva BiH ne složi s drugom dvojicom o nekom pitanju, može zatražiti izjašnjavanje entitetske skupštine i, ako ga taj organ podrži, odluka šefa države donesena od druge dvojice postaje nevažećom. Time se u vođenju spoljne politike, i drugih pitanja iz nadležnosti Predsjedništva, entiteti stavljaju iznad države, što je van svake pravne i političke pameti. Toga po aprilskim amandmanima nema i to bi bilo veliko postignuće u korist bh. države.

Intrigantna može biti aprilska odreba o raspuštanju Parlamenta BiH ukoliko Predstavnički dom ni nakon tri pokušaja ne izabere predsjednika Vijeća ministara. No, to je evropska demokratska praksa i time ne prestaje postojati država. Uostalom, oni koji su se dokopali parlamentarne pozicije ne bi je lako napuštali i išli ponovo na izbore.

Silajdžić bi ponovio odluku

Prema dostupnim informacijama, u nedavnim istupima Siljadžić nije obrazlagao svoje tvrdnje o navodnim opasnostima od Aprilskog paketa: «...uvjeren (sam) da bi tako BiH bila ponuđena na tanjiru onima koji su protiv nje... bilo bi lako blokirati Predsjedništvo, a potom i Vijeće ministara BiH i paralizirati državu...ono što je danas ilegalno, bilo bi legalno».

Ali u tadašnjim ustavnim amandmanima ništa ne potvrđuje da bi stanje u odlučivanju bilo gore nego što jeste, a Silajdžić ne navodi ni šta je to «danas ilegalno, a bilo bi legalno».

Svjestan da je za njegov eventualni politički povratak nužno opravdati odbijanje Aprilskog paketa, Silajdžić računa na nedovoljnu obaviještenost i kratko pamćenje građana. Posebice, što je politički osumnjičen da je paket odbio iz sasvim ličnih razloga. Naime, promjena načina izbora šefa države, o čemu bi se odlučivalo u državnom parlamentu, činila bi njegovu kandidaturu gubitničkom, s obzirom na slabašan uticaj njegove Stranke za BiH. Mogao je biti izabran samo na stari način, kao ličnost koja uživa podršku mnogih Bošnjaka i u vjerskim krugovima. I bio je izabran, ali na narednim izborima za Predsjedništvo BiH je poražen a njegova stranka marginalizirana.

Da nisu odbijene ustavne promjene...

Možemo nagađati šta bi bilo da su aprilski amandmani prošli. Evo svjedočanstva o atmosferi među međunarodnim autoritetima u BiH uoči izjašnjavanja o Aprilskom paketu u bh. parlamentu (citati nisu doslovni ali je njihov smisao vjerodostojan).

Nekolicina nas novinara za koje su u Ambasadi SAD procjenjivali da bi mogli znati raspoloženje u strankama, pozvani smo na razgovor. Uz ambasadora Douglasa McElhaneya i njegove saradnike bio je i njemački ambasador Arne Freiherr von Kittlitz und Ottendorf.  Time se slala poruka o jedinstvenom stavu SAD i EU o amandmanima.

Kada me je McElhaney upitao šta mislim o sudbini amandmana, prvo sam zamolio odgovor na moje pitanje: «Kada će i kakva će biti druga faza ustavnih promjena?». U nastojanju da pridobiju parlamentarnu većinu i javnost, SAD i EU su obećale drugu fazu reforme Ustava BiH, posebice zbog kritika radi zadržavanja entitetskog načina odlučivanja i nacionalnog veta.

Američki ambasador nije odgovorio već se okrenuo njemačkom kolegi koji je dao ne baš očekivan a snažan odgovor: «Bosna i Hercegovina ima perspektivu samo kao građanska država». To je bio udarac po dejtonskoj dogmi (jedna država, dva entiteta, tri naroda), a i uvjerenje u kom pravcu bi trebalo da ide druga faza ustavne reforme.

Potom sam rekao da je bitno da se prije glasanja pošalje poruka s uvjerenjem u drugu fazu, a da bi odbijanje Aprilskog paketa bilo glupo i opasno. S obzirom na to da je bilo jasno da će Stranka za BiH odbiti amandmane, ukazao sam na važnost raspoloženja u hadezovskim strankama (u međuvremenu je stvoren HDZ 1990), naročito zbog toga što se nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić usprotivio Aprilskom paketu. Rekao da treba da čujemo mišljenje dvojice prisutnih kolega iz Mostara. Oni su potvrdili da je za očektivati negativan stav iz HDZ 1990. Vidno uznemiren, McElhaney pita: «Šta sad?». Kazao sam da bi bilo dobro da posjeti kardinala. To je i učinio, ali nadbiskup Puljić nije promijenio stav.

Veliki je to bio udarac za Amerikance (inicijatore Aprilskog paketa) od onih koje su smatrali  partnerima – od dijela bošnjačkog i hrvatskog establišmenta. Sa druge strane, Republika Srpska se predstavila kao kooperativna a Milorad Dodik kao umjeren političar.

U depeši Washingtonu, koja je objelodanjena pet i po godina nakon odbijanja ustavnih amandmana, McElhaney navodi da je aprilski paket oboren predizbornim mahinacijama, potkupljivanjem i podmićivanjem, udruženo od SBiH i HDZ 1990. Navodeći «Silajdžićevu neutaživu glad za vlašću», američki ambasador ukazuje da su glasovi za obaranje obezbijeđeni od još dva bošnjačka poslanika. Objašnjavajući pad Aprilskog paketa, McElhaney piše da bi u drugoj fazi bila «propitivana entitetska struktura vlasti».

BiH nakon kraha Aprilskog paketa

To je bitno uticalo na ponašanje SAD-a u narednom periodu. Bilo je još skromnijih a neuspjelih pokušaja iz Washingtona za ustavne promjene, splasnuo je američki entuzijazam i oslabila energičnost SAD spram rješavanja bh. pitanja, rezignirala je i EU. Rad na evropskim integracijama, koji se baš bio zahuktao (u nekim područjima bili smo i ispred Hrvatske, a Srbija i Crna Gora su bile daleko iza nas), odvijao se pod svakovrsnim opstrukcijama i preko volje i dugo bio blokiran. 

Nakon neuspjeha aprilske ustavne inicijative, uslijedila je žestoka predizborna kampanja obilježena nacionalno-vjerskim konfrontacijama potaknutim od čelnika Stranke za BiH Silajdžića i vođe SNSD-a Dodika, podržavajući radikalizam jedan drugog, trujući društvenu atmosferu i dižući međuetničke tenzije. Dodik pravi zaokret i eskalira u gorljivog velikosrpskog vođu, raspirujući mržnju prema bh. državi i drugim narodima. Uspostavljeno je strateško partnerstvo Dodika i Dragana Čovića. Čelnik HDZBiH je zaustavio evropske integracije sprječavanjem izmjene Ustava BiH u slučaju Sejdić-Finci ucjenom da je prioritet poboljšati političku poziciju bh. Hrvata.

Siljadžićeva obećanja (recimo, slogan – 100 % BiH) pokazala su se ispraznim, važnije mu je bilo ovladati, uz ostalo, energetskim resursima. Otud su on i SBiH 2010. doživjeli debakl. Silajdžić se opet povukao u (tursku) sjenu i evo ga ponovo na sceni.

Bh. država izgubila je više od decenije u obnavljanju rata drugim sredstvima, došlo je do nazatka u svakom pogledu, do zastrašujuće civilizacijske regresije. Dodik dnevno prijeti raspadom BiH referendumskom strategijom i drugim instrumentima. Stranke i njihovi lideri - što se kunu u jačanje bh. države i njenu evroatlantsku budućnost - zabavljeni su sobom, očuvanjem svojih statusa i interesa i unutarkoalicijskim nadmetanjima.

BiH je vraćena na evroatlantski kolosijek zahvaljujući ponajprije Vladimiru Putinu i tzv. džihadistima. Njemačka kancelarka Angela Merkel preduzela je inicijativu za ubrzanje procesa priključenja Bosne i Hercegovine i regije EU zbog zebnje da će Balkan opet biti meki trbuh Evrope. To se zbilo nakon ruskog intervencionizma u Ukrajini i drugdje i destruktivnih nastupa Moskve u našem regionu, kao i brutalnog terorističkog ekspanzionizma koji se poziva na islam.

BiH je dobila i upitnike kao važnu stepenicu ka kandaturi za EU. Ali, državna struktura BiH je sasma lohotna, konfrontirajuća po sebi, zarobljena u korupcijsko-klijentelističko-nepotističku mrežu, izložena direktnom miješanju susjednih država. Bh. država je i dalje objekt a ne subjekt u međunarodnim relacijama.

Političari kao Silajdžić stanje BiH mogu činiti samo gorim. U Bošnjačkom institutu on se podičio: «da smo se na Aprilskom paketu sukobili s velikima». E baš velika hrabrost a i korist!